Georgij Žukov
http://hr.wikipedia.org/wiki/Georgij_Žukov
With Ella and Era Zhukov
http://mezhiritsky.webs.com/apps/photos/photo?photoid=113920132
Peter Mezhirutsky, Marshal Zhukov's daughters - Era (left)
and Ella (right)
Godine 1894. u seocetu Strelkovka jugozapadno od Moskve,
postolaru Konstantinu Andrejeviču Žukovu i njegovoj ženi Justiniji, seljanki,
rodio se 2. prosinca sin Georgij. Devet godina kasnije (1903.) mladog Georgija
poslali su u crkvenu školu u susjednom selu Veličkovu. Tamo je dobivao najbolje
ocjene. Kada je 1906. godine završio školu njegovi ponosni roditelji obdarili
su ga novom košuljom i parom čizama. Nastavak školovanja bio je luksuz koji
njegovi roditelji nisu mogli podnijeti pa je dvanaestogodišnji dječak pošao na
zanat imućnom ujaku u Moskvu, krznaru Mihailu Pilihinu. Kada mu je bilo 15
godina Georgije je bio izučeni krznar. Prvi susret s oružjem doživio je s 20
godina, kada je 7. kolovoza 1915. mobilizran. Obradovalo ga je to što je raspoređen
u konjicu jer se oduvijek divio tom romantičnom rodu vojske. Obuka u
Žukovljevoj jedinici bila je oštra pa je već u proljeće 1916. Žukov bio jedan
od 30 konjanika odabranih iz njegove jednice da pođu na obuku za podoficira.
Početkom kolovoza 1916. raspoređen je u 10. konjaničku diviziju koja je bila na
fronti u blizini Harkova. Čim su izašli iz vlaka u području Kamenec-Podoljski
Žukov i njegovi suborci doživjeli su vatreno krštenje: neprijateljski izviđački
avion kružio je nad njima i bacio nekoliko bombi. Iste godine u listopadu
doživio je težak potres mozga kada ga je eksplozija mine zbacila s konja.
Evakuiran je u Harkov gdje je boravio u bolnici sve do prosinca. Otpušten je iz
bolnice slab i oštećenog sluha te prebačen u jedinicu za obuku. U to je doba
Žukov bio najviše odlikovani podoficir carske vojske: imao je dva Križa svetog
Georgija. Dana 27. veljače 1917. Žukovljev je eksadron, zajedno s još nekoliko,
upućen prema Balakaji, štabu 5. rezervnog konjičkog puka. Tamo se stasiti
konjanik Žukov obratio vojnicima objašnjavajući im da radnička klasa više ne
priznaje cara i da ruski narod želi jedino mir, zemlju i slobodu. Nekoliko
tjedana kasnije Žukov je jednoglasno, ako izuzmemo zapovjedni kadar jedinice,
izabran za predsjednika komiteta eksadrona i za delegata u sovjetu puka. U
svibnju su u sovjetu puka postupno nadvladali eseri i menjševici koji su bili
na strani privremene vlade. Posljedica toga bila je da se nekoliko jedinica
Žukovljeva puka pridružilo ukrajinskom kozaku Petljuri, a komitet eskadrona
odlučio je raspustiti jedinicu u kojoj je služio Žukov. Dana 30. studenog 1917.
nekoliko tjedana nakon što su boljševici osvojili vlast Žukov se vratio u
Moskvu. Prosinac i siječanj proveo je u svome selu s roditeljima, a onda se
odlučio pridružiti Crvenoj gardi. Svoj je naum uskoro morao odložiti jer se
teško razbolio od tifusa i groznice. Mjesecima je bolovao, tako da se tek
sredinom ljeta uspio dovoljno oporaviti kako bi se pridružio Crvenoj armiji. U
kolovozu 1918. Žukov se prijavio kao dobrovoljac i dodijeljen je 4. moskovskoj
konjičkoj diviziji. Nakon toga sudjelovao je u žestokim borbama oko Carina
(poslije Staljingrad, danas Volgograd).
