Enes Kišević :"Svi su ljudi, zapravo, lepotu dobili od Boga, a na njima je samima hoće li tu lepotu sačuvati ili će je poružniti".
BRANKOVO KOLO – SREMSKI KARLOVCI
Udruženje ''Brankovo kolo''
Održava se početkom septembra, na Stražilovu i u Sr. Karlovcima a manifestacija je pesničkog karaktera i organizovana je u čast Branka Radičevića.
Jedan od živih spomenika Branku Radičeviću jeste i kulturna institucija Brankovo kolo, svojevrsna njegova zadužbina koju krasi septembarska manifestacija - Sremski Karlovci, Stražilovo, Novi Sad
Branko Radičević
https://en.wikipedia.org/wiki/Branko_Radičević
28 March 1824 – 1 July 1853 was an influential Serbian poet and the founder of modern Serbian lyric poetry
http://brankoradicevic.blogspot.com/2011/02/biografija.html
photos
https://www.google.hr/search?q=branko+radićević&client=opera&sa=N&biw=1745&bih=857&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ei=GYejVZm0FbSR7Abv44OIDg&ved=0CBoQsAQ4Cg
http://solair.eunet.rs/~igla/radicevic.html
Stražilovo
https://www.google.hr/search?q=stražilovo&client=opera&hs=qiH&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=YYmjVbXWIuW67ga8j6SYCg&ved=0CBwQsAQ&biw=1745&bih=857
https://de.wikipedia.org/wiki/Stražilovo
https://www.youtube.com/watch?v=ib157Tk4o1Y
Organizator: Udruženje „Brankovo kolo”
https://hr.wikipedia.org/wiki/Branko_Radičević
Brankovo Kolo
Kontakt tel: +381 (0) 21/881-028
Mesto održavanja: Sremski Karlovci, Stražilovo, Novi Sad
Sadržaj: pesnička manifestacija
http://www.karlovci.org.rs/manifestacije1.html
https://en.wikipedia.org/wiki/Sremski_Karlovci
Sremski Karlovci
https://www.google.hr/search?q=sremski+karlovci&client=opera&hs=QSc&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=aoqjVbGTMOSR7Ab3-rGoAQ&ved=0CCcQsAQ&biw=1745&bih=857
Nagrada "Branko Radičević" pesniku iz Zagreba Enesu Kiševiću
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/573250/Nagrada-Branko-Radicevic-pesniku-iz-Zagreba-Enesu-Kisevicu
Prestižna međunarodna nagrada "Branko Radičević" za ukupan pesnički opus ove godine pripala je pesniku iz Zagreba Enesu Kiševiću, odlučio je danas žiri "Brankovog kola"
Žiri je radio u sastavu Nenad Grujičić predsednik, Marija Sloboda i Marko Kovačević.
Kiševićev pesnički opus u znaku njegove čuvene rečenice "Svi su ljudi, zapravo, lepotu dobili od Boga, a na njima je samima hoće li tu lepotu sačuvati ili će je poružniti".
"U znaku ove rečenice, svojevrsnom pesničkom manifestu i izboru životnoga puta, teče celokupno Kiševićevo pesništvo zasnovano na dobroti i lepoti, razumevanju i ljubavi, ističe se u obrazloženju žirija za dodjelu nagrade.
Kišević je do sada objavio više knjiga poezije, među kojima, "Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled", "Sve mirim te svijete", "Mama, ti si moj zrak", "I ništa te kao ne boli", "Erosa sjeme", "Lampa u prozoru", "101 vino od vina", "Zelene piramide", "Voda je moja mati" i druge.
Enes Kišević rođen je 1947. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Ključu, a diplomirao 1971. godine na Akademiji za teatarsku i filmsku umjetnost u Zagrebu.
