Magla je gušila,a s druge se strane sudarala s bliještećim odsjajima božićnih ukrasa stvarajući zagonetnu čaroliju.Nikad i ništa nije jednoznačno.U toplini doma,ukrašenog lampionima i treptajima zaprežnih kola prepunih darova i iznenađenja, gledala je kroz prozor u očekivanju dragih i najdražih.
Prisjećala se jutra i Mirogoja okovanog injem.Majčin ju je rođendan doveo do počivališta ispod visokih čempresa ogrnutih u bjelinu.Bjelina se poigravala iluzijom da i najcrnji osjećaji mogu biti raspršujuće boje magle.Osjećala je da joj se majka smiješi i znala da želi da zajednička, proživljena veselja pretvori u trenutak sadašnjosti.Gledala je u ljude umotane u šalove,koji poput nje, nose unutarnji poriv da se u treptajima upaljenih svijeća susretnu sa onima koji su u njima, ali ne i sa njima.Da olakšaju i umire dušu i spremnije krenu ususret svjetlosti Božića.
Auto nije htio upaliti.Pokušavala je zadržati toplinu i lakoću srca,a sve se više i više vrpoljila ne znajući što da uradi.Zvala je sina,a on je bio na poslu.Nećkajući se zvala mu je oca.Mirno joj je rekao da će poslati Veru,sadašnju suprugu,da će nazvati vučnu službu,da ima karticu pa neće koštati…Vera se pojavila neočekivano brzo,spremna da pomogne.Morale su se dogovoriti što da kažu,tko je tu kome što i tko je vozio.Dogovor je bio da Vera kaže;da je vozila 'sestrin'auto,a da kartica glasi na 'njihovog brata'.Pogledale su se i istog trena prasnule u smijeh.
„Ma nema veze,on nam je objema nakon toliko godina brat!Baš nas briga,s njime imamo prekrasnu djecu,pa valjda to nešto vrijedi…!“
Badnja večer proticala je ispunjena veselim glasovima,mirisima plodova mora,vinom i zvonkim odzvanjanjem zdravica između tužnog,unukinog plača.Majka ju je nosila i tiho joj pjevušila.Zaspala je.Večer se nizala u uzbuđenom,šuškavom odmotavanju darova,smijehu i treptajima želja.Prepuna srca zadovoljnih,mladih ljudi okupljenih za velikom trpezom sa ocem na začelju, upotpunjavala su i davala smisao.Vera je bila posvuda,makar to nije bio njen dom;za stolom,u kuhinji,sa šalom na usnama u nutkanju mladih ljudi od kojih je najmlađi bio njen sin.Ostali su bili od drugih žena,a zajednički poveznik bio je otac na vrhu stola.
Kako je večer odmicala osjećala se napetost.Malena je gorila od temperature.Vera je sa majkom i 'pravom bakom'hladila onemoćalo tijelo'zajedničke unuke'.Sklad i spoznaja cjelovitosti brisali su'potpomognute prohujalim vremenom'sve zapreke.Nije bilo rivalstva,ni zamjeranja.Činilo se da je sve sjelo na svoje mjesto i bilo baš tako,kako je trebalo biti; večer u ozračju i snazi obitelji.Badnja večera priređena je u njenom domu,a Božić će zajednički proslaviti u očevoj i Verinoj kući.Opet sa njihovom djecom,(njegovom i njegovih žena),unučicom,a njih dvije sa svojom djecom i 'svojim bratom'.
Djeca ljubavi ništa nisu kriva,a obitelj je važna.
Na Božićno jutro unučica je morala u bolnicu.Baka je sve organizirala.Zajedno sa sinom donijeli su je umotanu u roza dekicu,čiji je ćošak neprestano gurala u usta tužno plačući.Čekanje se odužilo,kad su se bez pozdrava i čestitke pojavili majčini roditelji i majka,ignorirajući baku.Snaha ju je okrenutih leđa,kao da sinoć nije bila na svečanoj večeri, zanemarivala tipkajući po mobitelu i razgovarajući s roditeljima.Sin je pokušavao balansirati,negirajući mučan trenutak, i utješnim se glasom obraćati majci.Ma koliko se trudio,nije uspio razbiti klupko nagomilanih zamjerki upućenih njemu ,jer ju nije oženio.Imao je proživljeno iskustvo,kad ga je otac ostavio makar je bio u braku i otišao.Prolazio je trzavice rastave i znao kako i koliko vrijeđaju i bole, pa to iskustvo nije htio priuštiti svom djetetu.S papirom ili bez njega ljudi mogu živjeti,ako mogu.Ako ne mogu,bolje da nema srce drapateljskih zavjeta,koji se pretvore u otvorene ratne fronte dvoje ljudi (i ne samo njih)koji su mislili,osjećali i uvjeravali sebe i druge u vječnost.
A ništa nije vječno,ni za uvijek.
Baka se prepuna težine i boli izgubila u magli božićnog jutra.Od udara neobuzdane mladosti umjesto blagoslova božićnog okupljanja i zajedništva u dobru i zlu,kojeg svatko treba,ostavila je unučicu roditeljima znajući da takvo poniženje ničim nije zaslužila.
Kad bi život dijelio po zaslugama,mnogi ne bi bili povrijeđeni,a mnogi ne bi povređivali.Svoje bi bitke vodili,ili ih prihvaćali,bez projekcije krivnje.Bili iskreni i duboko u sebi otkrivali odgovore.Sudari te vrste obično iskristaliziraju nešto što od početka nije valjalo,što je stvorila nezrelost, strast i inatljiva iluzija.Zato SUdar koji put predstavlja dar, dar odrastanja, sazrijevanja i upoznavanja sebe.Mnoge će bistre i mutne vode proteći dok se ne isperu i operu mladenačke pogreške,generacijski SUdari i dok usputne žrtve prihvate sudbinu.
U tvrdoglavom uvjeravanju u ispravnost, ne razmišlja se da mnoge bake to možda neće dočekati…Ni da će i one jednom biti bake koje će očekivati i željeti ljubav i poštovanje.