Hrvati su kao narod nakon pobjede u Domovinskom ratu izgubili poraće. Taj postupak se naziva „tranzicijom“. Tranzicija nas nije dovela u Europsku ekonomsku zajednicu, koja je privukla Hrvate u vremenu koje se u naziva Zlatnim razdobljem kapitalizma (1945.-1975.) To je bilo vrijeme rasta gospodarstva, pune zaposlenosti, solidarnosti rada i kapitala, progresivnog porezovanja i distribucije prihoda, socijalne države, gradnje socijalnih stanova i nade. U tom vremenu tržište je bilo ukopano u gospodarstvo, gospodarstvo je služilo društvu i bilo pod nadzorom države. Postojala je mogućnost gospodarskog dogovaranja izvan tržišta (sindikati, „socijalni dijalog“), a kupovna sposobnost mogla se naći u obitelji i momo tržišta, ali i bez krađe. U međuvremenu, dok su Hrvati ratovali Zajednica se ugasila kad i Jugoslavija, a Hrvate je u Europi dočekala Europska unija, koja je podružnica svjetskog liberalnog kapitalizma. Kapitalizam Zlatnog razdoblja nije bio liberalan, nego zajedničarski.
U liberalnom kapitalizmu stvari su postavljene naglavce. Dinamika cijena određuje stanje na tržištu, tržište određuje stanje u gospodarstvu, gospodarstvo gospodari društvom, a društvo gospodari državama, narodima i športom. U liberalnom kapitalizmu nema dogovaranja izvan tržišta, nema kupovne sposobnosti mimo tržišta, nema prelijevanja prihoda od bogataša do siromaha. Po liberalima ljudski rad, priroda i novac su roba, iako je čovjek puno više od nositelja i ponuditelja rada; ni novac nije zamišljen do bude robom, nego sredstvom razmjene; a priroda nije stvorena ili nije nastala da bude robom. U liberalnom kapitalizmu sve mora biti urobljeno pa čak i nogometaši.
Tako smo po Panu došli na Copacabanu, Maracanu, na Karlovački korner i na Srossmayerov trgu Zagrebu, gdje je i veliki biskup morao gledati Vatrene i imao prigodu kladiti se na dobitak, kako bi se mogao pridružiti Islamskom mešihatu u postavljanju pučke kuhinje u Gunji. Tijekom 32 dana pred cijelim svijetom trajao je svjetski nogometni sajam, u kojem su se kao roba javljali nogometaši, kojih se industrijska djelatnost sastoji prvobitno u guranju lopte i baratanju njome. U industriju nogometa – ne znam zašto se nogomet i druge slične industrije nazivaju športovima i zašto se privatna nogometna poduzeća još uvijek nazivaju klubovima, NK ili FC, osim upravljanja loptom spadaju i nebrojeni načini međusobnog obračuna među djelatnicima sukobljenih sastava. U terenske aktivnosti nogometaša spadaju obaranje suparničkog djelatnika, koji pri sebi ima ili nema loptu; guranje premca da se zauzme bolje mjesto u petercu; stajanje premcu na cipele, od kojih lijeva ima jednu, a desna drugu boju; udaranje protivničkih gladijatora laktom, glavom, koljenom, šakom ili cijelim tijelom. Najskuplja preprodaja jednog gladijatora o minulom „Mundijalu“ odnosila se na čovjeka, koji grize druge ljude najbolje na svijetu. Nogometaši jedino izbjegavaju udaranje protivnika cipelom ili njezinim đonom, što i neiskusni japanski sudci prepoznaju kao prekršaj. Nekad se i djelatnici istog sastava međusobno ranjavaju. Ginu od vlastite paljbe. FIFA se hvali borbom protiv rasizma u nogometnoj industriji, ali dopušta neljudsko nasilje na terenima.
Ozbiljno govoreći mene – koji nisam gledao nijednu nogometnu utakmicu od svjetskog prvenstva u Južnoj Africi – zapanjio je povišen stupanj fizičkog nasilja koje se izvodilo na terenima. Nogomet više nije igra, nije lijep i ne obiluje pogodcima upravo zato što se gladijatori tijelometaju nasiljem. Golem broj najskupljih svjetskih nogometaša najboljih sastava bio je onesposobljen tijekom natjecanja, a neki najbolji nisu ni došli jer imaju ozbiljne povrede. Kakav je šport nogomet, ako se prije najvažnijih utakmica igrači sami povrijede kod „zagrijavanja“ za utakmicu.
