Format hrvatskoga europarlamentarca Andreja Plenkovića,temeljen je na erudiciji,masivu akumuliranih iskustava u politici i diplomaciji, stilu - njegovanom na vrhunskim komunikacijskim oblicima u pristupu svakom sadržaju iz fokusa pozornosti sa suradnicima,sugovornicima i smjeru na javnoj sceni. Tuzemnoj,domaćoj i inozemnoj, medjunarodnoj.
Gospodin Andrej Plenković razvija logično-analitički pristup svemu što mu je u središtu pozornosti,u ime obuhvatne kvalitetne spoznaje spremne za uspješnu sintezu, u ime nastajućega stava kao motivacijskoga zamašnjaka i tvoračke snage u etapama realizacije volumena izabranih programskih odrednica,koje su uvijek kreativan pleter strateško - taktičkih koordinata kao stvorenoga prostora za program i njegovu učinkovitu realizaciju.
Sve su to kapitali osobnih i iskustvenih dragocjenih ulaganja u vrijednosti i očekivanja rada i postignuća na javnoj sceni, od stranačke do šire domaće, pa i najšire medjunarodne, svjetske.
Stavovi akademika Vladimira Iblera kao možebitna nadahnjujuća podloga za raspone tuzemnog djelovanja na domaćoj političkoj javnoj sceni, korelirajući temeljnim vrijednostima i mogućnostima u izboru gospodina mr.sc.Andreja Plenkovića
Akademik Vladimir Ibler,ekspert za diplomaciju i medjunarodno pravo ( Zagreb, 25.6.1913. – Zagreb,30. 4.2015.) je spominjao:
Oštroumnost, pronicljivost, dar zapažanja, sposobnost prilagodbe .... ( temeljna svojstva osoba koje smijeraju radu u diplomaciji i politici )
Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u životu države, koja u suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.
U kreiranju uvjeta za razvitak novonastalih država, malih i srednjih, imperativno se treba ostvariti sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano kretanje u najvitalnijim područjima života.
Dakako,organizacijski modeli suvremenih država mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.
Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i primjenu iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom pristupu, suvremene antropološke komunikologije.
Postoje stanovite značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale konstante kojih se država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet i kvalitativno unaprijedjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist svega što očekuje od svojega i svjetskog - Sutra.
To su konstante uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu suvremene medjunarodne zajednice, zavrjedjuju podrobniju pozornost.
U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države moraju postojati neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže promjenljivi.
Ima autora koji tvrde da je vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti, adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.
Većina teoretika drži značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja i razvitka države, poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI. stoljeća.
Miroljubivost
Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez konkurencije, je miroljubivost.
Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.
Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.
Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji to nisu.
Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.
Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.
Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih država traži ono što ne traži od velikih. Zato male države moraju biti pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od njih traži, očekuje, zahtijeva.
Politika popuštanja
Druga konstanta je odustajanje od politike prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti. Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne ogrješuje se o miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.
Vojska
Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I to nema alternativu. Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa vojska mora postojati.
Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka, stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u 'agresivni' čin. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.
Savezi i razne formacije
Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze i razne formacije.
Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost, kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države, a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze proglašavati 'agresivnim formacijama' u odnosima medju državama. Iskustva ukazuju da se u saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako brzopleto.
Medjuovisnost u odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan, ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti se moraju pametno konstruirati.
Egoizam
Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi. To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti. Solidarnost da, briga za sebe uvijek mora biti glavni motiv.
Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i dokle oni idu.
Kolektivna sigurnost
Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.
Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili kasnije, ruši, ali je kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve osmišljenije.
Suradnja
Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.
Unutarnja i vanjska politika
Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.
Ni najbolja vanjska politika ne spašava od propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su povezane politike, dva vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik koji se 'specijalizira' samo za 'jednu stranu' politike.To je vrlo složena i teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.
Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što kvalitetnije informirano.
Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su se najsporije kretale na trasi širine informiranosti javnosti.
Informiranost je bila svojevrsni 'rezervat' stare, prethodne 'apsolutističke klase' koja je držala da se informiranost treba 'ograničeno razvijati' tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko, u javnosti. Zbog uvriježenih običaja 'ograničene informiranosti' novi demokratski procesi su teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga što tvori ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno premostiti.
Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.
Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom, štoviše - ni ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.
Personalna politika
Koliko god jedna politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su temperamenta i mentaliteta.
Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to znači i strategije, taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.
Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti neki 'gremij', netko tko može kompetentno reći 'krivica je na tvojoj strani' i stoga snosi posljedice za sve što je 'iznevjereno očekivanje' u cjelovitosti programa i sadržaja rada.
Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.
Male države u suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije, opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih odnosa, u zajednici država.
U tek spoznatom spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.
U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti, kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i društveni normativ, u ime kvalitete života, u svakom njegovom obliku i smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.