ODABRANA POEZIJA- ELVEDIN NEZIROVIĆ
http://www.sveske.ba/en/content/odabrana-poezija-elvedin-nezirovic
Elvedin Nezirović
LJUDI I
KNJIGE
U ratu,
vrednotu pisane riječi određuje njena fizička
dimenzija – kvalitet papira na kojoj je
pisana.
Moj
komšija Ferid, jutros je
iz kuće nekog profesora klavira,
donio naramak sabranih Voltaireovih djela.
I? pitam
ga u podrumu.
Dobar, dobar, odgovara,
gori, brate, ko lud.
Elvedin Nezirović
http://elvedin-nezirovic.com/
Elvedin Nezirović je književnik, rođen 1976. godine u
Mostaru. Po zanimanju je
profesor engleskog jezika i književnosti, te nastavnik bosanskog jezika i
književnosti.
Prvu
zbirku poezije pod nazivom Bezdan, objavio je 2002. godine, a drugu, Zvijer iz
hotelske sobe, sedam godina poslije.
Direktor
je Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru.
photos
https://www.google.hr/search?q=elvedin+nezirovi%C4%87&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=567TUufKI-WwywOOiIGgBA&ved=0CC4QsAQ&biw=1024&bih=639
Zapis s
jednog putovanja ili kako sam upoznao Predraga Matvejevića
http://tacno.net/knjizevnost/zapis-s-jednog-putovanja-ili-kako-sam-upoznao-predraga-matvejevica/
U jednom
trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom
počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije
završio u zatvoru.
Piše:
Elvedin Nezirović
Sredinom
novembra prošle godine putovao sam u Zagreb, kako bih promovirao tri knjige
Nusreta Omerike, mog prijatelja, koje se bave istraživanjem bh. usmene narodne
književnosti. Bilo je to tek drugi put da posjećujem Krležin grad, ako se moje
proputovanje iz aprila mjeseca te iste godine, kada sam se u njemu zadržao
jedva sat vremena, uopće može nazvati posjetom. Šta mogu, putevi me nikada nisu
vodili u Zagorje, a ja, ovakav kakav sam – trapavi provincijalac koji ne
uspijeva da se ostavi svojih submisivnih, defetističkih navika – ne nalazim
vremena (ili čega već?) da se tamo, kako to stari Mostarci kažu, „muhajem“
zaputim.
Također,
trebam biti pošten, najprije prema sebi, a onda i prema vama koji čitate ove
redove, i priznati da su u meni još živa sjećanja na 1993., kada sam, bombama
stjeran u podrume i skloništa u Istočnom Mostaru, Zagreb zamišljao kao neku
vrstu balkanskog Mordora, mjesta u kojem stoluje sam Sauron, svojom (sijedom)
glavom i (neliverisanom) bradom. Dugo sam pokušavao da se oslobodim sjenke tog
mladića, borio se da svoj život zaštitim od njegovog uticaja, ali ni danas ne
mogu tačno utvrditi koliko je to ratno iskustvo odredilo moj odnos prema
Zagrebu i svemu onome što iz njega dolazi. Pa ipak, jedno je sigurno: Saurona
već odavno nema i Zagreb je danas grad koji u meni budi posve drukčije
asocijacije: na Krležu, Ujevića, Cesarića, ili, da se odmaknemo malo od
književnosti, na taj modri, egzotični Dinamo, kojem smo, tako lagano, engleski,
utrpali tri komada u finalu Kupa, 1986.
Promocija
je upriličena na jednom prekrasnom mjestu: u knjižari Bogdana Ogrizovića u
Preradovićevoj ulici, nedaleko od Cvjetnog trga. Ta ogromna prostorija, s
mnoštvom knjiga u bijelim, metalnim policama, koje su se pružale od patosa do
plafona, imala je, u svom centralnom dijelu, i prostor za čitanje kojim je
dominiralo nekoliko spojenih, lako prenosivih aluminijskih stolova. Za njima su
sjedili studenti prikopčani na svoje iPhon-e, s glavama nadnesenim nad stranice
što su mirisale po rastočini ljepila, štampe i plijesni. Iznad njih je lebdjela
neka ugodna, umirujuća tišina, tišina kakvu mogu proizvesti samo knjige.
