Fedja

Priče iz osame

zagrebačke reminiscence

Maja Bezjak, čitateljima EHO u nama i oko nas...

Budući se radi o mojoj intenzivnoj djelatnosti koja je na neki način kulminacija  mojih životnih bavljenja i preokupacija, neke vrste logičnom rezimeu bogatog umjetničkog i životnog puta, to se treba, predstavljajući me kao spisateljicu, istaknuti samo ono najvažnije što je doprinijelo tome.

Kratko biografski, podrijetlo zagrebačke kulturne sredine, gimnazija, istodobno studij glasovira i tek pri kraju adolescentne dobi početak studija klasičnog baleta, što mi je ubrzo postalo poziv i dalo nesvakidašnje rezultate.Brzi uspon u plesačkoj i koreografskoj karijeri istodobno na domaćoj sceni i širom svijeta, širilo je moje umjetničke horizonte i spoznaje, pa sredinom sedamdesetih godina već počinjem pisati svoje prve feljtone i kazališne kritike u radakciji Vjesnika i drugdje. Iza te djelatnosti ostale su tisuće ispisanih kartica tekstova, koji će ovih dana ugledati svjetlo dana sabrani u knjigu. Moja romansirana autobiografija „Na vršcima prstiju“ otkriva moje sagledavanje života i političkih situacija u kojima je odrastala moja generacija.To su potresna sjedočanstva teškog vremena koje se nastavlja i o kojima pišem sebi svojstvenim stilom.

Dakle,.... Zaharov,.... Labuđe jezero, sve su to epizode u mojoj umjetničkoj karijeri i sazrijevanju mene kao istančanog promatrača života koji me obogaćuje i gradi u meni spisateljicu „Priča iz osame“ zagrebačkih reminiscenci,u tišini moje treće dobi.

Bilo kakve bombastične rečenice, daleko su od stila moga rukopisa.On je jednostavan, introspektivan, ali razumljiv. Sarkastičan i melankoličan, nostalgičan i zanosan, kao uostalom čitavo moje biće.

Evo, to je u kratkom uvodu.Sve ostalo je daleko od stila moje knjige i sadržaja.To više nije balerina koja piše, to je zrela osoba koja razmišlja o pređenom životnom putu jedne zagrebačke dame.                                    

                                                                                                               Pozdrav   Maja! 

Zagrebačke reminiscence

 IV.ulomak iz neobjavljene knjige Priče iz osame                                       

Fedja

Jedna od nezaobilaznih ličnosti u našem gornjogradskom životu bio je Feđa. Starinski cimer njegove bravarije kočio se nad ulazom zgrade u Jurjevskoj broj 8, gdje je imao radionicu u suterenu, iz koje je odzvanjao reski zvuk piljenja željeznih cijevi, zujanje strojeva i struganje alata kao neki prirodni zvuk, koji se stapao sa zvucima glasovira iz obližnje Baletne škole na Ilirskom trgu.                                  

Taj maleni travnati trg usred kojeg stoji kapelica, a drveće rascvjetanih lipovih stabala uokolo nje, svojim mirisima pridonosi intimnoj atmosferi nad kojom stražari Zvjezdarnica na Popovom tornju i kavanica Palainovka, bio je i šetalište pasa iz obližnjih kuća i stajalište malog autobusa, koji je uveden sredinom sedamdesetih godina za naše gornjogradske građane.

   Odjeven u plavu, radnu kutu, stajao bi Feđa oko podneva ispred svog štacuna. Žmirkajući iza debelih stakala svojih naočala u rožnatom okviru, obavijen dimom cigarete  grijao se na podnevnom suncu, otpozdravljajući prolaznicima koje je dovezao autobus, istovario na Ilirskom trgu s punim cekerima sa tržnice na Dolcu, pa se  sad  razilaze po obližnjim kućama Opatičke, Demetrove i Jurjevske ulice.

Mnogi su se zaustavljali da počaskaju s majstorom, koji je poznavao sve stanovnike naše gornjogradske sredine i bio zapravo desna ruka u otklanjanju mnogih nevolja u našim starim kućama; zaglavljeni ključevi, izglodane brave i šarke na vratima, rešetke na prozorima ili nove željezne ograde i ulazna vrata, montažne garaže i još mnoštvo sitnih poslova, za koje danas više i nema majstora,  Feđa je sve to popravljao ili gradio jednakim žarom, često i ne naplačujući svoj posao ili tek uz smiješno niske cijene, gotovo izvinjavajući se što uopće naplačuje.   

Bio je zapravo dobri duh i pouzdani prijatelj mnogih starosjedilaca, o kojima je znao sve porodične tajne i zdušno dijelio sve njihove brige i nevolje koje su navirale posljednjih godina i počele ih desetkovati, a on je naizgled stoički promatrao i na svoj način komentirao to polako nestajanje naših običaja, osipanje ljudi iz njegova okoliša do čijeg poznanastva mu je bilo neobično stalo.

