„Tko god želi biti Božji vojnik pod zastavom križa i služiti samo Gospodinu i njegovu namjesniku na zemlji putem naše Družbe, za koju želimo da se naziva Isusovim imenom, mora … imati na umu to, da je on dio zajednice koja je prvobitno utemeljena radi napredovanja duša u kršćanskom životu i nauku te radi promicanja vjere službom riječi, duhovnim vježbama, djelima milosrđa i, posebice,podukom u kršćanstvu djece i neobrazovanih ljudi, te pružanjem duhovne utjehe … Nadalje, on mora biti pripravan miriti zavađene, svesrdno pomagati i služiti ljudima koji su u zatvorima i bolnicama, te povrh toga činiti bilo koja djela ljubavi, ako će to biti na Božju slavu i za zajedničko dobro.
To sve treba činiti besplatno i bez ikakve naknade“. (Formula Instituta Družbe Isusove.)
Globalizacija svjetskog poslovanja i globalizacija vrste pružile su nove mogućnosti i donijele nove prijetnje vrsti homo sapiens. Globalizacija od jedinačnih ljudi zahtijeva, da se u društvu postave korjenito drukčije, kako bi se zaštitili i kako bi se osposobili za dobro ravnanje vlastitim životom u današnjem i sutrašnjem neizvjesnim okolnostima.
Usto, novi stav treba jamčiti uspostavu i održavanje novih odnosa u vrsti, koji će omogućiti stvaranje zajedništva diljem vrste te obnovu zajedništva i društvene kohezije u jedinačnim prostornim društvima.
U ovom osvrtu pokušat ću ocrtati smisao i uporabljivost ljudskog stava, sustava uvjerenja i sustava ljudskih vrijednosti, koje je prije dva tisućljeća vrsti predložio povijesni čovjek, Isus iz Nazareta, mjesta na rubu Rimskog carstva, koje je tad brojilo 75 milijuna građana i podanika te okupljalo četvrtinu ljudske vrste.
Dva globalna svijeta
Prvi globalni svijet bio je uspostavljen u Isusovo vrijeme. Zvao se Pax romana. Za pape isusovca Jorge Bergoglia živimo u drugom globalnom svijetu. Zovem ga Bellum capitis. 2 Postupak globalizacije kojim je stvoren današnji globalni svijet počeo je u vrijeme Renesanse. Tad su Ignacije Loyola i Družba Isusova počeli pripravljati Crkvu za služenje budućem globalnom svijetu, koji su počele stvarati europska kolonijalna politika i vojska, a dovršili kapital i ideologija liberalizma.
Prije rimske globalizacije Sredozemlja na Istoku su postojale odvojene značajne civilizacije s vlastitim prostorom, poljodjelstvom i trgovinom, obrtom, vojskom, novcem i bogovima. Rimljani su stvorili novu transnacionalnu civilizaciju, koja je cijeli sredozemni prostor, uključujući i maticu Italiju, globalizirala – „sravnila sa zemljom“. Brojnim povijesnim narodima, uključujući i Talijane, bilo je nametnuto ne samo carstvo, nego i nova legionarska civilizacija. Kad civilizacija nije imperijalna, nego nacionalna ona je sijelo rasizma: postoje staleži i ljudi visoke i niske vrijednosti. Kad je civilizacija imperijalna ona je nositelj „civilizma“: cijeli se narodi vrstaju u civilizirane ili u „necivilizirane“, pri čemu civilizirani narod vlada „neciviliziranima“. Civilizacija među ljudima i narodima obavlja odabir za vlast. Riječ je o odabiru u vrsti, ali bez evolucije vrste.
U Rimu je vladala podjela na građane i podanike, na djelatne sudionike te sluge i robove. U prijašnjim civilizacijama narodi su služili svojim bogovima, a u rimskoj civilizaciji-carstvu služili su rimskim ljudima. Rim je globalizaciju izveo silom i idejom rimskog gospodstva nad drugim narodima: rimsku civilizaciju stvorile su vojska i politika. Sadašnji globalni svijet – u kojemu su se zatekle brojne žive civilizacije, religije i povijesni narodi te cijela konačna ploha Zemlje – stvoren je gospodarstvom i ideologijom: kapitalom i vjerom liberalizma. U tomu je razlika između prvoga, rimskog globalnog svijeta i drugog,našega.
Rimska središnja žestoka i usredotočena imperijalna vlast počivala je na snažnoj i obuhvatnoj društvenoj infrastrukturi, kakvu ranija carstva nisu mogla postaviti. Razvijena tehnika i zamjerna organizacijska sposobnost pružili su Rimljanima veće mogućnosti za organiziranje carstva, ali se uspostavljena skupa infrastruktura nije mogla održavati bez neprekidnog osvajanja novih prostora. Propadanje Rima počelo je tad, kad je Carstvo dosegnulo pustinje u Aziji i Africi te rijetko naseljene plemenske ili puste prostore u Europi. Usiljena i nasilna globalna legionarska infrastruktura rastresala je i sputavala sve mjesne narodne ili plemenske zajednice, čija se snaga odlijevala u carstvo. Pokoreni narodi gubili su snagu, a da nju nije dobivao ni narod Italije. Vlastohlepna infrastruktura neizbježno stvara golemu životnu entropiju.
Rimska imperijalna infrastruktura s vremenom je pritisnula i samo Carstvo, kojim su puna tri stoljeća harali obrambeni i još više građanski ratovi. Ni Marijeva reforma vojske ni Dioklecijanova porezna reforma i reforma političkog sustava ni kasna potpora legalizirane Crkve nisu Carstvo mogle spasiti od grozne propasti.
