Giselle – balet za sva vremena

Giselle – balet za sva vremena

http://www.balet.com.hr/giselle-balet-za-sva-vremena/

Autor: Ljiljana Gvozdenović//Datum objave: 01.05.2018.

Smatram kako je mišljenje publike važno. No, ponekad moji prijatelji komentiraju ono što su na pozornici vidjeli, na način na koji uopće ne očekujem. Ponekad i meni otvore prostor drugačijega gledanja iz kojega i sama nešto novo primijetim, a često me iznenade izravnošću svojih komentara. Prošle sezone, pa i ove, često za vrijeme trajanja predstave dobivam sms poruke s pitanjem što je ovo? Odmah je jasno kako se doima predstava, ako mi ozbiljna osoba šalje poruku za vrijeme trajanja izvedbe. Ponekad u razgovorima o repertoaru općenito, čujem i neočekivanu rečenicu, Giselle, ma to je dosadno, uvijek smo dolazili samo radi tebe!

Obično ostajem bez riječi, ali samo nakratko, jer naravno slijedi edukacija koju, možda iz pristojnosti a možda i iz uvjerenja , prihvaćaju uz obećanje dolaska na prvu sljedeću izvedbu. Srećom gostovanje sanktpereburškog Jakobson teatara je uskoro pa neću dugo čekati na daljnji razvoj polemike na tu temu. U razgovoru obično širim temu pa upućujem ljude i na druge izvedbe koje su temeljene na staroj dobro znanoj verziji. Treba govoriti o nastanku predstave te njezinu putovanju pozornicama i ljudskim dušama.

Prva izvedba tog romantičnoga fantastičnog bijelog baleta zabilježena je 28. lipnja 1841. godine u Parizu. Izvedena je pod naslovom Giselle ili o vilama ( Giselle, ou les Wilis) na glazbu Adolphea Adama prema libretu Jules-Henrija Vernoyja de Saint-Georgesa i Théophilea Gautiera, koji su se u prvome činu djelomično poslužili djelom Victora Hugoa Fantômes , a u drugome legendom o vilama Heinricha Heinea tiskanom u djelu O Nijemcima. Koreografi predstave Jean Coralli i Jules Perrot, sudjelovali su djelomice u pisanju libreta, a glavnu ulogu je otplesala Carlotta Grisi, a njezino je ime postalo nerazdvojno vezano uz ime Giselle, pisao je Gautier. Predstava je doživjela golem uspjeh i ubrzo se počela izvoditi diljem svijeta.

Kako to obično biva dolazeći u druge zemlje i kazališta, izvedbe dobivaju nove interprete već poznatih naslova, koji svojim osobnostima i umijećima obogaćuju djelo. Dolaskom u Sankt Peterburg, gdje je apsolutni vladar baletne scene Marius Petipa, Giselle doživi neke promjene koreografsko-redateljskog karaktera, osobito poslije 1903. godine kada u naslovnoj ulozi nastupa slavna Ana Pavlova. Upravo ta verzija gostuje i u Parizu, u kojemu su već zaboravili nekad obožavani naslov, doživi golem uspjeh i od tada Petipaova koreografska vizija postaje glavni oslonac svih budućih verzija i eksperimenata. Čini se da ih nema puno, ali…

Želeći prilagoditi predstavu svojem vremenu mnogi se usuđuju štošta dodavati i izbacivati, ali osobito je uspješna verzija Leonida Lavrovskoga koja iz djela pročišćava sve suvišno, pružajući jednostavan i jasan koreografsko- dramaturški predložak koji se do danas najčešće izvodi. Mnoge nijanse u bojama kostima kao i obilježjima vremena koje kroz kostim možemo prepoznavati ponekad zbunjuju, no srž priče unatoč svemu mora biti uvijek isto ispričana.

Ispričati tu priču čini se lako. Naivna djevojka živi u svojem svijetu mašte, cvijeća i leptira, zaštićena majčinom brigom i brižnim prijateljima. Jednoga dana bezglavo se zaljubi i tada nastaje problem. Mladić koji joj okupira misli i srce plemić je Albrecht koji se lažno predstavlja kao seljak, kako bi je mogao nesmetano svakodnevno posjećivati. U Giselle je zaljubljen i šumar Hilarion, čija ljubomora izazove lančanu reakciju tragičnih događaja . U dramatičnome kraju prvoga čina, šumar raskrinka Albrechtovu laž, zbog čega bolesno Gisellino srce prepukne. Ona umire, a zapravo još nije ni počela živjeti.

Prema narodnom vjerovanju djevojke koje umru prije nego su se vjenčale, pretvaraju se u šumske vile, koje noću izlaze iz svojih grobova te smrtonosnim plesom uništavaju noćne posjetitelje šume. Shvativši svu strahotu svojega čina, Albrecht gonjen tugom i grižnjom savjesti noću posjećuje Gisellin grob, gdje ga opkole šumske vile željne osvete. Kako Giselle još posjeduje određenu moć koju pruža ljubav i još nije u potpunosti prešla u svijet mrtvih duša, ona pleše s Albrechtom sve dok se ne pojave prvi znakovi jutra kada vile gube svoju moć i time mladiću spašava život. Da, ljubav je kadkada bezgranična čak i kada je iznevjerena. Na grobu se pojavljuje i Hilarion, ali za njega Gisellle ne može učiniti ništa jer je samo je ljubavlju moguću pružiti spas, a njezina pripada Albrechtu. Taj zanimljiv trokut čest je, zar ne, mnogi ga u životu dožive, srećom ne s ovakvim ishodom.

