Dok jedni otvoreno jadikuju jer je zapadna kultura zapala u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnijih živućih filozofa, Kanađanin Charles Taylor poziva sve na suočavanje s krizom morala i političkom krizom našeg vremena kako bi se znali nositi s modernim izazovima.
U srcu moderne bolesti, po svim pokazateljima, jest ideja autentičnosti, ideja samoispunjenja koja odbacuje cijelu tradiciju općih vrjednota no koja po autoru odražava i nešto autentično i vrijedno u modernoj kulturi. Stoga ova ohrabrujuća i provokativna Taylorova knjiga uspješno razvrstava dobro od štetnoga u modernoj izgradnji autentičnog pojedinca.
Filozof Taylor započinje ovu knjigu sa tvrdnjom da se čitavo moderno doba od 17. st. naovamo često shvaća kao vremenski okvir pada, pa su se pojavile tzv. zabrinutosti.
Prvi izvor zabrinutosti jest individualizam jer živimo u svijetu u kojemu ljudi imaju pravo izabrati za sebe vlastiti obrazac života, imaju pravo odlučivati u savjesti koja uvjerenja će usvojiti, imaju pravo odrediti oblik svoga života na cijelo mnoštvo načina koji njihovi pretci nisu mogli nadzirati. I ta prava općenito brane naši zakonodavni sustavi.
U načelu, ljudi su se prestali podlagati zahtjevima koje nalaže navodno sveti poredak koji ih nadilazi. Moderna je sloboda, naime, izvojevana time što smo se oslobodili starijih moralnih obzora. Diskreditiranje tih poredaka nazvano je „odčaravanjem“ svijeta. S „odčaravanjem“ stvari su izgubile nešto od svojih draži.
Tamna strana individualizma jest usmjerenost na sebe, što čini plošnim i sužava naše živote, osiromašuje njihov smisao i čini ih manje zainteresiranim za druge ili društvo.
„Odčaravanje“ svijeta je povezano s još jednom zabrinutošću, a to je primat instrumentalnog razuma. Maksimalna učinkovitost, odnos troška i rezultata, njezino je mjerilo.
Drži se da je prevlast tehnologije pridonijela i plošnosti i uskoći naših života..
Društvo u kojemu ljudi završavaju kao pojedinci „zatvoreni u vlastitim srcima“, jest društvo u kojemu će rijetki htjeti aktivno sudjelovati u samoupravi. Radije će ostati kod kuće i uživati u zadovoljstvu privatnoga života sve dotle dok trenutna uprava pribavlja sredstva za ta zadovoljstva i obilno ih dijeli ( to je tzv. atomizam pojedinca zaokupljena samim sobom). Ovdje je ugroženo naše dostojanstvo kao građana.
U drugom poglavlju autor piše o relativizmu koji je raširen među mlađarijom, naročito među studentima, čije načelo zvuči otprilike ovako: svatko ima pravo razviti vlastiti oblik življenja, na temelju vlastitoga osjećaja o tomu što je uistinu važno ili vrijedno. Ljudi su pozvani da budu vjerni sami sebi te da traže vlastito samoispunjenje.
U čemu se ono sastoji , svatko mora u konačnici odrediti za sebe. Nitko drugi ne može niti bi trebao pokušati propisati njegov sadržaj.
Jedan autor je napisao: „ Kultura preživljavanja zamijenila je heroizam kao kvalitetu kojoj smo se divili.“
To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma, nastavlja autor, znači da je nužnoj obrani bilo kojega moralnog ideala na neki način zabranjen pristup. Afirmacija moći izbora kao dobra koji treba maksimalno povećati jest devijantni proizvod ideala autentičnosti.
Filozof Taylor kaže na kraju ovog poglavlja da autentičnost treba ozbiljno shvatiti kao moralni ideal.
Pišući o izvorima autentičnosti, autor kaže da je etika autentičnosti nešto razmjerno novo i svojstveno modernoj kulturi. Nastala krajem 18. St. Temelji se na ranijim oblicima individualizma kao što su individualizam rastjelovljenoga razuma, čiji je rani zagovornik Descartes, gdje se zahtjeva da svaka osoba misli samoodgovorno za sebe, ili Lockeov politički individualizam, koji je nastojao da osoba i njezina volja imaju prvenstvo nad društvenim obvezama. No autentičnost je bila donekle u sukobu s ovim ranijim oblicima. Ona je dijete romantizma koji je bio kritičan prema rastjelovljenom razumu i atomizmu koji nisu priznavali povezanost s zajednicom.
Samoodređujuća sloboda, odnosno osjećaj postojanja kao izvor radosti i zadovoljstva je prvi unio J.J.Rousseau. Njegovo često pitanje moralnosti predstavlja kao pitanje našega slijeđenja glasa prirode unutar nas.
