EKSKLUZIVNI INTERVJU I NIKAD VIĐENE FOTOGRAFIJE Filip Glavaš:
https://100posto.hr/news/filip-glavas-odrastanje-s-ocem-branimirom-bilo-je-tesko-pogotovo-kada-je-strpan-na-robiju-samo-zato-jer-je-zasmetao-tadasnjem-vodstvu-hdz-a-ali-bez-obzira-na-sve-ja-sam-i-dalje-glavasev-sin
'Odrastanje s ocem Branimirom bilo je teško, pogotovo kada je strpan na robiju samo zato jer je zasmetao tadašnjem vodstvu HDZ-a. Ali, bez obzira na sve, ja sam i dalje Glavašev sin'
Odrastanje Filipa Glavaša, sina generala Branimira Glavaša osuđenog za ratne zločine čiji je predmet vraćen na ponovno suđenje nakon što je zbog slučajeva 'Garaža' i 'Selotejp' već odslužio dvije trećine zatvorske kazne, bilo je sve samo ne jednostavno. Zbog uloge oca u Domovinskom ratu, ali i u daljnjem političkom životu Osijeka, Slavonije i Hrvatske, od malena je bio pod povećalom javnosti, izložen novinarima, fotografima, kamerama... U svemu tome Glavašev sin, kako ga mnogi i dalje doživljavaju, uspio je zadržati neku dozu smirenosti i racionalnosti, završiti fakultet i postati pravnik u jednom od vodećih hrvatskih odvjetničkih ureda. Ovih dana ponovno je dospio na naslovnice medija, nakon što se ustanovilo da je pokojna Mara Bareza, koja ga je za života doživljavala kao sina, većinu svoje imovine ostavila upravo njemu, što je naišlo na neodobravanje članova njene rodbine
'Mara Bareza bila je moja druga majka i na to sam ponosan'
Samo za 100posto, FIlip Glavaš ispričao je sve o tom slučaju, ali i o odrastanju uz oca Branimira te teretu koji je to nosilo.
Nakon dugo vremena ponovno ste na naslovnicama medija, ovaj puta zbog ostavštine pokojne Mare Bareze. Kako je izgledao vaš odnos s njom, te o čemu se u toj priči radi?
Kada govorimo o Mari Barezi onda definitivno mogu reći da pričamo o mojoj životnoj priči. Mara je bila kućna prijateljica moga oca, a njihovo prijateljstvo datira iz 1990. godine kada je ona kao humanitarka dovozila vojnu pomoć u Osijek. Tada nas je ona redovito posjećivala, a jednom me prilikom svog odlaska upitala želim li ići s njom u Koprivnicu. Pričaju mi kako sam bez razmišljanja rekao da hoću. Obzirom da sam pristao roditelji su me spakirali i otišao sam u Koprivnicu u kojoj sam tada proveo 2 tjedna. Napominjem kako sam tada imao 3 i pol godine i tek iz današnje perspektive mogu zaključiti koliko je bila jaka veza između nas dvoje. I otada pa sve do njezine prerane smrti vezala nas je neka posebna veza, pa mi je znala govoriti da sam ja pravi sretnik jer imam «dvije mame». I uistinu je to bilo tako. Mara je bila osoba koja me je uz moje roditelje odgajala, učila vrijednostima u životu... Pa sam tako s njom naučio skijati, obišao preko 30 država svijeta, naučio kako se ponašati za stolom itd... Nije bilo školskih praznika, a da nisam otišao u Koprivnicu gdje sam ubrzo dobio i svoju sobu u njezinoj kući. Kasnije, obzirom da je njeno radno mjesto bilo u uredu u Osijeku viđali smo se i družili na tjednoj bazi, odnosno svaki put kada bi došla u Osijek. Nazočila je i sudjelovala u svim mojim važnim životnim događajima poput prve pričesti, krizme, vjenčanja, Borninog krštenja...
