FITCH ILI PA-TVOR-BA USPJEHA
N
ašu elektroničku „stranicu“ plemenito uređuju marljivi ljudi, koji znaju cijeniti i tuđi trud. Stoga urednici strance vašem osvrtniku prepuste i odabir naslova za osvrt. Kad sam već bio odabrao naslov osvrta povirio sam u engleski etimološki rječnik i našao da riječ „fitch“ znači krzno tvora, a da riječ „fitchew“ znači tvor. Rječnik kaže da su obje riječi u engleski došle iz nizozemskog, kamo su stigle iz francuskog jezika od riječi „ficheau“. Kad sam bio tako poučen odlučio sam riječ „patvorba“ iz naslova osvrta rastaviti na slogove.
P
rvo što je Fitch, a zatim što i za koga Fitch radi. Grupa Fitch je u zajedničkom polovičnom vlasništvu korporacije FIMALAC i korporacije Hearst. FIMALAC je skraćenica fran-cuske financijske korporacije „Financière de Marc Lacharrière“, koja nosi ime svojeg utemeljitelja. FIMALAC se bavi ocjenom kreditne vjerodostojnosti dužnika (hrv. „kredit rejting“) i „spašavanjem“ rizičnih ulaganja. Hearst je golema nakladnička i multimedijska kuća, koja ima 29 televizijskih postaja s 18% američkog gledateljstva te objavljuje 15 dnevnika, 38 tjednika, više od 300 magazina među kojima su Cosmopolitan, Esquire, Elle i The Oprah Magazine.
Grupa Fitch ima dva ogranka: Fitch Ratings i Fitch Solutions. Hrvate živo zanima Fitch Ratings. To je jedna od triju američkih „nacionalno priznatih statističkih prosudbenih organizacija“ (NRSRO), koje je za prosudbe kreditne vjerodostojnosti odredilo američko Savezno povjerenstvo za burze i vrijednosnice (U.S. Securities and Exchange Commission). Uz Fitch Ratings takvo ovlaštenje imaju i Standard & Poor's i Moody's Investor Service. To su Big Three, tri najveće i priznate agencije za prosudbu kreditne vjerodostojnosti. Nije suvišno znati, da je Fitch ratings u listopadu prošle godine prodao IMB-u svoj softverski sustav za analizu rizičnosti ulaganja, Algorithmics, za 387 milijuna američkih dolara.
Po tome, da je dopusnicu za prosudbe kreditne vjerodostojnosti Fitchu dalo „Savezno povjerenstvo“ kojemu je zadaća samo zaštita kapitala, zaključuje se za koga Fitch radi. Zadaća prosudbenih agencija je stručno raščlanjivati i prosuđivati promjene u kreditnoj vjerodostojnosti dužnika, kako ne bi zdrav, čitav i čist kapital (1) završio kao promašen ulog i (2) da se od dužnika dobije najveći mogući povrat na ulaganje, zajam ili kredit putem najviših mogućih kamata. Korisnici prosudbi Fitcha i drugih dviju agencija nisu vlade ili drugi dužnici diljem svijeta, nego vjerovnici i mogući vjerovnici.
M
eđutim, kako je u Hrvatskoj sve moguće, kao u pravoj Aličinoj zemlji čudesa, naša vlada je bez naknade Fitchu, kakvu mu vjerovnici uplaćuju putem raznih sustava pretplate, postala korisnik Fitchove prosudbe, po kojoj se sposobnost hrvatske vlade da otplaćuje dugove „nije pogoršala“. To je bio znak vjerovnicima i mogućim vjerovnicima da hrvatskoj vladi mogu pod dosadašnjim uvjetima davati kredite ili od nje kupovati državne obveznice. Hrvatski premijer je „neovlašteno“ i „kreativno“ iskoristio Fitchovu procjenu o nepromijenjenoj vjerodostojnosti, i nju hrvatskim građanima predočio kao dokaz početka oporavka gospodarstva, iako je upravo u dane Fitchove objave prosudbe zabilježen daljnji pad gospodarske aktivnosti, daljnje opadanje zapošljavanja, daljnji rast cijena i porast nelikvidnosti.