Naš globalni svijet, koji je Europa okupila industrijskim imperijalizmom, sad je u
„tranziciji“ ili rasapu. Njime je tijekom triju minulih desetljeća vladao slobodan
svjetski kapital, koji je kao civilizacijsku infrastrukturu rabio slobodno svjetsko tržište, a kao sustav uvjerenja ideologiju liberalizma. Kao što se Rim bio zanio osvajanjem i globalizacijom sredozemnog svijeta, tako se Europa zanijela osvajanjem Zemlje. Nastala protuslovlja svojega imperijalnog i kolonijalnog sustava Europa je nastojala riješiti putem vojnih obračuna u svjetskim ratovima i u revolucijama, koje su potresle njezine najjače narode. Kapital je toliko iscrpio snagu naroda, da danas u svijetu postoji malo nacionalnih država, koje nadziru svoj prostor, svoje ljude i njihovo djelovanje te koje jamče rast i održavanje unutarnje društvene dinamike, koja omogućuje i razvitak naroda i suradnju među narodima. Slabost je obuzela i SAD, koje su donedavno bile stjecište svjetskog slobodnog kapitala.
Cijela globalizirana vrsta homo sapiens raspršena je u podanike svjetskog slobodnog kapitala kao imperijalne sile, koje nadzire slobodno svjetsko tržište kao politički sustav ili društvena infrastruktura kapitala. Jedinačni ljudi postali su slugama kapitala, koji su prisiljeni „slobodno“ se nadmetati sa svojim bližnjima diljem svjetskog tržišta. Ideologija liberalizma – kao i sve vjere ili obvezujući sustavi uvjerenja tijekom trajanja civilizacije – nastojala je nametnuti svijetu svoju antropologiju ili pogled na čovjeka. Po liberalizmu čovjek nije i ne može biti ili postati ništa drugo, nego nositelj rada za potrebe tržišta. Na tržištu se obavlja odabir ljudi, ali bez evolucije vrste prilagodbom Zemlji. Ljude se ne probire kao u Rimu po poželjnim političkim sposobnostima i ratničkim vještinama, nego po sposobnosti i vještini nakupljanja kapitala na tržištu. Odabir se u oba uzorka civilizacije i globalnosti obavljao po sposobnosti uzimanja plijena na štetu drugih ljudi.
Međutim, golemo raspoložljivo znanje, kojemu je snagu dala znanost kao bitna ustanova vrste te svjetska informacijska mreža ohrabrili su ljude da nastoje postati živim i djelatnim ljudima – ljudima u kojima bujaju život, stvaralaštvo i izumiteljstvo te zdušnost, koja stvara društvenu dinamiku. Ljudi se žele vratiti vrsti, koja je svojom evolucijom stvorila čovjeka, koji može svjesno obavljati skupni ljudski posao unošenja dobra u budućnost. Ipak, iako je čovjek kreativna vrsta, unutarnja društvena dinamika koja buja iz pukotina iscrpljene društvene infrastrukture slobodnog svjetskog tržišta, još uvijek je najčešće uperena u nalaženje mjesnih, nacionalnih, plemenskih, rasnih, klasnih, civilizacijskih, vjerskih ili ideoloških rješenja. Takva nastojanja ne mogu donijeti dobar urod i trajan plod, jer su svijet i vrsta nepovratno globalizirani pa dobro rješenje današnjih ljudskih i društvenih protuslovlja mora biti globalno, mora biti na razini vrste. Svako rješenje mjesnih problema treba biti mjesno, ali ono mora počivati na istoj antropologiji ili na istom zajedničkom ljudskom stavu, koji ljudima ne nameće ponašanje i koji ne određuje društvene svrhe.
Pravi stav omogućuje čovjeku da domišlja ponašanje i postupke.
Isus
Uspostava rimske vlasti u Palestini, koja je uklonila domaću krvožednu hasmonejsku vladavinu, izazvala je raskol u židovskoj politici. Jedne snage (zeloti) išle su za tim, da se vojno obračunaju s Rimljanima; druge su (zemljoposjednici, saduceji) uspostavile pasivnu suradnju s rimskim vlastima; treće (poslovni ljudi, farizeji) aktivno su koristile nove poslovne mogućnosti, koje je nudilo globalno gospodarstvo; četvrte (eseni) čekale su da židovski bog Jahve sam ukloni rimsku vlast.
Isus je rimski novi svijet, kojemu je on najavio propast, prihvatio kao prigodu za izlazak iz civilizacije i za obnovu postupka kulturne evolucije vrste. On nije bio za mjesno suprotstavljanje Rimu, nije nudio suradnju novim vlastima, ali nije ni čekao. On je izabrao prilagodbu novim okolnostima putem stvaranja nove globalne ljudske dinamike izdašne za sve narode. Tà, što drugo je značio proglas da je „Bog otac svih ljudi“? Isus se otresao svojega tijesnog plemenskog jarma i počeo opći pohod na vrstu, ne obazirući se ni na Carstvo:
„Caru carevo, ali Božje Bogu!“ Isus se uperio u vrstu, u čovjeka, koji svojim stavom može nadvladati carstvo ili bilo koju civilizaciju, koja sputava i mrcvari ljude.
Isus je od sebe napravio novog čovjeka za novo vrijeme i sebe stavio za uzor svim ljudima, „svim narodima“ i cijeloj vrsti. Isus je ponudio evolucijsku antropologiju, koja će oplemeniti i ojačati vrstu. Za provedbu svoje ideje Isus je trebao mir (nasuprot militarizmu svake civilizacije) pa je ljude odvraćao od uporabe nasilja i osvete: „Ako ti netko otima kaput, daj mu i košulju!“ „Ako te legionar prisiljava da mu opremu nosiš jednu vrstu, ponesi je dvije!“
Pritom je, dakako, mislio na grabež pomoću uspostavljenog sustava vlasti i civilizacije.