Nakon što se Borna rodio (Filipov sin, nap.a.), u svojoj je torbici nosila njegovu i njezinu fotografiju i ponosnu ju svima pokazivala i govorila «ja sam baka, pogledajte mog unuka». Kada sada razmišljam o tome svemu, doista i jesam pravi sretnik jer Mara je bila osoba kojoj mi je bilo lakše povjeriti se nego roditeljima jer sam uvijek osjećao da ima razumjevanja za mene, pa se čak zbog mene često i svađala s roditeljima jer je smatrala da u tom trenutku neke njihove odluke nisu ispravne. Pa se ja sada pitam, bi li se «obična prijateljica» petljala u nečiji odgoj pored roditelja? I bi li oni to uopće dopustili? Ne bi, i upravo zato mogu reći da mi je bila kao «druga» mama.
Jesu li vas iznenadile tvrdnje njene obitelji da vam nasljedstvo ne pripada? Takve, obiteljske priče uvijek su ružne i bolne za one koji u njima sudjeluju, je li tako i kod vas?
Mara je za života mnogo puta pokazala koliko ju pogađa i žalosti činjenica kako nema rodbine, a i to malo što ima, što nema skoro nikakav kontakt s njima. Mogao bih o tome pričati satima, no iz poštovanja prema njoj i dijelu njezine rodbine ne želim i neću ulaziti u detalje. Moram vas ispraviti i reći kako nije istina da obitelj tvrdi da mi nasljedstvo ne pripada jer je u ostavinskom postupku pozvano 6 zakonskih nasljednika (bratića i sestrični) od kojih je 4 izjavilo kako u potpunosti pristaju na njezinu posljednju volju i sami potvrđuju kako je to bila njezina prava volja. U tvrdnje preostalih dvoje ne želim previše ulaziti, no ukoliko tvrde da mi ne pripada, tada samo potvrđuju činjenicu kako s Marom nisu niti komunicirali niti održavali rodbinske odnose, jer da jesu, tada bi morali znati za naš odnos, kojeg svi iskreni prijatelji dobro znaju. No, o osobama koje ne žele dati suglasnost da se Mari postavi spomenik dovoljno govore njihovi postupci.
Ja sam nakon pokopa naručio, izradio i platio spomenik po njezinoj želji, ali ga nisam mogao postaviti budući je bila potrebna suglasnost svih u sudskom sporu, a koju g. Viktor i gđa. Vesna nisu dali. Iskreno se nadam se kako će se sve uskoro završiti i da će Mara dobiti posljednje počivalište kakvo je i sama htjela. Moram reći kako mi ta cijela nije ugodna i ponekad imam osjećaj da se javnosti moram opravdavati i objašnjavati naš odnos, no što je tu je.
'Život mi se okrenuo naglavačke'
Mara Bareza jedna je od osoba koje su predstavljale važnu figuru u vašem životu, odnosno odrastanju bez oca. Kako je to odrastanje izgledalo budući otac iz već poznatih razloga nije mogao biti uz vas?
Kada govorimo o mom odrastanju moram reći da je ono bilo dosta turbulentno. Činjenica da mi je otac Branimir Glavaš je kao i sve, imalo svojih prednosti i nedostataka. Od malih nogu sam morao biti svjestan činjenice tko mi je otac i da ću uvijek biti pod «povećalom». Iako su me roditelji pokušavali štiti od toga, to nažalost nije uvijek bilo moguće. Razdoblje predškolske i školske dobi sam proživljavao ugodno kao i sva ostala djeca, a najveći šok i trenutak naglog odrastanja doživio sam na završetku 8. razreda osnovne škole i početku 1. razreda gimnazije. Taman u tom razdoblju su oca izbacivali iz HDZ-a, pokretao se kazneni postupak protiv njega i cijeli život mi se okrenuo «naglavačke». Tada se više nisam mogao držati po strani i osjećao sam se da moram biti uz njega.