U rujnu 1919. teško je ranjen u borbi prsa u prsa s bjelogardejcima: krhotine
ručne granate zarile su mu se u lijevi bok i bedro. I nakon izlaska iz bolnice
bio je lošeg zdravlja, pa je dobio mjesec dana dopusta za oporavak. Ni kada se
vratio u jedinicu nije u potpunosti prizdravio pa ga je vojni komitet u
siječnju 1920. poslao na tečaj za konjaničke zapovjednike Crvene armije.
Završivši tečaj Žukov je dobio oficirski čin i poslan je u borbu protiv snaga
generala Pjotra Vrangela. Nakon poraza generala Vrangela i povlačenja iz Rusije
premješten je u 1. konjički puk. Postao je zapovjednik voda i dobio zadatak da
čisti teren od zaostalih grupa jedinica nelojalnih novoj vlasti. Ubrzo je
imenovan zapovjednikom eskadrona i upućen na područje Voronježa gdje je
predvodio svoje ljude u gušenju pobune kulaka i likvidiranju gerilskih bandi.
Tada je u borbi prsa u prsa Žukovu ubijen konj i on se našao priklješen pod
konjskim lešom. Neki neprijateljski vojnik upravo se spremao likvidirati
bespomoćnog Žukova, ali ga je ubio Žukovljev suborac i pomogao mu da se izvuče
ispod trupla. Istoga dana ubijen je i drugi konj kojeg je jahao Žukov, a onaj
isti vojnik opet je Žukova spasio sigurne smrti. Kada su neprijateljstva
napokon prestala Žukov je odlučio ostati u vojsci. Počeo je veoma brzo
napredovati. Od lipnja 1922. do ožujka 1923. bio je zapovjednik eskadrona u 38.
konjičkom puku, a onda je unaprijeđen u zamjenika zapovjednika 40. konjaničkog
puka 7. samarske konjičke divizije. U travnju 1923. postao je zapovjednik 39.
buzulučkog konjičkog puka. U prvih 10 godina nakon revolucije provođeni su
programi obnove vojske. Žukov je tada pohađao nekoliko važnih tečajeva. Godine
1924. - 1925. završio je tečaj za zapovjedni sastav u Lenjingradu. Od 1929. do
proljeća 1930. završio je tečaj za više oficire na vojnoj akademiji Frunze u Moskvi. U
svibnju 1930. nakon što je gotovo sedam godina bio zapovijednik puka imenovan
je zapovijednikom 2. konjičke brigade u sastavu 7. konjičke divizije kojoj je
na čelu bio Rokosovski. U naredbi o unaprijeđenju Žukova Rokosovski ga je
opisao kao oficira snažne volje i vrlo odlučnog koji ima obilje inicijative, te
koji voli vojne vještine i neprestano se usavršava. U veljači 1931. imenovan je
pomoćnikom generala Semjona Buđonija, načelnika konjice u Crvenoj armiji, a u
ožujku 1933. povjereno mu je zapovjedništvo nad 4. konjičkom divizijom. Poslije
nekoliko godina mirovanja 1937. imenovan je zapovjednikom 3. konjaničkog
korpusa, a nekoliko mjeseci nakon toga preuzeo je zapovjedništvo nad 6.
