ŠEZDESETA OBLJETNICA SLAVNOG DJELA
Eugene Ionesco:
Stolice
Bilješke o piscu:
Eugene Ionesco je
francuski dramatičar rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih
predstavnika antiteatra. Rođen je 1912. godine u rumunjskom selu Slatira. Otac
mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja. Djetinjstvo je proveo u Francuskoj, a
1925. vraća se u Rumunjsku, gdje je u Bukureštu završio studij i postao
profesor francuskog jezika.
U književnost ulazi
zbirkom pjesama “Elegije za sičušna Bića” 1931., a 1939. godine vraća se u
Francusku, gdje ostaje do kraja života. Jedan od najznačajnijih dramatičara 20.
stoljeća počeo se baviti dramskom književnošću sasvim slučajno. Čak do 1948. Ionesco
nije baš volio kazalište i u njemu se uglavnom dosađivao. No jednog dana
odlučuje učiti engleski i kupuje priručnik. Taj priručnik francusko – engleske
konverzacije za početnike i njegov sadržaj naveli su ga da, djelomice i radi
šale, napiše antikomad “Ćelava pjevačica” 1950. godine koji mu je donio jedno
od značajnijih mjesta među predstavnicima avangardnog teatra. Premijera “Ćelave
pjevačice” održala se 11.05.1950. te je doživjela velik uspjeh, što i ne čudi,
budući da je Ionesco prekinuo s konvencijama tradicionalne drame. Sam sadržaj
se može izreći u jednoj rečenici: Jednoj tipičnoj engleskoj obitelji dolazi u
posjet druga tipična engleska obitelj i one razgovaraju. Umjesto uobičajenog
dramskog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz
konvencionalnih fraza i besmislenih klišeja čime jezik prestaje biti sredstvo
komunikacije, a to vodi ka gubitku svakog ljudskog zajedništva te vodi lica u
izoliranost i otuđenje. Nakon popriličnog neuspjeha “Ćelave pjevačice” Ionesco
i dalje zna što želi reći; U “Instrukciji” 1950. pokazuje kako matematika i
filologija vode u propast. Već u prvim dramama Ionesco raščlanjuje i
razglavljuje jezik, te uvodi obilje predmeta, što zajednički ostavlja dojam
čistog apsurda. U ranijim djelima “Žrtve dužnosti” i “Amedeo” prodire u
psihoanalitička istraživanja te prelazi granicu svijesti. Ionesco usput piše i
novele i eseje u kojima ga u potpunosti zaokuplja tema života i smrti.
No krajem 50–ih
godina Ionesco sasvim neočekivano, zamjetno istupa od “kazališta apsurda”, te
se vraća tradicionalnim dramskim formama Nosorog, 1959; Kralj umire, 1962.
Njegova glavna kazališna djela su: “Ćelava pjevačica” 1950., “Instrukcija”
1950., “Poduka” 1951., “Stolice” 1952., “Žrtve dužnosti” 1952., “Amedeo ili
kako ga osloboditi” 1953., “Jaques ili pokornost” 1957., “Nosorog” 1959.,
“Kralj umire” 1962. i mnoga druga. Eseji i prozna djela: “Pukovnikova
fotografija” 1962., “Dnevnik u mrvicama” 1967., “Otkriča” 1962., roman “Sunce”
1973.
Eugene Ionesco umro
je 28. ožujka 1994. g. nakon teške bolesti.
Stolice, drama
Autor, Eugène Ionesco
Glavni likovi, Stari,
Stara, Govornik
Stari, 95 godina, je
glavni lik drame koji sa svojom suprugom ugošćuje nevidljive osobe kako bi im
preko govornika prenio svoje misli.
Stara, 94 godine, se
supruga Starog koja mu pomaže u gostoprimstvu.
Govornik, 45-50
godina, je lik koji je nevidljivim gostima trebao predstaviti, no ispostavlja
se da je on zapravo i nijem i gluh.
i mnogo drugih osoba
- autor u ovu skupinu likova ubraja sve nevidljive goste koji su došli
poslušati Starog.
STOLICE
Dramski komad Eugena
Ionesca “Stolice” prvi put je prikazan 22.04.1952. u neuglednom Pariškom
kazalištu “Lancry”, a on i danas bez dvojbe predstavlja remek djelo europskog
avangardnog teatra. Dramski je to tekst s neobičnim miješanjem realnog i irealnog,
s elementima tragedije i groteske, pa i ironije. To je tragična farsa; djelo
koje karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet na
nesporazumu i čisti elementi grotesknog. Nakon “Ćelave pjevačice”, Ionesco
postaje opčinjen kazalištem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o životu i
smrti, o ljudskoj sudbini, ono mu postaje sredstvo s pomoću kojega istražuje
stvarnost.
Njegov je dramski
svijet uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, priviđenja, pitanja o smislu
i značenju svijeta koja on sam sebi postavlja. Dva oblika svijesti prevladavaju
u njegovim komadima; čas prevladava jedan, čas drugi oblik. Ta dva osnovna
oblika svijesti su: lepršavost i težina, praznina i pretjerana punoća,
nestvarna prozračnost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gusti mrak.
Njegovi likovi, prizori i situacije prikazuju to dvojno stanje opstojnosti i
zla što jesi (što postojiš) i čuđenje što jesi (što postojiš).