Koliko je to na vas utjecalo? Jeste li kao dijete i tinejdžer imali problema zbog toga što vam je otac Branimir Glavaš?
To je rezultiralo time da su me vršnjaci počeli podbadati pitanjima «gdje ti je tata» (dok je bio u zatvoru) i tada mi je trebalo nekoliko mjeseci da se priviknem na novu situaciju. U tom vremenskom razdoblju upravo su mi majka Ana i Mara bile najveći oslonac i na tome sam im beskrajno zahvalan. Kroz srednjoškolsko obrazovanje većinu vremena sam umjesto druženja s prijateljima provodio kopirajući spise pomagajući ocu vezano uz njegov kazneni postupak.
Kako ste doživjeli njegovo pritvaranje, suđenje, štrajk glađu i sve što se tih dana događalo? Koliko je za adolescenta to bilo potresno i dramatično? Što vam je tada prolazilo glavom? Vaša majka Ana navodno je tih dana vašem ocu u zatvor slala pisma u kojima je stajalo kako teško podnosite očevo zatvaranje.
Posebno mi je teško bilo u razdobljima kada su ga pritvarali i kada je zbog toga počeo štrajk glađu. Redovito sam ga posjećivao i gledao kako iz dana u dan propada te sam se pitao da li je moguće da će država dopustiti da on umre? Posebno su me ljutili komentari pojedinaca kako on uopće ne štrajka i da je to sve igrokaz. Zar bi tako izgledala osoba koja je glumila da štrajka? Svakodnevno smo ga nagovarali da prestane s tim, no on je uporno govorio da je to njegov način borbe i da neće odustati. Pokušavali smo na sve načine, no bezuspješno. Kroz tih par godina koliko je trajao postupak svi su zračili nevjerojatnim optimizmom i nije bilo govora o tome da bi mogli očekivati osuđujuću presudu. Nekoliko dana prije izricanja presude rekao je da vozi baku u Hercegovinu i da će se vratiti. Dani su prolazili, on se nije vratio, a meni je sve postalo jasno. Tada mi je dan prije izricanja presude rekao kako je dobio informaciju kako će ga osuditi te da nema potrebe da idemo na izricanje presude, na što sam ja rekao kako unatoč tomu idem.
'Otac mi je strpan na robiju samo jer je zasmetao tadašnjem vodstvu HDZ-a'
Te ste godine zapalili i zastavu HDZ-a, nezadovoljni onime što su napravili ocu Branimiru.
U tjednima nakon izricanja presude slijedila je preizborna kampanja u kojoj je glavna teza bila kako je za njegov progon krivo vodstvo tadašnjeg HDZ.a na čelu s premijerom Ivom Sanaderom. Upravo iz tog razloga sam na skupu u Belišću zajedno sa stranačkim prijateljima zapalio zastavu HDZ-a kao pokazatelj onoga što mislim o tim ljudima. Iz današnje perspektive sam svjestan kako je to možda bio i preradikalan potez, ali to nije bio odraz nepoštovanja prema toj stranci, već prema tadašnjem vodstvu. HDZ je bio i ostao državotvorna stranka i kao takav zaslužuje puno poštovanje, ma što god ljudi, pa i ja sam, mislio o njemu. Pokušajte se staviti u glavu djeteta čiji je otac «strpan» u zatvor na 10 godina samo zato što je zasmetao jednom čovjeku. Bih li to ponovio? Vjerojatno ne bi, ali to su bila takva vremena.
Trenutak uhićenja Branimira Glavaša u Bosni i Hercegovini bio je za vas posebno traumatičan, a tih je dana objavljen i veliki tekst u tjedniku Arena o vašem susretu s ocem, koji je u to vrijeme bio u bijegu.