kozačkim korpusom. Bilo je to doba kada su Crvenu armiju zadesila teška vremena
jer se nakon čistke u komunističkoj stranci Staljin obrušio na vojsku. Godine
1938. Sovjeti i Japanci sukobili su se na granici Mongolije i Mandžurije
(godinu dana ranije Moskva je potpisala ugovor o uzajamnoj pomoći s
Mongolijom). Početkom lipnja Žukov je upućen da preuzme zapovjedništvo nad
operacijama. U početku srpnja kada su se Japanci spremali za napad Žukov je
prozreo njihove namjere i iznenadio ih protunapadom. Nakon što su se oporavili
od iznenadnog poraza Japanci su počeli stvarati nove planove i jačati svoje
jedinice. Žukov nije gubio vrijeme i varkama je stvorio dojam kako
sovjetsko-mongolske snage samo utvrđuju obranu i ništa drugo. Pobrinuo se čak i
da se fingirani priručnik s uputama vojnicima za borbu u obrani padne u ruke
Japancima. Također se pobrinuo da radio poruke Japanci lako mogu dešifrirati, a
u njima su se spominjale samo obrambene mjere. Varka je uspjela. Japansko
zapovjedništvo uvjereno da sovjetske i mongolske jedinice neće napasti dala je
generalima i višim oficirima slobodan dan u nedjelju 20. kolovoza. Iznenada, u
5 sati i 45 minuta toga jutra, 150 ruskih bombardera napalo je japanske
položaje, a istodobno je artiljerija tukla neprijateljsku protuzračnu obranu.
Žukov je naredio juriš duž cijele širine bojišta. Tri dana poslije stegao je
obruč oko neprijatelja, a onda ga je počeo metodički uništavati. Dana 31.
kolovoza ujutro teritorij Narodne Republike Mongolije bio je očišćen od
japanskih trupa. U Moskvu se Žukov vratio ovjenčan slavom. Staljin mu je osobno
čestitao na pobjedi i dodijelio mu naziv Heroja Sovjetskog Saveza. Nakon toga
postavljen je za zamjenika zapovjednika Ukrajinske vojne oblasti. S okončanjem
drugog rata - s Finskom provedena je reorganizacija u Crvenoj armiji. Između
ostalog, ponovno su uvedeni činovi generala i admirala. Tada je Žukovu
dodijeljen čin generala. U to se doba Žukov ohrabrio te se počeo javljati u
sovjetskim medijima. Napadao je dotadašnji sistem političkih komesara u vojnim
jednicama; suprostavio se sistemu koji dopušta predstavniku komunističke
stranke da neprestano nadzire vojne zapovjednike, da preinačuje njegove naredbe
i da ulaže veto. Optuživao je više oficire da loše obučavaju niže oficire;
zalagao se za pomnije proučavanje vojne povijesti te je upozoravao da se
trebati pripremiti na moguće trikove koje bi mogla donijeti tada kompleksna
svjetska pozornica. Pri tome je mislio na Njemačku. Unatoč tome njegova
karijera je i dalje bila u usponu. U lipnju 1940. Žukovljeve trupe ušle su u
Besarbiju i Sjevernu Bukovinu (Rumunjska). Za taj uspjeh je nagrađen - postao
je delegat u Vrhovnom sovjetu Sovjetskog Saveza. U veljači 1941. postao je
načelnik Generalštaba. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez i sukoba sa
Staljinom oko koncepcije obrane države smijenjen je s mjesta načelnika
Generalštaba i dobio je u zadatak spriječiti prodor Nijemaca prema Moskvi (tzv.
klin kod Jeljnje). Na tom zadatku se iskazao, jer ne samo da je uspio
spriječiti njemački prodor već je neprijatelja prisilio na povlačenje. Poslije
uspješno obavljenog zadatka zadužen je za organiziranje obrane Lenjingrada. No,
uskoro situacija oko Moskve ponovo je postala kritična i Žukov je vraćen u
sovjetski glavni grad. I ovaj puta uspio je obraniti Moskvu i opet natjerati
neprijatelja na povlačenje. Kasnije će sudjelovati u obrani Staljingrada,
tenkovskoj bici kod Kurska i oslobađanju Sovjetskog Saveza i istočne Europe od njemačkih nacista. Poslije njemačke
kapitulacije Žukov je postavljen za vrhovnog zapovjednika sovjetskih
okupacijskih snaga u Njemačkoj. Nekoliko tjedana kasnije imenovan je i
sovjetskim članom Savezničkog kontrolonog vijeća. Na tim je dužnostima ostao do
10. travnja 1946. kada je napustio Berlin
kako bi preuzeo dužnost zapovjednika svih sovjetskih kopnenih snaga. Ali u
srpnju iste godine partijski list Pravda iznenada je objavljena vijest da je
Žukov premješten u Vojni okrug Odese, relativno nevažan položaj. Nešto kasnije
premješten je na još nevažnije mjesto - zapovjednika Uralskog vojnog okruga. Iz
sjene se Žukov pojavio tek u ljeto 1952. kada je postavljen za zamjenika
ministra obrane i glavnog vojnog inspektora. Nakon Staljinove smrti Žukov staje
na stranu antistaljinističke struje i osobno hapsi šefa tajne policije Beriju.