Istinabog, nekad povećanje kreditne sposobnosti vlade može biti znak ili posljedica porasta gospodarske aktivnosti. To može biti samo, ako se proračunski prohod sastoji od redovitih prihoda, koji se putem izravnih ili neizravnih stalnih poreza na promet i prihod slijevaju u proračun. To u nas nije slučaj, jer RH stalno povećava postojeće poreze i uvodi nove. U takvom stanju proračunski prihod se može povećavati i u slučaju pada gospodarskih aktivnosti, što se u nas događa. S obzirom na najave novih izravnih poreza – koji nemaju nikakvu svezu sa sadašnjom gospodarskom aktivnošću sadašnjih ljudi, nego s minulom gospodarskom aktivnošću pokojnih ili umirovljenih ljudi – Fitch je prosudio da vjerovnici mogu hrvatskoj vladi dati nove kredite ili od hrvatske vlade kupiti nove obveznice pod dosadašnjim uvjetima ili pod uvjetima koji su za njih povoljniji, ako žele staviti svoj financijski ulog u Hrvatsku.
Tako tvorac nepromijenjenog stupnja kreditne vjerodostojnosti RH nije hrvatsko gospodarstvo, nego tvorac novih hrvatskih poreznih opterećenja. Ministar je svojom agresivnom, nemilosrdnom i prijetećom poreznom politikom održao nizak stupanj kreditne vjerodostojnosti, a premijer je na tom zadržanom stupnju zadužljivosti stvorio ili patvorio početak oporavka hrvatskog gospodarstva.
P
ostoje dva vidika vladine zloporabe Fitchove prosudbe. Jedan je zabavan i dobroćudan. Vlada smatra hrvatske građane, gospodarstvenike i ekonomiste neznalicama, koji nisu u stanju razumjeti smisao i vrijednosti procjena prosudbenih agencija poput hrvatskog spasitelja Fitcha ili Moodyja, pa im bilo tko može bilo kako objasniti smisao tih prosudbi. (Engleska riječ „moody“, pak, znači zlovoljan, mrzovoljan, mrk, hirovit, mušičav, nepostojan.) U tom smislu valja dodati i objavu „velebnog“ uspjeha hrvatske diplomacije, koja je Hrvatima isposlovala od Europske komisije čak €200.000 za izradbu prethodne predstudije za izgradnju Pelješkog mosta, koji je već bio u gradnji, ali je gradnja zaustavljena.
Ozbiljnost ukupnog stanja očituje se i u tome, što novom poreznom politikom vlada više ne stavlja pod hipoteku svoja poduzeća, nacionalnu fizičku infrastrukturu ili druge državne nekretnine, nego imovinu građana, koji nemaju dovoljan raspoložljiv prihod da podmiruju porez na nekretnine. Umjesto da svojim mjerama pomakne gospodarstvo, kako bi sačuvala imovinu građana, vlada će građane isporučiti EU kao velike siromahe. Ako se doda to, da je RH postala zemljom neznanja, Hrvati će u EU moći živjeti od rada, koji ničemu ne dodaje vrijednost.
Stvarno se postavlja pitanje, neka neki čitatelji oproste osvrtniku, za koga koalicija Kukuriku drži svoje građane, koji su za nju glasovali prošle jeseni? Prvi navedeni vidik pat-vorbe početka oporavka hrvatskog gospodarstva i uspjeha vladine nepostojeće politike vjerojatno predstavlja svojevrstan bumerang.
Drugi vidik patvorbe uspjeha vladine politike je zloćudan i pogibeljan. Vlada čeka i u čekanju se hvata za svaku slamku spasa te slijedi svaku zvijezdu repaticu – pa i Fitchovu – poput one, koju su slijedila trojica neukih i očajnih mudraca, koji su tražeći spasitelja svijeta nabasali na krvožedna Heroda. Hrvatska vlada ništa, doslovce ništa, ne poduzima da se počne popravljati sudbina našeg gospodarstva. Ja ne vjerujem, da vlada ne vidi da se gospodarstvo zaustavlja. To kažu svi gospodarski pokazatelji. To što se još miče zaustavit će agresivna vladina porezna politika. Vlada ne želi vidjeti, da se gospodarstvo zaustavlja. Nije riječ samo o propasti ili stečaju jednog ili drugog slabog poduzeća ili koje zastarjele industrijske grane, nego upravo o zaustavljanju cijelog gospodarstva. Ipak, narod to vidi, a vidi i to, da će se s gospodarstvom zaustaviti i sama vlada.