Carstvo se uistinu pokazalo neotpornim: propalo je samo od sebe, bez uporabe sile nad njim, a od Isusa su ostali vječna ideja i djelatan naputak, kako se obračunava s carstvima.
To je bila ta dobra vijest, Isusova „radosna vijest“ za čovjeka, za vrstu, ali i za njegove Židove, od kojih je Isus očekivao da se oslobode židovstva, koje ih je u globalnom svijetu sapinjalo isključivim mjesnim, rodovskim, nacionalnim i rasnim jedinstvom.
Isus je Govorom na gori odredio temelj novoga ljudskog stava ocrtavši svoje „nebesko kraljevstvo“, koje nije ništa drugo do sustav ljudskih vrijednosti. Isus je hvalio ljude koji svoj život žele utemeljiti na duhu, koji su skromni, koji se osjećaju jadno u zatečenom svijetu,koji su gladni i žedni pravednosti, koji su uviđavni prema bližnjima, koji imaju iskrene nakane, koji izgrađuju mir te koji su pripravni biti izloženi progonima za promicanje ljudskih vrijednosti koje zagovaraju i nose. Oslanjanje čovjeka o ljudski duh unosi bitan preokret u kulturnu evoluciju. To je Isusu bilo prvo. Navedene značajke novog čovjeka
Par naraštaja nakon Isusova smaknuća Židovi su se našli u dijaspori ili raspršenju. za novi svijet i za vrstu koja treba oporavak od civilizacije stvaraju povjerenje među ljudima i jamče snažnu društvenu dinamiku, koja je potrebna za jačanje zajedništva i za unošenje dobra u budućnost. Društvenu dinamiku koja popravlja i svijet i vrstu ne donose vlast i zakoni, nego ljudska zdušnost. Čovjek kako je ocrtan Govorom na gori slobodan je od sebičnosti i samoživosti pa se može posvetiti skupnom ljudskom poslu unošenja dobra među ljude.
U danas rijetko isticanoj Isusovoj prispodobi o „Čovjeku koji baci sjeme“
Isus smišljeno „uvršćuje“ jedinačne ljude u vrstu, na isti način, na koji su jedinke svih vrsta umrežene u svoje vrste. Po Isusu, čovjek se štiti oslanjanjem na zajednicu. Zajednica pruža čovjeku slobodu od prohtjeva, koji i uništavaju čovjeka koji ih njeguje i štete bližnjima u koje su uperene. Za čovjeka je važno da u skromnosti zadovoljava potrebe. Isus je ponudio „odmetničko“ poimanje zajedništva i bližnjega. Za Isusa je bližnji svatko, na koga se naiđe u životu, a ne samo drugi Židov. Zajedništvo je sredstvo za stvaranje dobra, ali i obveza svih ljudi koji se nađu na zadanom zemljopisnom prostoru.
Isusa su predvodnici njegove rodovske zajednice bili proglasili veleizdajnikom („bogohulnikom“) i pogubili ga: ideja Boga oca svih ljudi nijekala je odabranost židovskog naroda i oduzimala smisao Božjem obećanju zemlje židovskom narodu. Međutim, Isus nije ni pod prijetnjom smaknuća odustao od transnacionalnog rješenja za transnacionalne nevolje.
Isusov ljudski i životni stav te njegov sustav ljudskih vrijednosti bili su izvedeni iz njegova uvjerenja, da je Bog uistinu otac svih ljudi ili da čovjek treba pripadati samo vrsti i s njom se poistovjećivati. Drukčiji ljudski stav i sustav vrijednosti nisu se ni mogli izvesti iz Isusove antropologije i iz njegove životne doktrine, koje nisu bile rezultat nebeske objave, nego Isusova uviđanja životne zbilje. Stoga je Isusov pristup životu jedincat i neosporljiv. Isus je slobodno otkrivao i iskreno iznosio istinu, jer nije bio vlastohlepan. Isusova antropologija i doktrina su potpuno svjetovne, a ne sakralne. Za Isusa su postojale samo dvije svetinje: Bog kojega je smatrao ocem i život, koji je nedvojbeno niknuo iz klice života, koju je Bog usadio u mrtvu tvar. Život svijeta je dar i nastavak Božjeg unutarnjeg života.
Sudbina rimskog svijeta
U svijetu vjere, duhova i čovjekolikih bogova, kojima su obilovali tadašnji i rimski i istočni prostori, Isusovi sljedbenici nisu mogli pravo pojmiti to, što im je Isus govorio i u čemu je uvježbavao njihove umove. To je zapazio te učenicima predbacio i sam Isus. On je uistinu simbolički mislio, ali je svoje misli puku i učenicima pružao u pričama,prispodobama, parabolama ili slikama iz života prirode i čovjeka. Sljedbenici su Isusove ideje naknadno odjenuli u sakralne izraze, ali su oni usprkos tome – posebice zato što je
Isus svjesno platio glavom za svoje ideje – uspjeli Isusove zamisli uporabiti za stvaranje nove ljudske i socijalne dinamike pod pokrovom rimske imperijalne infrastrukture. Kršćanstvo ili sakralna vjera u koju su bile utkane Isusove svjetovne ideje postali su ne utjehom za siromahe ili „opijumom za narod“, nego pogonskom silom skupnog djelovanja srednjeg sloja, koji u Carstvu nije mogao dobiti svoj društveni i ljudski odušak. Srednji sloj je
„žeđao pravednost i bio nje gladan“. Poslije Isusova smaknuća mjesne kršćanske crkve nicale su „kao gljive poslije kiše“.