Bosanska Krupa
https://en.wikipedia.org/wiki/Bosanska_Krupa
photos
https://www.google.hr/search?q=bosanska+krupa&client=opera&hs=Tac&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=XYyjVdTSCo6N7Aao5ovgDA&ved=0CD0QsAQ&biw=1745&bih=857
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ključ_(BiH)
Ključ,photos
https://www.google.hr/search?q=Ključ,grad+bih&client=opera&hs=Oec&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=UI2jVbCFO4Wf7gby-b_IDg&ved=0CDoQsAQ&biw=1745&bih=857
O AKADEMIJI dramske umjetnosti,Zagreb
http://masterwww.adu.hr/akademija/o-akademiji/povijest-akademije/
http://www.adu.unizg.hr
Među dosadašnjim dobitnicima nagrade "Branko Radičević" su i istaknuti pesnici iz sveta Vjačeslav Kuprijanov (Švajcarska), Filip Tanselen (Francuska), Naso Vajena (Grčka), Nikita Danilov (Rumunija), Kerol En Dafi (Velika Britanija), Valerij Latinjin (Rusija), Slavomir Gvozdenović (Rumunija), Babken Simonjan (Jermenija) i Petar Milošević (Mađarska)
Nagrada "Branko Radičević" svečano će biti uručena Enesu Kiševiću na 44. "Brankovom kolu" koje će biti održano od 4. do 14. septembra u Sremskim Karlovcima, na Stražilovu i u Novom Sadu.
Enes Kišević
https://hr.wikipedia.org/wiki/Enes_Kišević
photos
https://www.google.hr/search?q=enes+kišević&client=opera&hs=RAj&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0CDkQsARqFQoTCOC3sYHL2MYCFYIg2wodmFkLxQ&biw=1745&bih=857
Enes Kišević: Riječi vraćene kući
http://www.nkc-sisak.hr/enes-kisevic-rijeci-vracene-kuci/
Pjesnički izbor koji je Kišević ponudio u razdoblju od 1959. do 2009. godine, po mnogo različitih modelativno stilskih iskustava donosi i nešto izuzetno novo. Naime, ne odričući se svojih prvotnih otkrića, a riječ je o zamašnoj raspjevanosti, on s blagom buntovnošću (budući da ne može negirati svoju nježnu narav) u pjesme integrira također blage ideograme koji se odnose na zadnji rat. Rat koji je nedvojbeno pomaknuo i njegova sjećanja. Nije to samo stradanje Bošnjaka, naroda kojemu pripada, već i stradanje „sviju nas.“
Sead Begović 0 - Behar #86, Intervju
Enes Kišević: Poeziju sam govorio između noževa
http://behar.hr/enes-kisevic-poeziju-sam-govorio-izmedu-nozeva/#
Enes Kišević rođen je 1. svibnja 1947, u Bosanskoj Krupi. Godine 1971. diplomirao je na akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu. Slobodni je dramski umjetnik, živi i radi u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Napisao je više od dvadeset zbirki pjesama za djecu i odrasle od kojih treba izdvojiti: Mačak u trapericama, Majka Bajama i bura zmijokrila, Mama, ti si moj zrak, I ništa te kao ne boli, Lampa u prozoru, Jutarnja molitva, Sijeda djeca, Svjetlost je tvoja sjena, Samo s tobom ja sam ja, Zelene piramide i Voda je moja mati. Zastupljen je u pedesetak antologija i pregleda lirike u nas i u svijetu. Njegove pjesme prevedene su na dvadesetak jezika. Nebrojeni su njegovi nastupi na književnim tribinama i predstavljanjima kako svojih tako i pjesama drugih pjesnika. Njegove pjesme nagrađivane su prestižnim nagradama i priznanjima. Godine 2002. dobitnik je nagrade „Zvonimir Golob“. Kao slobodni umjetnik glumio je u svim zagrebačkim kazalištima, a 25 sezona nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj si kao pjesnik zadobio kultni status, kao pjesnik izravnih lirskih dojmova. Tvoji nastupi su se pamtili, volio te popularni i dnevni tisak, ali te je akademska kritika i antologičarska usustavljenost izbjegavala. Kako to tumačiš?