Balerine koje pripremaju naslovnu ulogu u ovome baletu moraju do detalja poznavati značenja gesti te posjedovati iznimnu tehniku i interpretativnu sugestivnost kako bi gledatelje učinili sudionicima drame. Znam da poneko u publici i suzu pusti , vjerojatno poistovjećujući scenske događaje s vlastitim. Dramaturške mogućnosti koje plesačima stoje na raspolaganju u ovoj predstavi zaista su raznolike i pružaju mogućnosti uživljavanja u likove do te mjere da neke verzije koje su se počele pojavljivati osamdesetih godina uopće nisu prihvatljive.

Jedna od prvih kasnijih verzija bila je ona Matsa Eka, iznimno zanimljivog kazališnog umjetnika koji svojim osebujnim koreografskim rukopisom rado obrađuje klasično nasljeđe. Jedna od prvih klasičnih koreografija koju se usudio raditi bila je upravo Giselle. Prvi put sam imala prigodu pogledati snimku njegove Giselle u vrijeme kad sam i sama interpretirala istoimeni lik. Na žalost, odustala sam već poslije prvih taktova, upravo zbog takve interpretacije autora s kojom se nisam mogla u to vrijeme složiti.

Kada je napokon došlo vrijeme da zaista vidim to ostvarenje postala sam velika obožavateljica Matsa Eka i svih njegovih kazališnih ostvarenja. U njegovoj interpretaciji sve je isto, a zapravo je sve drugačije. Nekako je istinitije i bliže našem vremenu. Suština priče ostaje, a dirljiva sudbina ispričana je nekim drugim, ali jasnim gestama koja pronalaze put do gledatelja. Predstava je nastala 1982. godine za Cullberg Ballet Company, a u sjećanje se urezala neponovljiva interpretacija Anne Lagune, izgubljene, ne više krhke, izmanipulirane djevojke svojeg vremena, koja poslije psihičkog sloma završava na odjelu psihijatrije. Dakako da su i sporedni likovi dobili novu izražajnost i u koreografskim elementima i u kostimima.

Giselle Matsa Eka smjelija je prigodom prvih susreta, djetinje se igra, čak preuzimajući na trenutke inicijativu upoznavanja, ali je spoznaja o njegovoj laži svejedno posve slomi. Ljudi uvijek ostaju ljudi, pa ih prevara jednako snažno boli u svim vijekovima. Njegov prvi čin pruža zanimljivija scenska rješenja, naglašavajući dvije društvene kategorije, seljane kojima pripada Giselle i aristokraciju iz koje dolazi Albrecht. Drugi čin smješten u bolničkome krugu scenografijom nameće erotizirane simbole i samim time posve drugo razmišljanje od onoga koje doživljavamo gledajući izvedbu klasične orijentacije. Nema eteričnih bića koja lebde u svojoj nedodirljivosti, naprotiv, ogoljen ostaje Albrecht nemoćan izaći iz okova vlastite savjesti i Hilarion koji ga doduše pokriva plaštem, ali dok kruži oko njega jednim te istim pokretima, jasno stavlja do znanja kako izlaza neće biti. Time završava predstava koja utire put izvedbi Akrama Khana, koji pak svoju junakinju vidi doista kao lik današnjega vremena, kao djevojku koja mora biti snažna i koja mora izdržati nametnuta iskušenja.

Velike klasične priče opstaju ako se transponiraju u današnjicu, smatra umjetnička ravnateljica English National Balleta, Tamara Rojo, koja dobro poznaje rad Akrama Khana, smatrajući njegov pristup Giselli vrlo originalnim i zanimljivim. Za Khanovu je predstavu skladatelj Vincenzo Lamagna obradio Adamovu glazbu. Koreograf se oslanja na mnoge plesne stilove, dok radeći s klasično obrazovanim plesačima dobiva izvrsne rezultate. Ono što osobito plijeni su interpretacije svih sudionika, dok nas dirljiva i nestvarna pojava djevojaka u drugome činu približava originalu više nego u Mats Ekovoj inačici. Izvedba ove predstave uskoro stiže u sva svjetska kina pa ćemo je i mi moći pogledati.

Postoji također još nekoliko zanimljivih pokušaja tumačenja ovoga fantastičnog ali jednostavnog sižea, a jedna od njih je i kreolska Giselle Frederica Franklina.

Zahvaljujući kino prijenosima i mogućnostima koje pruža internet uživam danas u mnogim interpretacijama, iako se, ipak često vratim starinskome originalu birajući plesače koji tumače glavne uloge kako bih uronila u nestvarnost koja me uvijek dirne i oplemeni.