Znači: biti vjeran sebi znači biti vjeran mojoj vlastitoj izvornosti, a to je nešto što samo ja mogu artikulirati i otkriti. Tom artikulacijom također definiram sebe. Uviđam potencijal koji je valjano moj vlastiti.To je shvaćanje koje je u pozadini modernoga ideala autentičnosti, kao i u pozadini ciljeva samoispunjenja ili samoostvarenja u koje je obično zaodjeveno. To je pozadina koja daje moralnu snagu kulturi autentičnosti, uključujući njezine najniže, apsurdne ili trivijalne oblike. To je ono što daje smisao ideji „biti vjeran sebi“ ili „pronaći vlastito ispunjenje“.
Pišući o jeziku i dijaloškoj genezi ljudskoga uma autor veli da sama forma umjetničkoga djela pokazuje svoj karakter obraćanja ili naslovljenosti.
Retorika o „različitosti“, „raznolikosti“ (čak i „multikulturalnosti“) ima središnje mjesto u suvremenoj kulturi autentičnosti.
Opća je pouka da se autentičnost ne može braniti na načine koji ruše obzore značenja. Samoizbor kao ideal ima smisla samo zato što su neka pitanja značajnija od drugih (koja nadilazi samoizbor).
Isključiti zahtjeve koji proizlaze onkraj sebstva znači upravo obustaviti uvjete za značenje te tako izazvati trivijalizaciju. Autentičnost nije neprijatelj zahtjevima koji proizlaze onkraj sebstva; ona takve zahtjeve pretpostavlja.
U kulturi autentičnosti ljubavne veze se vide kao glavna mjesta za sanootkrivanje i samopotvrđivanje. Te su veze presudne zato jer predstavljaju velik izazov iznutra stvorenu identitetu.
Mobilnost u modernoj kulturi nam je na određen način nametnuto. Stare veze su raskinute tako da se zbog velike koncentracije stanovništva u modernim metropolama promijenilo gradsko stanovanje: To uključuje puno više neosoban i slučajan kontakt, a sve to ne može, a da ne stvori kulturu u kojoj se svjetonazor društvemog atomizma sve više uvrježuje.
Autor veli da samootkrivanje traži poiesis, proizvođenje. Ljepota tako daje svoju vlastitu unutarnju ispunjenost. Njezin je cilj unutarnji.
Autentičnost uključuje izvornost, ona zahtjeva pobunu protiv konvencije. Autentičnost nas, nadalje, usmjerava na samoodgovorniji oblik življenja.
Moderna sloboda i autonomija usredotočuju nas na nas same, a ideal autentičnosti zahtijeva da otkrijemo i artikuliramo svoj vlastiti identitet.
Ljudska bića su bila trostruko razdijeljena modernim razumom: unutar sebe, između sebe i od prirodnoga svijeta. Slučaj je da nas moderno tehnološko društvo zatvara u „željeznu krletku“.
Fragmentirana javnost, podijeljena u svojim brigama, uistinu je prepuštena na milost onoga što se čini neminovnom sudbinom koja ide prema dominaciji instrumentalnog razuma.
Ako se želimo ispravno odnositi prema ljudskome biću, moramo poštivati ovu utjelovljenu, dijalošku, vremensku narav.
Do fragmentacije dolazi kada se ljudi sve više počinju doživljavati atomistički, drukčije rečeno, sve manje povezani sa svojim sudržavljanima u zajedničkim projektima i privrženostima. Fragmentirano društvo je ono čiji se članovi sve teže i teže identificiraju sa svojim političkim društvom kao zajednicom .
U suvremenoj Americi je zbog toga jedna od najzastupljenijih socijalnih filozofija upravo proceduralni liberalizam neutralnosti koji se posve glatko udružuje s atomističkim svjetonazorom.
Jedan od značajnih izvora osjećaja nemoći jest taj što nama upravljaju velike, centralizirane, birokratske države.
Filozof Taylor završava sljedećim riječima ovu vrijednu knjižicu:
„Čini se da situacija u kojoj se nalazimo traži složenu i višeslojnu borbu, intelektualnu, duhovnu i političku, u kojoj se rasprave u javnoj areni uzajamno povezuju s onima u mnoštvu institucionalnih okružja, kao što su bolnice i škole, gdje se pitanja ponovnoga stavljanja tehnologije u okvir proživljavaju u konkretnu obliku i gdje ove rasprave sa svoje strane hranu i bivaju hranjene različitim pokušajima da se u teorijskom smislu definiraju mjesti tehnologije i zahtjevi autentičnosti te, iznad toga, oblik ljudskoga života i njegov odnos prema svemiru.
Ali da bi se uspješno upustilo u ovu mnogostranu raspravu, potrebno je uvidjeti ono što je izvrsno u kulturi modernosti, kao i ono što je isprazno i opasno. Kao što je Pascal rekao za ljudska bića, modernost karakterizira GRANDEUR jednako kao i MISERE.
Jedino nam gledište koje uključuje oboje može dati neiskrivljen uvid u naše doba koji nam je potreban kako bismo odgovorili na njegov najveći izazov!“