I dan danas pamtim kako sam se osjećao na zadnji dan srednje škole kad su mi javili da su ga uhitili u Sarajevu i kada sam bez razmišljanja umjesto na norijadu, sjeo u auto i otišao za Sarajevo. To je bio samo još jedan u nizu zatvora jer sam za vrijeme njegovog kaznenog postupka obišao 6 zatvora, od Osijeka, Zagreba, Sarajeva pa sve do Mostara i zloglasne Zenice.
Djetinjstvo s ocem Branimirom je bilo doista lijepo. Obzirom da je cijeli život obnašao visoke dužnosti nerijetko me znao voditi sa sobom na događnja na kojima sam upoznao puno ljudi. Ne bi htio nikoga poimence isticati no imao sam čast družiti se s najvišim državnim dužnosnicima i osobama iz javnog života te ponekad uživati pojedine privilegije koje mi možda i ne bi bile dostupne da mi otac nije Branimir Glavaš. No uvijek sam bio svjestan činjenice da možda uživam u nečemu što drugima nije dostupno i pokušavao sam to ne isticati.
Nepoznata televizijska karijera
Manje je poznato da ste kao dijete imali i televizijske ambicije. Koliko mi je poznato, nastupili ste u Turbo Limač Showu s pjesmom Branka Mihaljevića?
Tako je, u djetinjstvu sam pohađao glazbenu školu, a prof. mi je bila supruga pokojnog Branka Mihaljevića, autora poznate dječje uspavanke Zeko i Potočić. Preko nje sam upoznao i njega i mogu reći da je naš odnos prerastao u prijateljstvo. Nedugo zatim, on je organizirao koncert dječje glazbe u HNK Osijek i zamolio me bi li nastupio i otpjevao jednu njegovu pjesmu. Obzirom da je to prošlo vrlo dobro, pozvao me na audiciju za Turbo Limač Show i prošao sam. Nastupio sam u jednoj emisiji, završio posljednji, ali unatoč tomu je to bilo jedno lijepo iskustvo.
Htjeli ste biti televizijski spiker i prezenter, neko ste vrijeme i radili na televiziji kao student, a na kraju završili Pravni fakultet i ušli u pravne vode. Kako je došlo do te preobrazbe i je li vam danas žao što niste ostvarili televizijsku karijeru?
Kao i sve ostale kolege studenti, tražio sam studentski posao. Budući sam na lokalnoj televiziji imao dosta prijatelja, rekli su mi kako upravo traže spikere. Došao sam na audiciju, probao i shvatio da se više vidim iza kamere pa sam tako dugo vremena radio kao realizator te autor i urednik glazbene emisije. Po završetku fakulteta završio sam i s poslom na televiziji, ali i dan danas rado pomognem kolegama kada im zatreba pomoć. Trenutno sam zaposlen kao odvjetnički vježbenik u vodećem odvjetničkom društvu u Hrvatskoj i volim svoj posao. Pravo je nepredvidivo i s njim živite, pa se tako nerijetko dogodi da do pojedinog pravnog zaključka dođem dok sam npr. u trgovini. Nedavno sam položio Pravosudni ispit s pohvalom i na to sam izuzetno ponosan. To mi je dalo dodatni motiv za dalje, pa sam upisao i poslijediplomski specijalistički studij na pravnom fakultetu u Splitu.
Zašto ste se odlučili za pravo?
Mislim da je pravo bio logičan odabir. Želja za pravom mi se pojavila za vrijeme očevog kaznenog postupka u kojem me sve to zainteresiralo.
Iako vam je otac politički izuzetno aktivan, vas danas rijetko viđamo u političkom životu. Ipak, politika vam je donijela nešto pozitivno. Čujem da ste današnju suprugu upoznali u HDSSB-u? Možete li nam ispričati nešto više o toj situaciji?