No, nakon novog raskola u kojoj su na jednoj strani bili Hruščov i Buglanjin, a
na drugoj Maljenkov Žukov staje na stranu prvih. I to zato što su oni
podupirali veće izdatke za tešku industriju i obranu, dok je Maljenkov bio za
veću proizvodnju potrošnih dobara. Stoga je u ožujku 1956. postao ministar
obrane. Unatoč svemu 3. studenog optužen je za narušavanje lenjinskih principa,
pokušaja da ograniči rad partijskih organizacija u oružanim snagama i
nastojanjem da ukloni rukovodeću ulogu i kontrolu komunističke stranke nad
vojskom. Nakon toga smijenjen je s dužnosti ministra obrane i sa svih
partijskih dužnosti. Ostao je samo običan član stranke i povukao se u mirovinu.
Potkraj ljeta 1961., kada je berlinska kriza bila na vrhuncu, Hruščov je od
Žukova zatražio da se vrati u aktivnu službu, ali je ovaj to odbio. Stari
ratnik djelomično paraliziran, mirno je živio u svojoj ladanjskoj kući nedaleko
Moskve. Njegova druga supruga - Galina, mlađa od njega oko 25 godina, po
zanimanju liječnica s ljubavlju se brinula o svom mužu. Njihova kćerka Maša kao
i njegove dvije kćerke iz prvog braka Ela i Era, bile su radost straome ocu.
Georgij Konstantinovič Žukov preminuo je 18. lipnja 1974. godine
Marshal Georgy Zhukov is one of military history's legendary
names. He played a decisive role in the battles of Moscow,
Stalingrad and Kursk
that brought down the Nazi regime. He was the first of the Allied generals to
enter Berlin and it was he who took the German
surrender.He led the huge victory parade in Red Square,
riding a white horse, and in doing so, dangerously provoking Stalin's envy. His
post-war career was equally eventful - Zhukov found himself sacked and banished
twice, and wrongfully accused of disloyalty. However, he remains one of the
most decorated officers in the history of both Russia
and the Soviet Union. Since his death in 1974,
Zhukov has increasingly been seen as the indispensable military leader of the
Second World War, surpassing Eisenhower, Patton, Montgomery and MacArthur in
his military brilliance and ferocity. Making use of hundreds of documents from
Russian military archives, as well as unpublished versions of Zhukov's memoirs,
Geoffrey Roberts fashions a remarkably intimate portrait of a man whose
personality was as fascinating as it was contradictory. Tough, decisive,
strong-willed and brutal as a soldier, in his private life he was charming and
gentle. Zhukov's relations with Stalin's other generals were often prickly and
fraught with rivalry, but he was the only one among them to stand up to the
Soviet dictator. Piercing the hyperbole of the Zhukov personality cult, Roberts
debunks many of the myths that have sprung up around Zhukov's life, to deliver
fresh insights into the marshal's relations with Stalin, Khrushchev and
Eisenhower. A highly regarded historian of Soviet Russia, Roberts has fashioned
the definitive biography of this seminal 20th-century figure.