D
ržavni dug, međutin, ne mora biti uvijek gubitak. Pravi majstori dug pretvaraju u dobitak, posebice ako se na dug odaju imperijalizmu, kolonijalizmu, „otvorenom društvu“ ili ako na dug počnu industrijalizaciju ili reindustrijalizaciju. Englezi su na dug izgradili imperij. Engleski vojno-poslovni pothvat, koji je Britaniji donio „gospodstvo nad valovima“, počeo se stvarati 1694. godine prihvaćanjem ideje Williama Patersona o utemeljenju Banke Engleske (Bank of England). Paterson je svoj prijedlog podnio tri godine prije. Naime, kralju Williamu trebao je iznos od 1,200.000 funta za gradnju i opremanje brodova, kojima bi se suprotstavio mornarici Louisa XIV. Stanje nakon poraza engleske i nizozemske mornarice u Bitci kod Beachy Heada u Engleskom kanalu 1690. godine postalo je uzbunjujuće, jer su Francuzi poslije pobjede počeli stvarno nadzirali plovidbu Kanalom.
Slab vladar taj iznos nije mogao iscijediti iz gospodarstva ili od podanika, a kreditna vjerodostojnost krune bila je vrlo niska. Ranije je Charles II uravnoteživao svoj proračun sustezanjem državnih plaćanja. U novom slučaju kralju je trebao gotov novac.
Dioničarima Banke, koja je bila ovlaštena da upravlja rastućim nacionalnim dugom, postale su osobe koje su vladi dale gotovinu, u zamjenu za obveznice koji su nosile kamate od 8%. godišnje. Banka bi kamate isplaćivala novcem dobivenim novouvedenim posebnim porezom na alkoholna pića. Banka bi posuđivala novac vladi, a poslovala je kao obična komercijalna banka pružajući i druge usluge, kao što je prodaja obveznica, a mogla je i izdavati novčanice.
Domišljatost ideje bila je u tome, što se vlada mogla zaduživati i plaćati kamate od redovitih poreznih prihoda, koji su rasli kako su privatni krediti povećavali državnu potrošnju i rast gospodarstva. Očito je, da vlada nije bila u stanju i platiti kamate i vrati glavnicu vjerovnicima, ali povrat glavnice vjerovnici nisu ni očekivali. Oni su čekali, ubirali visoke kamate na svoje uloge i eventualno trgovali obveznicama.
Shema je bila smišljena 1691. i ostvarena 1694. godine. Prvo zaduženje vlade bilo je spomenutih nešto više od milijun funta. Novac je rabljen za ratovanje protiv Louisa XIV. Kad je Louis umro 1715. godine vladin dug je iznosio 50 milijuna funta. To je bilo godinu dana nakon svršetka Rata za španjolsko nasljeđivanje. Učeni i neuki ljudi, politički ljudi i znanstvenici, visoko plemstvo i kavanski gosti, svi su se zgražali nad porastom državnog duga, za koji su smatrali da predstavlja teret pod kojime će se srušiti politička zajednica.
Po svršetku Rata za austrijsko nasljeđivanje (1740.-1748.) državni dug se popeo na 80 milijuna funta. Nakon Sedmogodišnjeg rata (1756.-1773.) dug je narastao na 140 milijuna funta. Tad je veliki filozof David Hume pisao: „Može se brojevima dokazati da put u nacionalnu propast vodi kroz nacionalni dug. Sad je izlišno govoriti o putu; on je već prevaljen. Mi smo već na odredištu i sve je već gotovo. … Nama bi bilo bolje da nas osvoji Pruska ili Austrija, nego da budemo osedlani dugom od 140 milijuna.“ U raspravu se bio uključio i njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel, koji je tvrdio da će zbog državnog duga – tako je sad u Hrvatskoj – porez progutati svu imovinu građana.
Izgleda, da će hrvatski državni dug dovesti do toga, o čemu su gorljivo pisali Hume i Hegel. Međutim, u Engleza tako nije bilo. Njihov povjesničar Thomas Babington Macaulay o tom vremenu je pisao: „Gradovi se razvijaju, obrađivanje tla se proširuje, sajmišta ne mogu primiti sve prodavatelje i sve kupce, luke su premalene da prime robu, umjetne rijeke spajaju glavna kopnena industrijska središta s morskim lukama, ulice su bolje osvijetljene, kuće su bolje namještene, skupi se predmeti prodaju u otmjenim trgovinama, brže kočije kotrljaju se uređenijim cestama.“ Engleui su znali „od vjeresije napraviti gotovinu“.
Vlada se plaši novog zaduživanja u tuđini, a ne plaši se svojih građana, koji će kao siromasi stupiti u EU. Pred očima mi je Hemingwayev prizor iz kratkog romana „Starac i more“ u kojemu starac tegli svojim čamce u havansku luku kosturinu ribetine, koju su na povratku s pučine oglodale druge morske nemani.