To je zbog toga što smo nekoć bili mladi i lijepi, a sada smo samo lijepi – ha, ha, ha! Svi su ljudi, zapravo, ljepotu dobili od Boga, a na njima je samima hoće li tu ljepotu sačuvati ili će je poružniti. Publika je kod mene prepoznala prirodnost, otvorenost, iskrenost, zanesenost… osjetila je da ja poeziji, ma čija ona bila, dajem cijeloga sebe. Naravno, ako moja duša prima pjesnika kojega govorim, jer ja svojemu pamćenju ne mogu darovati nešto čemu se moje misli i srce protive. Kako mogu u sebe useliti nešto što je meni strano? Premda su u to vrijeme, moje misli i srce najmanje bili kod mene. Zapravo, misli su bile podstanar u vlastitu tijelu – tijelo je bilo car, tijelo je bilo faraon, tijelo je, i danju i noću, bilo napeti luk. U to sam doba još mirisao po mlijeku, u svakom smislu – premda sam imao želju govoriti Dželaluddina Rumija. Teško sam se upuštao u govor. Svaki put sam to činio s nekom nelagodom, s nekim urođenim stidom. A kad bih već bio primoran govoriti, činio sam to kao bosanski stećak koji je puk'o od duge šutnje – koji je naprosto prolupo. Naravno da je to paralo svilene uši kritike. No, ja se nisam dao osvileniti. Više sam vilovao nego svilovao.
Razvijorene kose, krupnih, začuđenih očiju, u boemskom hubertusu, s dugim vunenim šalom, zaista si tih godina izgledao pjesnički, jesenjinovski, pa su uz tebe razlogovci u Hrvatskoj vezali pojam «jesenjština», zbog naočita izgleda, komunikativne jednostavnosti i opojnog emotivnog naboja u pjesmama i nastupima. Danas se mlađi (tzv. stvarnosni pjesnici) vraćaju upravo takvom izričaju, ali s mnogo manje tankoćutnosti i s više drskosti. Nisi li ti preteča njihova pjeva, s obzirom i na potrebu da se iziđe iz knjiga i da se ostvari direktni kontakt s publikom?
Hubertus mi je poklonio Rade Šerbedžija, čak je o tome i pjesmu napisao. Šalom me je ošalila Marija Braut. U ono sam doba na glavi nosio cijeli plast kovrčave kose, kose kroz čije kovrče nije mogla ni kiša, ni snijeg, ni češalj, ma što češalj, ni misli kroz njih nisu mogle proći. Sada, evo vidiš, kose imam još za dva pranja, a tijelo mi se pred dušom osjeća kao podstanar, ko uljez – jer duša svakog trenutka može reći tijelu: Dosta te je zemlja hranila, hajde ti, Bog ti dao, sad malo zemlju hrani. Sve ovisi o trenutku. Stoga zahvaljujem ovom dobrom trenutku da u njemu nas dvojica razgovaramo i da smo zajedno. Jutros, spazivši kroz tramvajsko staklo dva mlada slijepca kako po kiši šetaju bez kišobrana s bijelim štapovima, upitah kćerku Saru: Vidiš li ih ljubavi? Poslije duge šutnje, ona mi reče: Najvažnije je tata, da su oni zajedno. Tako je i nama dvojici najvažnije da smo u ovom trenutku zajedno.
Ne znam jesam li bio preteča današnjim mladima, no ja sam poeziju znao govoriti između noževa, pa su ljudi potegnute noževe odlagali. Često su me piloti aviona znali pozvati u svoje kabine, pa sam iznad oblaka govorio Šopa i Šimića, ali, putnici su tražili Bernardu i «pa to je krasno…». Govorio sam poeziju u radničkim autobusima, pratio ih stihovima na posao, a potom ispraćao treću smjenu kući. Mnogi su od njih poslije dolazili u kazalište i pitali me gdje mogu nabaviti Rilkea, Milosza, Horacija, Tina, Šopa, Jesenjina, Puškina, Cesarića, Maka, Nietzschea, Poa, Škurlu…
U Hrvatskoj si odškolovan kao glumac, a ostvario si se i kao pjesnik. Kome daješ prednost – glumcu ili pjesniku, kazališnim daskama ili pjesništvu?