Moram reći kako sam otpočetka pokušavao pobjeći od politike, ali ona nije mogla od mene. Nerijetko sam slobodno vrijeme provodio u prostorijama HDZ-a, a kasnije i HDSSB-a. Kada sam zaključio kako od nje ne mogu pobjeći, onda sam se odlučio aktivirati i dati svoj doprinos. Pa sam tako bio predsjednik Savjeta mladih grada Osijeka u dva mandata u kom razdoblju smo pokrenuli brojne projekte kojima smo poboljšali kvalitetu sadržaja za mlade u Osijeku. Također, bio sam i vijećnik u Gradskom Vijeću Grada Osijeka, također u dva mandata. Budući smo u proteklom razdoblju imali dosta nemira i raskola u stranci, doživio sam dosta razočarenja i trenutno se više ne vidim u politici, no nikad ne reci nikad pa ne želim sasvim zatvarati vrata po tom pitanju. U HDSSB-u je bilo mnogo lijepih trenutaka, a svakako jedan od njih je i moja današnja supruga Amanda. Upoznali smo se u kampanji gdje smo se iz dana u dan družili, zatim je to preraslo u nešto više i eto, danas smo 4 godine u sretnom braku i imamo sina Bornu. Zahvalan sam joj što je imala razumijevanja što smo pričekali s vjenčanjem sve dok se otac nije vratio iz Mostara, budući sam smatrao kako nije primjereno «feštati» dok je on tamo. I doista, nakon par godina napravili smo feštu kojoj je nazočilo 740 ljudi.
'Hrvatska je puna nesposobnih kvazipolitičara'
Poznato je da je vaš otac Branimir odrastao bez oca, sličnu ste sudbinu prošli i vi. Imate li zbog toga veću odgovornost prema vlastitom djetetu? Kakav je otac Filip Glavaš i kako izgledaju vaši obiteljski trenuci?
Teško mi je govoriti o sebi, ali smatram se dobrim ocem. Bornin osmjeh mi je najveća nagrada. Pokušavam što više vremena provoditi s njim i pružiti mu i omogućiti sve što smatram da mu je potrebno. Odgovornost prema djetetu je ispred svega i svakoga i apsolutno sve je podređeno njemu. Trudimo se odgajati ga kako smatramo da je najbolje i nadamo se da će jednoga dana izrasti u odgovornog i poštenog čovjeka.
Sve više mladih napušta Hrvatsku, strahujete li kao otac da ćete i vi jednog dana ispraćati svog sina s nekog slavonskog kolodvora?
Nažalost, trenutna situacija u Hrvatskoj nije dobra i mladi su prisiljeni odlaziti. Nadam se da će moja generacija uspjeti pokrenuti društvo i da će se stanje u državi promjeniti. Ništa neće doći preko noći, ali svi trebamo dati svoj doprinos. Ako počnemo raditi na tome, uvjeren sam da će se trend odlazaka promjeniti. Upoznao sam mnogo kvalitetnih ljudi koji su spremni raditi za boljitak društva, samo im se treba dati prilika.
Odrasli ste uz oca političara, i možda više od drugih imali priliku vidjeti i ono nepoznato lice politike. Što mislite o njoj?
Problem politike u Hrvatskoj leži u tome što se nerijetko događa da se njome bave nestručne osobe koje nisu dorasle izazovima koji se stavljaju pred njih. Ulaskom u politiku vrlo lako možete doći u posjed “oružja” kojim možete prouzročiti teško popravljive posljedice. Nažalost, Hrvatska je puna kvazipolitičara bez pokrića.
Iako vas dobar dio javnosti prvenstvno percipira kao Glavaševog sina, što biste rekli tko je ustvari Filip Glavaš?
Glavašev sin (smijeh). Šalim se. Svjestan sam njegove jake osobnosti ali unatoč tomu odlučio sam krenuti svojim putem i graditi svoju karijeru. Kao što sam već rekao, unatoč svim problemima, uspio sam završiti Pravni fakultet i položiti pravosudni ispit. Nastavio sam i dalje ulagati u sebe i vjerujem da će me jednog dana javnost percipirati i po mojim osobnim dostignućima