Kršćani s istoka i sa zapada Carstva bili su progonjeni, jer je njihov životni stav prkosio važećim zamislima o čovjeku i društvu, koje su bile raširene Carstvom. Isus je s progonima njegovih sljedbenika i računao. On nije prihvaćao voljno i pokorno unutarnje podlijeganje ljudi imperijalnoj infrastrukturi. Ljudi se sami od sebe trebaju tkati u vrstu; trebaju stvarati ljudsko zajedništvo. Isusova zamisao o svladavanju Carstva bez sukobljavanja s njim nastavila je podmuklo ili latentno djelovati. Nakon triju stoljeća okapanja s hrabrim i postojanim kršćanima oslabljeno i neumjesno Carstvo sklopilo je savez s njihovom Crkvom, kako bi se ono samo ustalilo, jer je za svaku državu važno da pučanstvo prihvaća državnu politiku. To najbolje pokazuje tekst Milanskog edikta objavljenog 313.godine.
Međutim, Zapadnom carstvu nije bilo spasa ni uz crkvenu potporu, koja je podijelila same kršćane. Od objave Milanskog edikta bujalo je „krivovjerje“. Donatisti su se otvoreno usprotivili potpori Crkve iscrpljenim rimskim vlastima, a mnogi kršćani povukli su se iz matice društva u „pustinju“ i ondje održavali zajedništvo i društvenu dinamiku u malenim prostornim zajednicama privrženim izvornom Isusovu učenju o odvajanju ljudskosti od vlasti.
Mnogi kršćani priželjkivali su da oronulo Carstvo umine, jer su oni u izvornoj, mjesnoj ljudskoj dinamici imali inačicu Carstvu. Njihovi prirodni saveznici bila su plemena pridošlih naroda, koji su stavili Rim pod golem politički i vojni pritisak. („Barbari“ su bili bolje naoružani od rimskih legionara.) U dugom natezanju i nadmudrivanju, izmjenjujući pritisak i popuštanje, doseljeni su narodi u dosluhu s vladajućom kršćanskom strujom na koncu zajednički pokopali Carstvo. Novi narodi, koji su zalazili u Carstvo u malim skupinama kao što su činili i Hrvati, stajali su pred izborom: prigrliti urušenu rimsku civilizaciju ili prihvatiti kršćansko mjesno zajedništvo. Oni su prihvatili kršćanstvo, a kršćanske zajednice su prigrlile njih. Doseljeni narodi odrekli su se rodovskog zajedništva i prihvatili prostorno. To je bila prava, velebna pobjeda Isusove zamisli izlaska vrste iz civilizacije i njezina povratka zajedništvu. Novo zajedništvo se nazivalo feudalizmom, čiji su nositelji bili ne samo feudalne obitelji, nego i samostani, opatije, biskupi, biskupijski kaptoli te svjetovne bratovštine, udruge i zajednice. Crkva je doista bila ecclesia.
Poslije sloma Rima 476. godine Crkva je preuzela brigu za ukupnu europsku politiku i za europski sustav uvjerenja. Zemljoposjednici su preuzeli obranu i gospodarstvo, iako je Crkva imala vidnu ulogu i u gospodarstvu. Gospodarsku i idejnu obnovu Europe poveli su Benediktinci, koji su s vremenom utemeljili više od 37.000 opatija i samostana, koji su bili dragovoljnim „radnim logorima“ s do dvjesto redovnika i s najviše dva svećenika.
Utemeljitelj Reda benediktinaca Benedikt iz Nursije (480.-543.) ponovo je u kršćansku maticu unio „pustinjački ideal“ kršćanskog života. To je bilo najbolje što je do pojave Ignacija Loyole i Družbe Isusove kršćanstvo moglo pružiti, imajući u vidu ranu sakralizaciju pojave Isusa iz Nazareta. Isusove izvorne zamisli o evoluciji ljudskog života dobile su mah. Prilike su prisilile europski živalj vrste homo sapiens da privremeno istupi iz civilizacije i da se vrati kulturnoj evoluciji. Vlast je bila pri mjesnim zajednicama, a Europa je bila bez vrhovne vlasti nadvijene nad mjesne zajednice.
Edikt navodi da ga carevi Konstantin August i Licinije August donose „kako bi svako božanstvo, na kojemu god prijestolu ono stolovalo, bilo milostivo i blagonaklono njima dvojici i svima koji se stave pod njihovu zaštitu“.
Jedan od presudnih čimbenika u tom izboru bilo je to što su škole kršćanskih zajednica bile daleko bolje i primjerenije od rimskih javnih škola.
Novi grof (graf, conte ili comes) ranije je bio povjerenik i sudac za određeni rimski okrug, koji je slomom carske vlasti ostao bez plaće pa mu je Crkva dodijelila zemlju i kmetove da živi od plodova zemlje i rada seljaka.
Skupština, kao u Ateni zlatnoga razdoblja.
Potrebe današnjeg svijeta
Neposredan uzrok vratolomnih promjena u današnjem svijetu je dozrelost kapitalizma. U neprekidnom šestostoljetnom postupku nakupljanja kapitala, koje je dobilo zamah europskim kolonijalizmom i Industrijskom revolucijom, nastao je svijet nemoćnih država i neslobodnih naroda, kojima neposredno gospodari slobodno svjetsko tržište.