Prednost dajem pjesništvu. Velika poezija u sebi, i kad je na papiru, nosi toplinu. Tijelo je zapravo teatar, a duša je poezija – bez tijela duša ništa ne bi mogla osjećati. Molier je umro na sceni kao glumac, Eshil je bio glumac, pa Camus, naš Fabijan Šovagović, Čehov… Ta dva poziva su vrlo bliska.
S obzirom na tvoje iskustvo, kakav je naš književni, odnosno pjesnički standard, točnije, što publika voli – ima li uopće primjerenog, modernog čitalačkog iskustva?
Svaki pisac ima publiku kakvu zaslužuje, kakvu je osobno, tijekom svoga pisanja, uspio podići. Danilo Kiš bi rekao: Meni je dobar čitatelj bolji od lošeg pisca. Publika voli lakoću, slobodu koja nikog ne povrjeđuje, voli biti ulovljena ljepotom. Na to bi rekli moji prijatelji iz Dubrovnika, Tomo Šuljak i Remzo Jonić: «Voli ljude kojima pamet ne smeta». Interpretirao si mnoge domaće i strane pjesnike. Koji su tvoji pjesnički favoriti, oni domaći i oni strani? Koji su ti omiljeli bosanski, koji hrvatski, a koji svjetski pjesnici?
Svaki novi dan ima u sebi nešto i od prvog dana koji je svanuo svijetu, a opet sam po sebi, neponovljiv je i jedinstven. Nešto se slično dešava i s poezijom. Moji su pjesnički vrhovi: Nikola Šop, Mak Dizdar, Rumi, Milosz…
U zadnje dvije Povijesti hrvatske književnosti (one Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka) nisi zastupljen i obrađen. Kako to kad si u hrvatskoj javnosti popularan i dobrodošao pjesnik?
Profesor Dubravko Jelčić još mi i uzvrati pozdrav, no profesor Slobodan Prosperov Novak ne udostoji se čak ni to, premda nas je upoznao zajednički prijatelj Mario Pezzi koji je pao braneći Dubrovnik i kojemu sam posvetio stihove u knjizi «Sijeda djeca», a također i u knjizi «Voda je moja mati». To što me nisu uvrstili, to je pitanje njihovog književnog ukusa, no, i pozdrav je velik kad dolazi od ljudi.
Gdje si zapravo bolje književno valoriziran – u Bosni (gdje si prvotno uvršten u Antologiju muslimanske poezije XX. vijeka i potom u Antologiju Bošnjačke poezije XX. vijeka) ili u Hrvatskoj?
Najbolje sam, zapravo, književno valoriziran u Srbiji. Tamo su uz Vesnu Parun, Luku Paljetka i još neke hrvatske pjesnike, među najveće ljubavne stihove 20. stoljeća uvrstili i moju pjesmu «Sonata od sna». U Beogradu sam dobio i Nagradu Politikinog zabavnika za najbolju dječju knjigu u bivšoj državi (kada je u konkurenciji bio i Branko Ćopić), potom sam dobio Zmajev štap u Novom Sadu, a prije toga književnu nagradu «Majski rukoveti» u Titogradu. U Hrvatskoj i BiH još uvijek se moram dokazivati, A MORE NE MORA! No, to je dobro za mene. Ruku na srce, ne mogu se požaliti jer sam uvršten u pedesetak antologija, kod nas i u svijetu.
Evo jednog pitanja koje Bošnjaci vole postavljati jedni drugima. Što je tebi Bosna, a što ti Bosni (pritom u pamćenje dozivam tvoju dojmljivu pjesmu «Bosna»)?
Meni je Bosna najbliži rod, ona je moje zdravlje, moja snaga, moje nadahnuće. Bosna je moj Andrić, Skender, Meša, moj Mak, Stojić, Vešović, Ibrišimović, Mehmedinović, Brka, Ivanković, Selim, Behzad…Tamo sam još kao dijete spoznao da čovjek svakim svojim danom u sebe udahne i nebo i zemlju. Znajući to radije sam u tišini samo disao nego li miješao taj dah riječi koje ga nisu dostojne. Najzad, zemlja Bosna je dobila ime po rijeci Bosni, znači po vodi, a voda je most koji spaja vidljivo s nevidljivim. Od te nebeske vode i moje prezime dolazi.
