Europa je od 1913. do 1945. godine biološki i kulturno upropastila samu sebe. Dva ubitačna rata, brojne revolucije i posljedični gubitak kolonija Europu su od gospodarice svijeta pretvorili u sluškinju kapitala i svjetskog tržišta.
Od Renesanse do danas Europa je od presađivanja svojih ljudi na daleke kontinente postala mjestom doseljavanja, kao što je bila i u vrijeme propadanja drevnog Rima kad su barbarski narodi u nju unosili svježe gene. Kakvom bi danas bila Europa da u nju nisu doselili Nijemci, Hrvati i drugi narodi neokuženi civilizacijom? Kakvom će sutra biti Europa, ako se u nju ne nastave doseljavati pripadnici azijskih i afričkih naroda? Europljani prave gej parade, a ne djecu. Europa je ostala starim mjestom za nove ljude. Nijemci najbolje znaju da su seobe naroda, a ne Rimsko carstvo Europu bili učinili snažnim životnim prostorom.
Barbari su podignuli Europu na razvalinama carskog Rima, koji se od dotoka svježe krvi branio dizanjem zidova. U drevnom su Rimu na glasu bili politika i vještina vladanja. Rimljani su time namaknuli golemo carstvo, u kojemu su vladali i umno sposobnijim drevnim Grcima i duhovno jačim drevnim Židovima. Dosezanje prostora na kojima nije bilo korisna plijena, pritisak barbarskih naroda i unutarnji ratovi doveli su do sloma Rima, u kojemu je legitimnost vladanja dolazila od uspjeha u ratu. Religijom Rima bilo je obredno čašćenje bogova, koji su štitili vlast. Rimska vlast bila je jaka i usredotočena, počivala je na dobro i naširoko postavljenoj infrastrukturi, ali je propala kad je carstvo postalo samo sebi svrhom te teretom za ljude i narode. Kad stanje naroda postane teškim ljudske svrhe postaju važnije od društvenih, a vlast gubi legitimnost i održljivost.
U zabiti carstva Isus iz Nazareta ljudima je umjesto raspetosti na carsku infrastrukturu ponudio neposrednu ljudsku dinamiku, koju je on vezao uz pojam bližnjega kao bilo kojeg čovjeka koji se zatekne u istom životnom prostoru. Isus je pripadnost vrsti uzeo kao jedinu moguću čovjekovu pripadnost u uistinu globaliziranom i stiješnjenom svijetu. Smatrao je čak da su u tadašnjim okolnostima i uobičajene obiteljske spone priječile ljude da pravo uporabe svoj život. Globalizacija je i u Isusovo vrijeme bila unizila sve zatečene sustave uvjerenja, koji su ljude vezali uz središnje državne ili uz mjesne plemenske vlasti. Isus je upozorio ljude da se sami, mimo sile vlasti, prihvate stvaranja svijeta prikladna za ljude i nadahnuo ih da u svijet unose dobro. Umjesto da se međusobno nadmeću u postupku ostvarenja društvenih svrha, ljudi trebaju biti skromni i više se oslanjati na ljudski duh ili svoju kulturnu nadgradnju, koji s biološkim organizmom čini čovjekovu životnu cjelinu. Isus je novi svijet ljudske dinamike koja će nadvladati silu vlasti nazvao „nebeskim kraljevstvom“.
Rim je „modificirani“ Isusov pristup s vremenom proglasio carskom vjerom, koja je ubrzo propala zajedno s carstvom. Međutim, Isusovo zdravo sjeme neposredne ljudske dinamike među bližnjima bilo je sačuvano u nebrojenim malim zajednicama raštrkanih carstvom. One su razdvojene trpjele pod teretom carske infrastrukture, ali su ljudi u njima počeli držati do ljudskog dostojanstva koje je otkrio Isus.
Nakon rasapa Rima u Europi se dogodilo čudo. Povezivanjem i umreženjem mjesnih kršćanskih zajednica stvoreno je „nebesko kraljevstvo“ – pankontinentalno društvo bez središnje vlasti! To je bilo pravo civilizacijsko čudo. Ljudi su neposrednom ljudskom dinamikom bili prionuli uz posao izgradnje životnih prostora. Benediktinski pokret u kojemu su sudjelovali nebrojeni ljudi koji su bili ostavili svoje obitelji naveo je došljake poput Germana ili Hrvata da i oni napuste staru plemensku pripadnost i prigrle novu životnu zajednicu i prostor na kojemu su se zatekli. Došljaci su s domaćim ljudima stvarali životni prostor. Crkva se bila okanila carskog kršćanstva i ponudila došljacima jedini sustav uvjerenja koje ne povezuje ljude s vlašću, nego međusobno. Europa je bila zajednica po vjeri, a ne po vlasti. Benedikt je od Isusa uzeo „nemodificirano“ sjeme dobra, skromnosti, stvaranja i ljudske dinamike, koje je i došljake navelo da umjesto blještave rimske civilizacije prihvate Isusovu kulturu bližnjega.