Tu,
između dugih redova s knjigama, čije sam ofucane i selotejpom ljepljene hrbate
sa zadovoljstvom zagledao četrdesetak minuta, sjetio sam se dvojice, meni
iznimno dragih i danas pomalo zaboravljenih pisaca, koji bi se, po svojim
biografskim odrednicama, podjednako mogli smatrati i Mostarcima i Zagrepčanima:
Abdurezak Hivzi Bjelevac i Ilija Jakovljević. Sjetio sam se, naravno, još
jednog, mojoj generaciji, kao i onim nešto starijim, mnogo bližeg i važnijeg
pisca, kojeg ću te večeri prvi puta sresti. Naime, nakon oficijelnog dijela
programa, kada je moderator, po nekom tradicionalnom književnopromotorskom
običaju dao riječ publici, u jednom od zadnjih redova pojavila se najprije
visoko podignuta ruka, a potom i krhka figura čovjeka kojeg sam odmah
prepoznao: bio je to on, Predrag Matvejević.
Nije me
iznenadilo njegovo prisustvo: znao sam da se vratio u Zagreb nakon skoro
deceniju i po egzilantskog života u Italiji i Francuskoji, imajući u vidu
njegove neraskidive veze s rodnim Mostarom i Bosnom i Hercegovinom, bilo je, na
neki način, sasvim razumljivo da te večeri bude u knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Međutim, sama pomisao da se nalazim u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani
radovi, kako to često napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila
je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koju mi je
namijenio moj prijatelj.
* * *
Predrag
Matvejević.
Kada bih
ga morao opisati u tri, četiri riječi, pokušao bih s: kozmoplitizam i
intelektualno gospodstvo. Ne znam da li sam to negdje čuo, pročitao, ili sam
sâm izmislio, ali, kako god, čini mi se nekako najbližim istini.
Znam
mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama,
predavanjima, obranama, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj
intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s
ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o
Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru
studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima
ispaljenim u njegovo poštansko sanduče 1991., zbog kojih je i otišao iz
Zagreba, o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru,
Krleži svirao ruske romanse… Znam, zapravo, sve što o jednom piscu može znati
njegov pasionirani čitalac. Divio sam se njegovoj hrabrosti da uvijek, po svaku
cijenu, bude na strani onih koji drukčije misle, onih kojima je, upravo zbog
toga, oduzeto pravo na svaku slobodu; plakao sam kada sam prvi puta čitao pismo
koje je, nakon rušenja Starog mosta, uputio najznačjanijim evropskim medijskim
kućama; podržavao ga, kada je prije tri godine Vrhovni sud Republike Hrvatske
potvrdio presudu Suda u Zagrebu, kojom ga se osuđuje na pet mjeseci zatvora ili
dvije godine uslovno, zbog toga što je u eseju, objavljenom u Jutarnjem listu
2001. godine, Milu Pešordu nazvao “kršćanskim talibanom, kvislinškim piscem i
poticateljem na zločin”…
Bilo bi
suludo i pomisliti da se jednim tekstom može obuhvatiti cjelokupnost
Matvejevićeve pojave, pa čak i pokušati izdvojiti ono što je u toj
cjelokupnosti najvažnije. Njegov profil je toliko mnogostruk da ga se može
posmatrati s bezbroj stanovišta, no ono što je sigurno jeste da se o njemu
danas malo toga može reći što već nije rečeno, kao i to da je o njemu nemoguće
govoriti, a da, na neki način, ne govorimo i o nama samima. Kao čovjeka koji je
u Mostaru rođen i koji je u njemu proveo cijeli svoj život, mene je, ipak,
oduvijek najviše zanimao Matvejevićev odnos prema rodnom gradu, pogotovo u
vrijeme kada ga je, sa svim njegovim vrijednostima, trebalo braniti od
Perišićevih koljača i Bobanovih „jakih kiša“. I baš tu, na primjeru Mostara,
Matvejevićev ljudski i intelektualni karakter došli su do punog izražaja.
Za one
koji možda ne znaju mnogo toga o Matvejeviću, evo nekoliko najneophodnijih
biografskih podataka: Matvejević je sin rusko-ukrajinskog imigranta i mostarske
Hrvatice, katolkinje. Svoje svjetonazore nikada nije temeljio na etničkoj ili
religijskoj pripadnosti oca ili majke, već prije svega na vlastitom
promišljanju i inteligenciji. Odrastao je na Bulevaru, liniji razdvajanja
između HVO-a i Armije RBiH u posljednjem ratu, u kući koja do danas nije
obnovljena. Bio je đak mostarske gimnazije, kako i sam napominje u jednom
članku, „jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji“. Za taj svoj Mostar,
za ljude s kojima je odrastao, za Velež, ostao je vezan sve do danas. Studirao
je u Sarajevu i Zagrebu, doktorirao na Sorboni, u Parizu. Do rata je predavao
francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a od 1991. do 1994.
slavenske književnosti na pariškoj Nouvelle Sorbonne, da bi od 1994. do 2007.
bio profesor srpskog i hrvatskog jezika i srpske i hrvatske književnosti na
rimskoj La Sapienzi.