U životne značajke proizvedenog svijeta spadaju globalizacija gospodarstva, globalizacija vrste homo sapiens, mnogoljudnost vrste, produljenje životnog vijeka i dovršenje urbanizacije, ali i zadiranje u prirodni okoliš s ozbiljnim poremećajem klime, prestanak odgoja u vrsti, potpuna neizvjesnost tijeka jedinačnih ljudskih života, slabljenje čovjekova imunosnog sustava, povećana i globalna opasnost od pošasti opakih bolesti, rast zdravstva u drugu najsnažniju industriju, sustavno odstranjivanje ljudi iz svijeta rada, duboka podjela ljudi i naroda po bogatstvu, naglo propadanje Europe te prestanak prilagodbe vrste homo sapiens. Svjetski gospodarski problemi prelili su se u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Zemlja je postala opasnim mjestom za nezaštićenu vrstu homo sapiens. Čini se, da se na Zemlji pojavila nova, nečovječna, čovjeku neprijateljska vrsta, koja mrcvari vrstu homo sapiens i koja se njome hrani.
Vrsti je nastalo stanje donijelo nove potrebe i nametnulo nove prijeke zadaće. Neizvjesnost jedinačnih ljudskih života na slobodnome svjetskom tržištu nameće potrebu ili temeljite preinake ili uklanjanja kapitalizma i obnove zajedništva. Neumjerena podjela bogatstva u narodima i među narodima vodi pobuni vrste protiv civilizacije, koja počiva na podjeli ljudi putem rada i bogatstva. Mnogoljudnost vrste i oštre podjele u njoj otvaraju pitanja suverenosti država i naroda, seobe ljudi i naroda, smisla dijaspore i manjina te zavičajnosti i čovjekove pripadnosti. Čovjek opet živi nomadski. Dugovječnost ljudi i urbanizacija zaoštrile su pitanje zaštite rada i vrijednosti rada te načina stvaranja potražnje.
Prestanak odgoja dezintegrira vrstu i onesposobljuje je za prilagodbu. Zadiranje u prirodni okoliš i poremećaj klime u vrsti zaoštravaju pitanje odgovornosti i uračunljivosti. Slabljenje imunosnog sustava vrste nameće posao oporavka vrste i njezine daljnje evolucije.
Najteža zadaća koju je nametnula globalizacija vrste je uspostava jednog sustava uvjerenja za cijelu vrstu. Uza sve to, vrsta je javno odana zastarjeloj ideologiji liberalizma, koja je stara dva stoljeća.
Pred vrstom stoji golem ljudski posao uklanjanja poraznih posljedica kapitalizma kao najvišeg stupnja i posljednjeg uzorka civilizacije. Tegobnost predstojećeg posla rastakanja kapitalizma dolazi od činjenica da su države nemoćne i da ne mogu pomoći narodima (i vrsti), a da narodi nisu slobodni da se prihvate prijekog posla spašavanja vrste. Uz postojeći odnos mogućnosti kapitala, tržišta, naroda i država jedini izlaz za vrstu je u mukotrpnom širenju novog ljudskog stava, koji jedini može razoružati kapitalizam i raskužiti
Zemlju od civilizacije te raspršiti kapital u vrstu. Umjesto sadašnje raspršenosti ljudi na tržištu, kapital treba biti raspršen diljem vrste. 10 Novi stav čovjeka u politici će se očitovati kao demokracija.
Kapitalizam je krajnji (ekstremni) i krajni (konačan) uzorak civilizacije. Civilizacija je od samog početka bila bitno određena uz ostalo izdvajanjem vlasti iz zajednice, koja je pretvorena u podijeljeno društvo. Vlast je bila vezana uz imovinu, bogatstvo ili kapital. Civilizacijska vlast ipak je sve do današnjeg liberalnog i globalnog kapitalizma ostajala u prostoru, u kojemu je bilo i društvo. Međutim, danas je vlast, osim što se izdvojila iz zajednice napustila i prostor. Prostor i vrsta su pod vlašću (kapitala), koja je napustila i vrstu i prostor, koji su razdvojeni tržištem, koje i vrstu i prostor uzima samo kao robu. Nastalo je neviđeno novo stanje: vlast je napustila prostor i nije utjelovljena u fizičke osobe. U naše dane, prvi put u tijeku kulturne evolucije vrste, vlast prebiva izvan zemljopisnog prostora.
Ona je postala prividnom i nadzemnom, ali opipljivom. Krajnji je čas da se iskuje i počne širiti ideja za globalni svijet.
Nastali odnosi vlasti, vrste i prostora su neposredna posljedica prezrelog kapitalizma i nepovratne globalizacije koju su proizveli kapital i tržište. Kapital i tržište ne prihvaćaju odgovornost ni za vrstu ni za prostor. Njima je samo do daljnjeg gomilanja kapitala, a vrstu i prostor ne štite nego ih nemilice iskorištavaju. „Poslanje“ kapitala nije zaštita, iako netko treba štititi ljude i vrstu, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu, koji su bez zaštite. Htio to kapital ili ne htio, vrstu i prostor mora se štititi. Vrsta nikad do sada nije bila bez zaštite, a sad jest. Nikad prije vlast nije odbijala svaku odgovornost i svu brigu za vrstu. To je učinak kapitalizma.
Zaštita vrste postala je temeljnim pitanjem sadašnjeg razdoblja kulturne evolucije vrste.
Uz tekuće stanje u svijetu i uz sadašnje raspoloženje nositelja kapitala vrsta se mora prihvatiti samozaštite, kao što je i bilo prije uspostave civilizacije. Svojim djelovanjem Kapitalizam je pred vrstom potpuno razotkrio civilizaciju, kao naopak pristup uređenju ljudskih društava. Vrsta nije smjela svoje poslove – od kojih je zaštita najvažnija – prepustiti ni bogovima ni kraljevima ni političkim strankama ni kapitalu. Vrsta se mora štititi i zaštititi sama. Protiv kapitala se ne može pobuniti silom na određenom mjestu ili s određenog mjesta, jer je on kao vlast napustio prostor, ali je i nadalje sveprisutan putem svjetskog tržišta. S virtualnom, ali opipljivom vlašću kapitala treba milom, ali tako treba postupati cijela vrsta. Zato se mora imati jedan sustav uvjerenja – sustav uvjerenja globalizirane vrste.