Od jedanaestog stoljeća Europljani su svoje snažne mjesne životne prostore počeli okupljati u političke zajednice kakve su bile uvriježene u civilizaciji. Vlast se u Europi ponovo počela izdvajati iz zajednica u obiteljske kraljevske kuće, kojima je kršćanstvo služilo za stjecanje i održavanje legitimnosti vladanja. Razvoj obrta, trgovine i stručnih zanimanja u gradovima stvorio je novu mogućnost stvaranja viška vrijednosti, koji je prestao biti vezan uz prostor. Počeo se nakupljati kapital, koji je endemni europski izum. Europom se počeo širiti kapitalizam kao pristup uređenju društva, po kojemu vlast u društvima treba preuzeti kapital. Industrijska revolucija znatno je ojačala proizvodne snage i ubrzala daljnje nakupljanje kapitala. Politika kao provedba volje naroda, zaštita ljudi i prostora te obična ljudskost postale su potpuno podređeni nagonu kapitala za daljnjim nakupljanjem.
Gomile kapitala koje su stvorile industrija, tehnologija i znanost donijele se Europi bogatstvo i gospodstvo nad svijetom, ali i samoubojstvene ratove i revolucije, koji su zamijenili mirnu i postupnu milenijsku dogradnju životnih prostora. Ratovi i revolucije oduzeli su Europi gospodstvo nad svijetom te je prisilili da se na oslabljenoj ljudskoj biologiji vere iz životnog ponora i da gotovo otpočetka pravi životni prostor. U najnovije vrijeme nove tehnologije omogućile su kapitalu da mimo Europe globalizira i poslovanje i vrstu Homo sapiens. Kapital je ubrzo putem svjetskog slobodnog tržišta i liberalizma počeo stvarati kaos u vrsti, jer se osim ljudi međusobno moraju nadmetati i životni prostori. Nastali kaos posljedica je nemogućnosti da se svijetom vlada mimo politike.
Nova Europa našla se u stanju u kakvomu je bila prije petnaest stoljeća. Kao nekad drevni Rimljani sad su se Europljani postavili kao potrošači i korisnici zatečenog života, a ne kao stvaratelji života. Europa treba ljude koji će množiti život. Nije dobro što ljudi iz mnogih životnih prostora bježe od unutarnjeg rata, ali takvi ljudi Europi dobro dolaze. To su dobro prepoznali Nijemci, koji su u nedavnim europskim ratovima i revolucijama upropastili svoje najsposobnije ljude i izgubili razmjerno najviše ljudi. Briga i skrb kojom Nijemci sad obasipaju izbjeglice pokazuje, da je iz običnih ljudi provalio nagon da drugim ljudima čine dobro mimo tržišta. Tržište veže ljude uz kapital, a ne jedne uz druge.
Pooštren dolazak izbjeglica u Europu dio je dugotrajnog popunjavanja europskih životnih prostora došljacima s drugih kontinenata. Snažne su i seobe unutar EU. Ovogodišnje podizanje vala izbjeglica ozbiljan je politički problem s kojim se EU teško nosi. On potresa Uniju i ona kao unija za nj nema rješenje, jer nije riječ o gospodarskom, nego o političkom, ljudskom i sigurnosnom pitanju te o daljnjoj kulturnoj evoluciji u Europi. Da bi mogla riješiti problem koji će se produbljivati kako budu izbijali unutarnji ratovi u dodatnim zemljama, Unija se mora otresti liberalizma i tržišnog pristupa vladanju narodima. Tržište neće pomoći integraciji doseljenika. Dolazi vrijeme politike.
Europa mora sa sebe odlijepiti naljepnicu kršćanstva, koje se zadržalo kao nejak oslonac stare pripadnosti, koja skriva rasizam i izaziva izlišno sučeljavanje jedinačnih identiteta. Dosadašnjeg identiteta trebat će se i morati kaniti i došljaci, jer je i islamska vjerska pripadnost utemeljena na mitu, a plemenski, sektaški ili dosadašnji prostorni identitet gube smisao u novom zavičaju. To su u Europi prije napravili mnogi doseljeni narodi, koji su kao i domaći ljudi prigrlili pripadnost prostoru. U globalnom svijetu jedina održljiva pripadnost je pripadnost vrsti i prostoru, koji čovjek izgrađuje s drugim ljudima. Islamske došljake na novu pripadnost ne mogu navesti ni liberalizam, koji nameće nadmetanje ni kršćanstvo, koje također nudi pripadnost na isključivom mitu. Kršćanstvo ne može biti faktor nove integracije.
Prihvat nove pripadnosti mogu promicati jedinačni ljudi, ali i Crkva ako ona i domaćim i novim ljudima bude nudila ljudsku dinamiku među bližnjima, kakvu je izvorno ponudio Isus. Stvaranje mjesne društvene kohezije u Europi na pripadnosti vrsti i na obavljanju ljudskog posla dogradnje životnih prostora prvi je takav postupak u suvremenoj povijesti svijetu. Europa postaje inkubatorom novog čovjeka.
Zamjena rasne, vjerske, plemenske, nacionalne, rodne, klasne ili interesne pripadnosti pripadnošću vrsti važan je ljudski posao. Ubuduće se mogu očekivati i rastvaranje velikih mnogoljudnih političkih tvorevina i otvaranje pitanja državne suverenosti nad prostorom. U novom stanju koje se brzo primiče bit će presudne izgradnja mjesnih životnih prostora i suradnja unutar svjetske mreže tih prostora. Za ispunjenje tih zadaća presudno je prianjanje svakog čovjeka samo uz vrstu.