U vrijeme
raspada Jugoslavije i agresije JNA na, tada već međunardono priznate i suverene
države, najprije Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hrcegovinu, Matvejević je shvatio
da taj rat, nije rat između bivših jugoslovenskih republika, već naprosto: rat
između dobra i zla. Za njega će to biti i rat između HV i HVO-a s jedne i
Armije RBiH, s druge strane, u Hercegovini i Srednjoj Bosni, od maja 1993. pa
sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, deset mjeseci poslije. Matvejević,
kojeg Riccardo Picchio, italijanski slavist i njegov prijatelj, naziva
„neohumanističkim tribunom“, nijednog trenutka nije dvojio koju stranu u tom
ratu odabrati. U svojim knjigama, posebice u „Između azila i egzila“ i „Le
Monde Ex“, izvorno pisanoj na francuskom jeziku, Matvejević ispisuje možda i
najdojmljivije pasaže o ratnim stradanjima Mostara i Sarajeva, zbog kojih ga
kritika u časopisu Inrockuptibles naziva „pjesnikom među ruševinama“. Zbog
svega toga, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, dodijelio mu je počasni
doktorat, 2006. godine. I to je bilo sve, bar što se tiče odnosa Mostara prema
Matvejeviću.
Te
večeri, u knjižari Bogdana Ogrizovića, u Zagrebu, na promociji triju knjiga
Nusreta Omerike, Predrag Matvejević je govorio o tome kako je većinu narodnih
lirskih pjesama ili sevdalinki prvi puta čuo u domu muslimanke Hatidže Sidar,
porodične prijateljice njegovih roditelja, koja ga je odgojila. Govorio je i o
Mostaru, o Mostarcima, o talibanima, a pročitao je i nekoliko pasusa iz već
pomenutog pisma koje je nastalo na dan rušenja Starog mosta. U tamnoplavom
odijelu, blijedog, izmorenog lica i razdžilitane kose, Matvejević je ostavljao
utisak pomalo umornog, vremešnog čovjeka, ali su, uspkos tome, njegove rečenice
imale snagu koja je odjekivala prostorijom.
Bilo mi
je drago što ga vidim. Poslije sam mu prišao i stisnuo ruku, rekavši da ga
izuzetno cijenim. Nisam se u tom trenutku mogao sjetiti ničega pametnijeg. Dok
smo se rukovali, pomislio sam kako su baš tako izgledale i Krležine ruke, koje
je, u Predgovoru Razgovorima s Krležom, naslovljenom s „Pamćenje i sjećanje –
Krleža“, opisao kao „neobično lijepe i blijede“.
* * *
Iz
Zagreba sam se vratio sutradan. Padala je ona dosadna, umorna kiša koju
Mostarci zovu „spavalica“. Ne znam koriste li i Zagrepčani isti izraz, ali on
joj, bez sumnje, pristaje. U autobusu je vladala melanholična tišina, tišina
koju može proizvesti samo monotono udaranje kapi o limeni krov. U jednom
trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom
počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije
završio u zatvoru.
Cesta je
vijugala morskom obalom. Tu i tamo zapuhao bi jak vjetar, a kiša bi prerasla u
grad. Pamtim jednu sliku s tog putovanja, koju ovdje zapisujem jer osjećam da
bi tekst koji upravo zavrašvam bez nje bio znatno siromašniji: dijete na
sjedištu ispred mog, prinosi svoj mali nos prozoru, prstima briše maglicu i
onda gleda napolje kao da pokušava ustanoviti gdje se nalazi. Ko zna zašto,
evocirala mi je uspomenu na onog šesnaestogodišnjaka kojem se Zagreb nekoć
pričinjao kao Talkinova zemlja tame: i sada je tamo, taj mladić, u nekom
smrdljivom podrumu, pod ruševinama Istočnog Mostara, doziva svoje mrtve, plače.
Čujem ga, ali ga ne mogu utješiti. Htio bih da razgovaram s njim, ali on neće
da razgovara sa mnom. Pa ipak, on više nije ja, iako će uvijek biti njegov
neodvojivi dio.
S vremena
na vrijeme, između gradova što su promicali s druge strane stakla, ugledao bih
Jadran, siv, ustalasao. Pitao sam se „zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i
kratkotrajan“ ili „zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske
strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme“. Nisam našao
odgovore. Ali sam, na kraju puta, našao svoj grad.