Što je tebi Hrvatska, a što ti Hrvatskoj?
Hrvatska je moja mladost, moja zaljubljenost, moja Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost – moji profesori: Bratoljub Klaić, Tito Strozzi, Slavko Batušić, Đurđa Škavić, Vladimir Filipović, Vratović, Ranko Marinković, Zlatko Crnković, Krča, Bobi, Tomislav Durbešić, Moj Ćurdo, Supek, Budiščak, Vlasta, Žarko, Tuna, Mile, Zdenka, Mujo, Rade, Tonko Marojević, Nada Babić, fra. Bonaventura Duda, Sever, Sinan, Ervin… Hrvatska je moja kuća, moja obitelj… moji prijatelji… Bez nje bih bio kao bez ove ruke koja piše.
Kakvo mišljenje imaš danas o jugoslavenstvu, a što o bošnjaštvu kao najmlađoj naciji u Europi, s vremenske distance i nakon zadnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni?
Kada bi čovjek mogao staviti točku iza onoga što će biti, i iza onoga što je bilo, tek tada bi uvidio da je u historiji najvrednije ono što se nije dogodilo. Možda do naše velike tragedije, u zadnjem ratu, ne bi ni došlo da je poslije Drugog svjetskog rata ustanovljena bošnjačka nacija i bosanski jezik te da se nisu dogodili toliki zločini u svijetu i na prostorima bivše države. Mnogo ljudi više nema, mnogo ih živi nesretnih, a ipak, uskoro ćemo opet biti sretni kad svi zajedno uđemo u Europsku Uniju.
Što misliš, na koji način Bošnjaci u Hrvatskoj mogu sačuvati svoj kulturni identitet? Vidiš li neke kulturne prvake s kojima bi trebali krenuti u osvajanje čvršćeg identitetnog prostora?
Volio bih da udruge preuzmu mladi ljudi koji poznaju jezike, koji su obrazovani, koji jednako dobro poznaju i hrvatski i bosanskohercegovački kulturni identitet i koji će svojim radom obogaćivati te dvije kulture, a ne razdvajati ih. U tome imam veliko povjerenje u ljude kao što su Filip Mursel Begović, Ervin Jahić, od starijih to si Ti i Sinan Gudžević. Ima toliko pametnih ljudi među Bošnjacima, samo ih treba sastaviti da u radnom ozračju budu zajedno.
Odškolovan si glumac, jesi li razmišljao da nešto «postaviš» na scenu i misliš li pisati za kazalište?
Kazalište je moj veliki izazov i ono zaslužuje moju posebnu pažnju. Volio bih mu se kao pisac odužiti na najbolji mogući način.
Sead Begović
Sead Begović je rođen 1954. godine u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet. Radio je kao propagandist, bibliotekar, novinar (redakcija kulture Vjesnik), urednik i voditelj Tribine DHK. Kao književni kritičar sarađivao je i sarađuje s velikim brojem časopisa za književnost i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Glavni je i odgovorni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Zastupljen je u 30-tak antologija savremene hrvatske i bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima. Neke njegove pjesme i ciklusi pjesama su prevedeni na tridesetak jezika. Član je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Djeluje kao samostalni umjetnik. Živi i radi u Zagrebu. Objavljena djela: Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer Graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira, kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer Graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji, izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu, izabrane pjesme, Stajer Graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije, pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči, kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu, pjesme, HDP, Zagreb, 2012
Sunce, vjetar i ti
http://www.ezgeta.com/ti.html
http://www.poezijanoci.com/savremena-domaca-poezija/enes-kisevic-pesme.html#0
Enes Kišević ……….. pjesme….
http://www.tekstovipjesamalyrics.com/component/content/category/219-enes-kisevic#