Enes Kišević
http://bs.wikipedia.org/wiki/Enes_Kišević
Brzo se sakrij u
mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.
--------------------------
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.
---------------------------------
Sve sto niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.
Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vašu sreću
za kulisu vaše ljepote.
Samo bez nježnosti molim
ne snježte gazite jače
stvarno me ništa ne boli
probajte čizmom dapače.
Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljač je na banketu
zdušnije zdušnije ingeniozni
do guše mi zarijte petu.
Nešto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.
Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duse sto plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.
Zdravo gradski čistaci jave
ne lopatom sam ću se dići
vec oblak bijelom gestom zove
bez traga ću smrtnog otići.
----------------------------------------
Samo da se uz tebe
budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mjenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
---------------------------------------------------
Sve sto čovjek stvori
to još se sagraditi može
ali oni ruše i ono
što ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.
Kako je čovjek mali
kako zarastao u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja ju skrši.
Kako plakao nebih
ta puklo bi srce i svecu
kada vidim da Majke na svijet
radjaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
on bi se sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji.
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.
Enes Kišević,
Riječi su samo sjena
mojih doživljaja, a jezici samo služe da se ljudi ne razumiju njima. Grijeh je
svakodnevno prolaziti kroz svjetlost a nemati ništa od njegove topline. Iza nas
ostaje samo ono dobro što činimo drugima. Uz sva svoja djela Bog bi bio sâm da
ljubav svoju s drugima ne dijeli..." To su samo neki od stihova
izgovorenih na neobičnom ali vrlo dojmljivom predstavljanju knjige Svjetlost je
tvoja sjena autora hrvatsko-bosanskog pjesnika Enesa Kiševića.
Riječ je o 55-godišnjem pjesniku (inace glumcu!)
što je uvijek rado dolazio u Dubrovnik
i tu bio rado vidjen gost. Našem je Gradu i nekim od sugradjana posvetio i dio
svojih najljepših pjesama, kao i stih- molitvu "Dubrovnik, svevišnji, rukama svojim
zakloni!". Kišević je pjesnik iz čijih pjesama izvire ljubav i pjesnik
koji nikad nije napisao riječ mržnja. Izuzetno dojmljivu poetsku večer u
organizaciji ravnateljice Kazališta Marina Držica Mire Muhoberac Kišević je
završio pjesmom "Ljudi su svuda ljudi!" i stihovima: "Tamo gdje
sretnem dobre ljude našao sam - domovinu!"
"Slobodna
Dalmacija” 2002.