Silu virtualne vlasti kapitala vrsta će obezvrijediti i nadjačati jednako virtualnom, ali mnogo jačom silom ljudskog duha, na kojoj će počivati stav vrste. Na društvenu silinu ljudskog duha prvi je upozorio Isus. Uspio pohod mnoštva malih ljudi punih ljudskog duha na silovito Rimsko carstvo pokazao je, da je Isus imao pravo. Kršćani su bili zarazili duhom i „necivilizirane“ narode, koje je Carstvo bilo privuklo u Europu. Europa je imala jedan sustav uvjerenja.
„Šaljem vas kao ovce među vukove.“
U žarištu pozornosti globaliziranog svijeta našao se odnos tržišta i države, a temeljnim pitanjem vrste postala je zaštita svega što na Zemlji valja štititi. 11 Tijekom razdoblja civilizacije država je – kakva god ona bila – najčešće bila sredstvom zaštite prostora i pučanstva. Danas država nema tu ulogu. Države u najboljem slučaju štite vlast.
Prije se državom smatralo ustanovu (1) koja se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeni prostor i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti na tom prostoru; (2) čijem vrhovnom tijelu služi posebno osoblje ili državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela te vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom i koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica ili od unutarnjih neprijatelja; te (3)koju tako sazdanu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno na njezinu prostoru, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću. Dobro bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.
Država je prije bila pod nadzorom ili u vlasti vladara, koji je bio ljudska, fizička osoba.
Od Francuske revolucije država nominalno pripada narodu, ali je ona u zrelom, liberalnom kapitalizmu postala sredstvom kapitala i tržišta. Država danas ima odgovornost samo za nakupljanje i širenje kapitala te za održavanje slobode tržišta i tržišnog nadmetanja, ali se ona ne smatra pozvanom i odgovornom za zaštitu, kratko rečeno, života. Država je ipak zadržala pravo ili monopol na uporabu sile. Takvu krnju, jednostranu i neobično slabu državu vrsta bi trebala sa sebe zbaciti, a unutar sebe stvoriti novu mrežu društvenog utjecaja, koja bi joj pomagala da obavlja opisani ljudski posao, koji pred njom stoji nakon gubitaka, koje je pretrpjela u civilizaciji i kapitalizmu. Međutim, umjesto da se država kao ljuska, koja „zakonito“ zadržava isključiv monopol i pravo na uporabu fizičke sile –ukloni, nebrojene sile i društvene snage jurišaju na nju, da se utaman dokopaju šupljeg monopola na uporabu sile. U nakani da je prigrabe na slabu državu navaljuju mnogi: narodi, rase, civilizacije, ideologije, političke stranke, udruge građanskog društva, poslovni interesi, samozvani politički pokreti, terorističke zajednice, staleži i vjerske zajednice, ali i druge države, koje kao da nemaju dovoljno posla, da na svojem zemljopisnom prostoru izgrađuju politički, gospodarski, društveni i ljudski prostor. Jagma za slabom državom je izlišna i bezumna.
Svi nasrću na državu kao izgladnjeli vuci. (Čini se da su vukovi najbrojnija vrsta životinjskog carstva.) Svijet je krcat „vukovima u ovčjoj koži“.
Svijet je dopro do civilizacijske prekretnice, na kojoj mora odrediti koji je smisao postojanja države. Hoće li (globalizirana) vrsta moći i u budućnosti računati na državu, kakvu smo donedavno imali ili će se ona okaniti države i poći putem napuštanja civilizacije?
Vrsta bi trebala mimo svjetskog tržišta početi stvarati novi, inačni svijet kao što je u Isusovo vrijeme sredozemno krilo vrste počelo stvarati svoj svijet mimo carske infrastrukture, koja je bila postavljena nad cijelo Sredozemlje. Na kraju novog puta postojeća država bi se trebala pretvoriti u dio naroda i u ognjište mjesnog života. Država bi se morala pretvoriti u demokraciju, u državu zajednice. Vrsta treba poći svojim putem i stupati njime sve dok se civilizacija ne raspe i dok kapitalizam ne umine.
Krajnje je vrijeme da se vrsta prihvati svojega, ljudskog posla, ali ga ona mora početi obavljati mimo svjetske političke i tržišne infrastrukture. Vrsta se mora početi odmetati od civilizacije u novo, životno zajedništvo. Zajedništvo za unošenje dobra u vrstu mimo tržišta treba počivati na zdušnom uzimanju čovjeka kao bližnjega, a ne kao nadmetatelja.
Prostor stvara bližnje. Predvodnici i voljni putnici u novi poslijecivilizacijski svijet trebaju se opremiti jednim sustavom uvjerenja prihvatljivim za cijelu vrstu. Taj jedan sustav uvjerenja, koji je jedini primjeren i prihvatljiv cijeloj vrsti, naići će na najžešći otpor „vukova“ i njihovih pismoznanaca. Očekivani otpor stvaranju inačnog svijeta, koji će „ostaviti na cjedilu“ postojeći svijet svojevremeno je naveo Isusa iz Nazareta, da svoje učenike upozori da ih u svijet šalje „kao ovce među vukove“.
Ideja otvaranja inačnoga, životnog svijeta za vrstu čini izlišnim, besmislenim i sramotnim svako nastojanje da se jedne vlasti ili društvene sile upleću u posao ostalih naroda na njihovom prostoru. Jake vlasti jednog prostora trebale bi biti sretne, da pomažu slabe vlasti na drugim prostorima da ojačaju, kako bi se mogla upriličiti dobra i potrebna suradnja među narodima i prostorima. Nasuprot tomu, jake vlasti koje nemaju samopouzdanje pokušavaju silom zavladati drugim narodima i naprečac praviti društveni prostor na tuđem prostoru.