On je pisac
antikomada, antiteatra. Naime još od L. Pirandella i njegovih drama koje se
polako otuđuju od tradicionalnih antičkih drama, i Eugene Ionesco pokušava u
okviru tzv. antiteatra razbiti sve konvencije dramske književnosti,
izražavajući tako izgubljenost, tjeskobu i strah modernog čovjeka. Ionesco
odbacuje akciju, briše granice između realnoga, fantastičnoga, komičnoga i
tragičnoga. Ionescovi “antikomadi” unjeli su radikalne promjene kako u dramskoj
strukturi tako i na tematskom planu. Tradicionalna radnja je u potpunosti
destruirana, izostaje bilo kakva psihološka ili sociološka motivacija likova, a
govor prestaje biti sredstvo međusobnog priopćavanja. Dominantne teme postaju:
samoća, strah, promašenost i odsutstvo komunikacije.
Glavni junaci ove tragične
farse su Stari (95 godina) i Stara (94 godine). Ovaj stari bračni par živi u
kuli na pustom otoku. Oni su potpuno odvojeni od ostalog svijeta. Život im je
bio ispunjen razočaranjima i neuspjesima. Stari je odlučio pozvati na otok
ljude (zapravo nevidljive izmišljene goste), kako bi im prenio poruku koja može
spasiti čovječanstvo. Njima je namijenio stolice. Prijateljski pristižu:
Gospođa, Pukovnik, “Lijepa”, njezin muž te mnogi drugi. Stari i Stara
razgovaraju s njima i donose im stolice, no one ostaju prazne budući da su ti
posjetitelji nevidljivi (zapravo postoje samo u njihovim glavama). Broj
posjetitelja i stolica se povećava. Među tim posjetiteljima predviđen je i car.
Nakon što su se svi skupili dolazi govornik preko kojega Stari želi poslati poruku
svijetu i budućnosti. Iako je on jedina realna osoba uz Staroga i Staru njegova
se pojava na pozornici doima nestvarno. Stari započinje svoj govor, zahvaljuje
svim prisutnima, uglavnom govori o njihovoj prošlosti, te predaje riječ
govorniku. Puno patetike i nepovezanosti odjekuje u Starčevom govoru. U tom
trenutku Stari i Stara postaju suvišni i uz poklike “Živio car” skaču s prozora
svoje kule u more. Gledatelji uzalud čekaju Starčevu poruku, jer se otkriva da
je govornik nijem.
Ionescove “Stolice”
predstavljaju složen i kompleksan dramski tekst. Mogli bismo reći da se
isprepliću sljedeće teme: promašenost i uzaludnost života, samoća te
nemogućnost komunikacije, no čak je i sam autor ove drame Ionesco naveo da je
tema ove drame “ništa”. Tema nije poruka, nisu ni neuspjesi u životu, ni
moralni slom starih, već odista stolice, a to znači odsutnost lica, odsutnost
cara, Boga, odsutnost materije, irealnost svijeta, metafizička praznina;
jednostavno tema komada je “ništa”.
Naime kazalište je za
Ionesca “Čarobna umjetnost”, njegov jezik nije koncepcija ili ideja, već mit
koji govori o ljudskom stanju i sudbini.
Cijela je
tradicionalna dramaturgija ovdje stavljena u pitanje. Radnja više ne prati neku
složenu fabulu koja se sve više zapetljava i na kraju otpetljava. Osobe nisu
nesvakidašnje, niti prosječne već su to osobe bez karaktera.
Les Chaises d'après
Eugène Ionesco mise en scène Luc Bondy
http://www.youtube.com/watch?v=O3QJrvocmdk&feature=related
Eugene Ionesco, Le
chaises - Chairs
http://www.youtube.com/watch?v=7ASD8PWcwbo&feature=related
THE CHAIRS (СТОЛОВИ)
- Eugene Ionesco - Small drama theatre - Bitola
http://www.youtube.com/watch?v=LJxZgitiuqc
Beckett directs
Beckett - Endgame (Finale di partita)
http://www.youtube.com/watch?v=NsDc8R4rEWY&feature=related
"Beckett directs
Beckett" è l'ultimo capitolo del sodalizio tra Samuel Beckett e Rick
Cluchey, un ex ergastolano, divenuto attore, autore, regista e la sua compagnia
San Quentin Drama Workshop.
Adattamento del 1985
testo: Samuel Beckett
regia: Samuel Beckett
interpreti: Rick
Cluchey, Bud Thorpe, Lawrence Held, Teresita Garcia Suro
scene/luci: Bud
Thorpe
costumi: Teresita
Garcia Suro
produzione: The San
Quentin Drama Workshop
Adattamento video a
cura della compagnia San Quentin Drama Workshop, basato sulle direzioni di
scena di Samuel Beckett.
Interpreti: Rick
Cluchey, Bud Thorpe e Teresita Garcia Suro.
Samuel Beckett -
Endgame
http://www.youtube.com/watch?v=RkkEDZO5f0s&feature=related
Samuel Beckett -
Waiting for Godot
http://www.youtube.com/watch?v=b542GxhzYiw&feature=relmfu
Eugen Ionesco,Stolice,…. DK Gavella
http://www.gavella.hr/hr/predstave/arhiva_predstava/stolice
Premijera: 06. veljače 1958.
Posljednja izvedba: 07. listopada 1959.
Broj predstava: 30