Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak
prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala
društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u
okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast
izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je
omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila
je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada
vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država
pripada francuskom narodu.
Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U
prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za
prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba
svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije
događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su
države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj
prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog
prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao
posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su
samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.
Knjiga Podjela
Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno:
(1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2)
snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe,
trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih
država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne
vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji
umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6)
općim razvitkom društvene misli.
To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su
Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja
Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je
stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu
rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih
političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje
vlasti Nijemaca.
Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija
je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u
žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i
podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim
djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim,
istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti
samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko,
kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po
protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u
vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade
za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je
puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i
tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je
postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo.
Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara
nakupljao kapital.
Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo
na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti,
solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se
putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali
je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi
odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i
zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao
milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je
tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i
kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne
dobitak na lutriji.
Prvi dio Podjele
Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen
je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio
pod nazivom Religija i vlast liberalizma
prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije
došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.
Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se
morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni
na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim
silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom
kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je
već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi
njegove stražare.
U novoj protestantskoj revoluciji puritanska
antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog
društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu
državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u
Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za
pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni
svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.
Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni
prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se
prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim
ljudima, a pothvat se otvarao i svim
vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji
su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu.
Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se
nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na
cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je
skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo
na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne
kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno
društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.
U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost
i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor.
Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i
uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne
vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti
probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe
samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao
zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica
i OD su nespojljivi.
Reformacija je stvorila dva nepomirljiva
„kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao
podijeljen.
Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo
projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su
ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego
Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao
matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su
nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u
„otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu
otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i
Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija
u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.
Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva
desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali
koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“
smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike,
jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima
nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku –
zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.
Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“
i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću
potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog
rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak
čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji
im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg
stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.
Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog
rasta kulturnim razvitkom čovjeka.
Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak
nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam
stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup
čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.
Mogućnosti rasta i
razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti
nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u
životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje,
prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi.
Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju
religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.
Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala
tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime
lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.
„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe
svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek
razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za
razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su
također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.
U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih
ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao
vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi
zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni
ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju
„uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali
znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek
najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se
sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost
prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima,
koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije,
koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek
nazaduje.
Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove
iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne
Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno
društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma
Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su
napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su
ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti
na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi
mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.
Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost
stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je
za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima
običnih, životnih zajednica.
„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i
dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji
izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni
predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo
Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva
na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju
provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je
ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države,
sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u
sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem –
jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu.
Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj
moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio
evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom
podjelom.
Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog
društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali
bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je
stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se
nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i
omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi
će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati
kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u
zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom
svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao
vrsti.
Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući
prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće
mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je
taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na
to, da je čovjek ipak Homo sapiens.
Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas
čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.
Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško
dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen,
da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka
zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za
proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.
Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek
prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor
zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba
novo dobro, bonum novum, koje će
zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima,
militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i
uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i
međuljudsko nadmetanje.
Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li
ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će
svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u
kojima će se moći obnoviti životno
zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno
surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati
vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor
i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako
bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast
uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.
Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su
duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj
njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor
na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da
su svi „[učitelji] koji su došli prije
njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi
životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha,
koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.
Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta
ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“.
Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati
zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti
kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo
sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.
Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan.
Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.
https://www.youtube.com/watch?v=mlTRXTtrqJU