Čemu će Rusiji dodatan prostor, a ima prostor površine 17 milijuna četvornih kilometara, na kojemu živi manje od 140 milijuna stanovnika? Europa bez Rusije ima samo 4 milijuna četvornih kilometara prostora ..
Vrsti je poslije poraznog iskustva s civilizacijom i liberalnim kapitalizmom potreban povratak (kulturnoj) evoluciji i to evoluciji bez odabira, u kojoj će se stvarati sve bolje i obazrivije jedinke, a u kojoj zatečene jedinke neće biti odbacivane ili isključivane. Vrsti je potrebna sloboda ili mogućnost prilagodbe novim okolnostima, čime će dolaziti do poboljšanja vrste putem unošenja ljudskog duha i dobra u nju. Potrebna sloboda i mogućnost prilagodbe životu ne postoje u tržišnoj kapitalističkoj visokoj civilizaciji, jer se u njoj traži nadmetanje kao sredstvo isključivanja jedinačnih ljudi iz društvene matice, a ne evolucija vrste za poboljšanje života. Kapitalizmu je život kapitala važniji od života u vrsti. Napuštanje mrtvog svijeta civilizacije i kapitalizma hod je vrste u slobodu.
Vrsta homo sapiens zapala je svojom krivnjom u teško stanje, koje i dalje slabi. Globalizacija vrste dovela je vrstu do prekretnice: nastaviti propadati pod daljnjim nasrtajima na samu sebe, ili se prenuti te postupno, evolucijski poboljšavati samu sebe oslanjanjem na ljudski duh, obazrivim ugađanjem društvenog okoliša svojim potrebama i svjesnom prilagodbom ukupnim životnim okolnostima. Vrsti neće pomoći sučeljavanje sa sadašnjom svjetskom tržišnom infrastrukturom, nego upravo ugibanje njoj i oslanjanje na novo zajedništvo s ljudima koji jedan drugome žele biti bližnji. Oporavak će vrsti donijeti nova ljudska životna dinamika ljudi, koji imaju mudrost i snagu da pripadaju samo vrsti.
Predloženi, ali neizbježan pristup oporavku vrste vraća u život Isusovu izvornu zamisao, koja je bila začeta u rimskom uzorku globalizacije i bila provedena u europskoj ekumeni Ranog srednjeg vijeka, koja je omogućila Europi da s vremenom sama organizira cio svijet. Isus je svoj pristup poslu vrste s razlogom nazvao nebeskim kraljevstvom, pristup poslu vrste kakva do Isusa nije bilo. Ja bih Isusov osvježeni pristup, koji je prikladan i za sadašnji uzorak globalizacije nazvao poslijecivilizacijskim zajedništvom vrste, koje će okupljati ljude koji polažu na život i na ljudski duh, a ne na kapital i na nadmudrivanje.
Sadašnji Isusovi ljudi poći će u svijet „kao ovce među vukove“, kako bi širili jedan sustav uvjerenja za vrstu te za obnovu zajedništva novačili ljude, koji žele biti bližnji u životu, a ne nadmetatelji na tržištu. Mnogi će „vuci“ ustrajati na privrženosti posebnim interesima, neće se „dati krstiti“ i nastavit će nasrtati na vlast. Ipak, mnogi ljudi će se „dati krstiti“ ljudskim duhom, koji će otkriti u sebi. Okupljanje za izbavljenje od civilizacije bit će to obilnije, što više ljudi bude shvaćalo da civilizacija i kapitalizam unazađuju vrstu. Otvaranje novog svijeta nije prohtjev, nego prijeka potreba vrste, koju čeka veliko buđenje i tri-ježnjenje iz kratke civilizacijske hipnoze. Vrsta je sposobna za novo. Ta sposobnost ju je vodila kroz kulturnu evoluciju.
Ekumena bez ekumenizma
Svijet je krcat ustanovama koje su „nositeljice“ sustava uvjerenja. U takve ustanove spadale su i spadaju crkve, nacionalne crkve, rasne crkve, lože, zaklade, sekte, tajna društva, partijski komiteti i ideološka povjerenstva, političke stranke, sveučilišta i fakulteti te mnoge novinske i druge medijske kuće. One su se brinule i još se brinu za čistoću i promicanje vjera, ideologija, rasnih ili nacionalnih određenja ili državnih sustava uvjerenja. Katolička crkva je Milanskim ediktom postala starješinski ustrojenom društvenom ustanovom za njegovanje kršćanstva kao sustava uvjerenja. Rimskom caru Konstantinu (272.-306.-337.) do kršćanstva i do potpore Crkve bilo je toliko stalo, da je on osobno odredio koja će od predloženih i suprotstavljenih verzija Vjerovanja biti u Crkvi proglašena pravovjernom.
Za razliku od brojnih drugih utemeljitelja povijesnih i suvremenih vjera,ideologija i sustava uvjerenja Isusu je za promicanje njegova sustava uvjerenja, a ne vjere ili ideologije bio dostatan pokret.
Sustave uvjerenja svojataju narodi i carstva, rase, staleži i klase, politički pokreti, državne vlasti, nositelji kapitala i rada, manjinsko i nomadsko pučanstvo, rodno prevrtljiv živalj te države, posebice kad su pod otvorenom diktaturom. Suvremene vjerske sekte i kultovi
– koji niču najčešće u SAD i koji ponajviše, ali ne uvijek imaju kršćansko polazište –usmjerene su poslovno i tržišno. 14 Tako je i s mnogim istočnjačkim sljedbama razglašenih duhovnih učitelja.