Tako smo pristigli do najvećeg problema minulog svjetskog nogometnog tržišta, a to je suđenje. Tko sudi i kako se sudi? FIFA u gorljivoj borbi protiv rasizma određuje sudce po „kontinentalnom“ ili po „civilizacijskom“ ključu. Japanski sudac koje je izrekao presudu Vatrenima dolazi iz zemlje, koja nema jaku domaću ligu i u kojoj sudci nemaju mogućnost da do dobi do koje smiju suditi nauče sudački posao. Postavljanje sudaca po iskustvu i po ranijem dobrom vođenju utakmica bio bi „rasizam“, jer bi većina sudaca dolazila iz Europe. Na polufinalnoj utakmici, mislim, Brazila i Nizozemske, glavni sudac bio je Alžirac, ali FIFA nije mogla naći sudačku trojku u Alžiru. Ostala dva aktivna sudca bili su, mislim, iz drugih zemalja Magreba.
Kako se sudi? Sudi se tako da se gomilaju prekršaji, da se utakmica prekida, jer igrači prave mnogo prekršaja, ali je zato u susretima među dobrim momčadima bilo jako malo golova. Komentatori sve sastave svrstavaju u te koji su „opasni iz prekida“ i koji nisu. Prekidi su važan dio „nogometne igre“. To je besmisao. Ako sastav ima 23 igrača pokazivanje „žutog kartona“ nije velika pogibelj. Međutim, da se kartoni pokazuju i upisuju sastavima za prekršaje njihovih djelatnika te da poslije svaka dva pokazana „žuta kartona“ svaki slijedeći karton bude crveni, bilo bi manje prekida, više igre i više golova, zbog kojih publika i gleda nogomet. Publika je bila razočarana hrvanjem na nogometnim terenima, koje je posljedica zlog suđenja. Često se lila i krv.
Najnezahvalniji posao i najcrnji kruh imali su izbornici, koji moraju napraviti sastav koji proizvodi nogomet, a svaki im gladijator ima radno mjesto, za koje ga uvježbavaju treneri u dijaspori. Za izvođenja nacionalne himne Njemačke dvojica nogometaša nisu pjevala, jer vjerojatno himnu ni ne znaju. U alžirskom sastavu su pjevala samo dvojica, jer su svi alžirski nogometaši rođeni u Francuskoj, u njoj su igrali u sastavima nižih uzrasta, a sad rade u francuskim nogometnim poduzećima. Kako bi bilo da za svaku zemlju igraju samo igrači koji žive u njoj i igraju za domaći „klub“? Dobro bi prošle Italija, Engleska, Nizozemska i Njemačka. U njemačkom sastavu, koji je svršio finalnu utakmicu bilo je sedam igrača iz jednog njemačkog kluba.
Od svih izbornika najslabije je prošao hrvatski, koji – koliko razumijem – ima jedan od najboljih veznih redova u svijetu, a njegova je navala od čak tri vršna napadača oskudijevala uporabljivim loptama. Sezonski nastupi nogometaša u nacionalnom sastavu nisu donijeli mnogo koristi nijednoj zemlji.
Prema časopisu Forbes poduzeće Manchester United sad vrijedi samo 2.8 milijarda američkih dolara; madridski Real vrijedi 3.4 milijarde, a Barcelona je sad drugi najbogatiji nogometni pogon. Nogometna poduzeća za veliku plaću zapošljavaju gladnike, koji služe kao gladijatori, a prihod i vrijednost klubova dolazi od novca „navijača“, za koje se treba pitati zašto ne navijaju za proizvodno poduzeće Kotka, ili za uslužno poduzeće Presečki. Nogomet iskorištava navijače kao potrošače. To i jest posao imperatora Tržište, koji danas eksploatira ljude više kao potrošače, nego kao radnike. Tako se može iskorištavati i nezaposlene radnike.