Promatrao je odlazak posljednjeg Mažuranića iz dugačke prizemnice u vlasništvu slavne obitelji preko puta njegove radnje, koja je dobila nove vlasnike, znao je sve pojedinosti o životu slikarice Anke Krizmanić i samoubojstvu njezina mladog prijatelja u još danas ruševnoj kući bez pola krova na početku Jurjevske ulice. Nema te porodične priče i tajne iz života gotovo svake kuće naše ulice koju krasi ploća o njenim slavnim stanarima ili vlasnicima, koju Feđa ne bi znao i komentirao na svoj blagi, prijateljski način, ponoseći se svojim prijateljstvom s mnogim poznatim osobama naše okolice i živeći zapravo život pravog gornjograđanina, iako je stanovao na sasvim drugom kraju grada.  

Jako ga se kosnula zabrana parkiranja njegova polukamioneta ispred radionice, kojim je dovozio  sav potreban željezni materjal i odvozio gotove ograde i vrata. Sjedio bi satima u svom malom birou, često i do kasnih noćnih sati i zbrajao kazne za parkiranje i sve brojnije porezne obaveze, koje su počele zagorčavati život mnogim obrtničkim radnjama u Zagrebu

Sve je više pušio i jadao se poznanicima, da će zatvoriti štacun, gotovo prijetiti se, jer ova naša država ne treba više dobre, stare obrtnike a sve je više radnji, koje strojevima „štancaju“ ključeve za par minuta, a nemaju pojma o starim bravama i ručno izrađenim ključevima, pogotovo onih starih baroknih ključanica, koje je s ljubavlju razgledavao i proučavao kao rijetka umjetnička djela.                           

Njegove tužbalice shvaćala sam samo kao prolaznu nepogodu, ili kao odraz nekog novog nameta koji mu je poslala gradska vlast, jer nisam vjerovala da bi Feđa mogao otići iz našeg okruženja u kojem je proveo čitav svoj radni vijek i na neki način srastao sa njime.Teško ga je pogodila smrt Zlate Miletić vlasnice kuće u kojoj je radio od mladosti, bio joj je neobično, gotovo sinovski privržen i desna ruka u njenim staračkim godinama, pogotovo iza smrti supruga Oktavijana.

Njenim odlaskom naglo se pogoršavala Feđina situacija u kući, u kojoj su se ratoborni stanari prizemlja počeli buniti na buku koju stvara svojom radnjom, a on se odjednom našao nezaštićen i nepoželjan u zgradi, u kojoj su dotični stanari preko noći, na neki čudan način postali vlasnicima, iako je kuća bila u povratu nacionalizirane imovine. I tu se dogodio neki mutež na naš način. Bilo je to za Feđu previše.                              

Sve je slabije vidio, pa mu je pomoć jedinca sina, koji mu je pravio sve nacrte i proračune bila svakim danom neophodnija. Tragična smrt koja ga je zadesila u automobilu na željezničkoj pruzi pri povratku s nekog vjenčanja u Zagorju, bila je izgleda prevelik udarac koji je posve slomio Feđu, njegov optimizam i svaku želju za životom. Dolazio bi mi često na razgovor usred prijepodneva, uz kavicu i  sa suzama u očima pričao o besmislenosti daljeg života, zapravo otvarala se predamnom jedna tankoćutna duboko ranjena duša, koja je tražila oslonac i toplu riječ utjehe.

Poslove je sve više prepuštao svojim pomoćnicima i pomalo se iako nije ništa govorio, ipak na neki način opraštao od svoga Gornjega grada. Jednog  dana pred bravarijom osvane novi automobil Peugeot 206, i dok sam ga znatiželjno razgledavala, eto Feđe koji mi ponosno kaže, da je prodao radnju i kupio si ovaj automobil koji je toliko želio, da konačno malo i uživa pod konac života. Lice mu je toga časa bilo obasjano nekom gotovo djetinjom radosti.

Bila sam sretna da je barem naizgled malo živnuo i počeo nekoliko puta tjedno odlaziti preko Sljemena u „Stubake“ na kupanje i tretmane, koji mu kako reče dobro čine i liječe njegovu reumu koju je zaradio u svom vlažnom podrumskom „štacunu“. Pozivao je i mene da mu se pridružim, jer sam se tužila na sve strašnije bolove u ramenu.Viđala sam ga s vremenom sve rjeđe, ili je on izgleda manje dolazio u staru radnju, no od novog mladog vlasnika, kojega je odgojio u odličnog majstora sam saznala, da Feđi nije dobro, da mora u bolnicu na Jordanovac, jer ima problema sa plućima. Kažu da je emfizem!

Iz bolnice se više i nije vratio kući. Opaka bolest koja odnosi mnoge strastvene pušače pokosila je i našega Feđu u kratkom roku. Njegove male životne radosti došle su prekasno. Na sprovodu se našao čitav naš stari Gornji grad. Taj posljednji ispraćaj, okupio je veliko mnoštvo stanovnika svih društvenih slojeva, prijatelja jednog izuzetno dragog čovjeka, s kojim je otišlo u nepovrat i neko prisno, starinsko doba našeg gornjogradskog života i dio našeg dobrog, zagrebačkog duha...