Ustanove kao nositeljice sustava uvjerenja, ideologija ili vjera vezane su uz takozvani društveni vidik religije, koja ima i druge vidike: iskustveni, etički, obredni, spoznajni i nadasve mitski. Začetak mnogih vjerskih i ideoloških mitova bio je vezan uz tobožnju osobnu objavu, koju bi utemeljitelji vjera i ideologija navodno dobivali s nebesa ili je bio vezan uz osobno prosvjetljenje utemeljitelja. Isus je do svoje ideje došao promatranjem života prirode i ljudi te političkih i društvenih procesa, u kojima je došlo do globalizacijskog
sučeljavanja uvriježenih sustava uvjerenja te do političke i idejne zbrke u njegovome vlastitom narodu. Društveni vidik katoličke verzije kršćanstva došao je do punog izražaju u političkoj sprezi Katoličke crkve u Francuskoj i duge apsolutističke vladavine Louisa XIV i Louisa XV, što je i dovelo do ideje revolucije i do Revolucije.
Povijesne političke i druge okolnosti, među koje spada i dugi postupak globaliziranja svijeta i vrste, navele su Katoličku crkvu da se vrati na Isusovo polazište: sustav uvjerenja
(1) ne smije biti vezan uz vlast i (2) mora biti univerzalan odnosno mora vrijediti za cijelu vrstu. (Katolištvo je sve manje vjera Europe i bijelog čovjeka.) Isusov se pristup u nevolji pokazao dobrim i zahvalnim, što se najbolje vidjelo po uspjehu Isusova izvornog sredozemnog pokreta, po uspjehu benediktinskog europskog pokreta te po uspjehu isusovačkog globalnog pokreta. Benedikt i Ignacije su nedvojbeno oponašali Isusov izvorni pristup. Ni u jednom od tih triju primjera širenja sustava uvjerenja – vrijednost Isusova pristupa potvrdio je neosporljiv uspjeh, a benediktinski i isusovački projekt neobično su dobro dokumentirani – nije bila riječ o ustanovi s hijerarhijskim ili starješinskim ustrojem, nego o mreži poduzetnih pojedinaca koji su dijelili jedan sustav uvjerenja.
U današnjoj zbrci sustava uvjerenja mnogi vjerski prvaci nastoje zataškati problem izostanka jednog sustava uvjerenja za cijelu vrstu. Oni se odaju ekumenizmu, koji se ne očituje ni u komunikaciji, nego u pukim monolozima, koji pojašnjavaju polazišta mjesnih, nacionalnih, konfesionalnih, rasnih ili sektaških određenja. Ekumenizam kao sustav sastajališta, obrednih dogodovština ili molitvenih susreta, koristan je toliko, koliko je sposoban otkloniti predrasude, nesporazume ili nerazumijevanje učenja i prakse vjera i ideologija. Međutim, ako se pristup vjerskih ustanova ocjenjuje s Isusovog stajališta, vidi se,da se nijedna ekumenizmu odana ustanova osim Katoličke crkve, u kojoj je skrivena Isusova izvorna ideja i baština, ne drži obaju navedenih mjerila: odvojenosti sustava uvjerenja od vlasti i pripadnosti sljedbenika jedino vrsti homo sapiens. Uvjet univerzalnosti, ali ne i uvjet odvojenosti od državne infrastrukture ispunja liberalizam, kao svjetovna vjera kapitala i nositelja kapitala.
Postupak širenja jednog sustava uvjerenja za cijelu vrstu doći će ne od Rimske crkve,nego iz nje. Ona jedina čuva sustav uvjerenja za vrstu bez sprege s vlašću, kojim se vrsta može ugnuti od postojeće društvene (tržišne) infrastrukture i u sadašnjoj nevolji početi stvarati globalni svijet obnovljenog zajedništva.
Iz Crkve će doći pokret za uspostavu ekumene bez ekumenizma.
Pokret za uspostavu jednog sustava uvjerenja u vrsti – koje će se začeti u Crkvi i koji je u njoj možda već začet izborom Jorge Begoglia za papu – može postati i pokretom Crkve, ako se crkvena misao prestane oslanjati na Stari zavjet, koji Crkvi krnji univerzalnost i čini je plemenskom, nacionalnom i rasnom ustanovom.
Ljude koji poduzetnošću, nastojanjem, riječju, radom i pomoći Isusovih ljudi iz Crkve ili izvan nje uvide životnu vrijednost zajedništva i potrebu unošenja dobra u vrstu ne treba mamiti da „krštenjem vodom“ stupe u Crkvu.
Njih treba „krstiti“ ljudskim duhom, koji se u njima osvijesti. Isusov mogući učitelj Ivan Krstitelj govorio je za sebe, da „krsti samo vodom rijeke Jordana“, a da će poslije njega doći pravi čovjek, Isus, „koji će krstiti duhom“.
Ivan Krstitelj, koji je razglašavao potrebu novog pristupa društvu te iskovao izraz „nebesko kraljevstvo“ i Isus, koji je „nebesko kraljevstvo“ jasno odredio kao sustav ljudskih vrijednosti na kojemu može počivati zajedništvo vrste, imali su pravi evolucijski pristup životu.
Ljudski duh se jednom, ali zauvijek počeo nakupljati u vrsti homo sapiens.
Evangelizacije vrste je u uspostavi jednog sustava uvjerenja u vrsti. Jedini takav sustav počiva na identifikaciji jedinačnih ljudi s vrstom. Isusova radosna vijest je u otkriću ljudskog duha u našoj globaliziranoj vrsti. Nju se može evangelizirati samo duhom koji je zavazda u njoj i koji iz nje rovari.