Gluma je javna osamljenost

Gluma je javna osamljenost

Intervju s Perom Kvrgicem   Autor: Bojan Munjin(Feral,ožujka,2008.)

U istoj domovini proživio sam u pet država, a da se nisam pomakao s mjesta, i teško je ostati zdrave glave u svemu tome. Naše već povijesno iskustvo puno je i negativne tradicije koja se i obnavlja po nekom obrascu. Jedino što glumac može jest da, proizvodeći emocije na sceni, dopre do pojedinog gledaoca i da u njemu izazove neki sentiment. To je neka mala slamka dobrog i u ime tog nečeg krhkog pružamo gledaocu izbor, mogućnost za dobrotu. Ono što možemo jest da u ta dva sata dopremo do boljeg dijela čovjeka

Od Ionescovih Stolica preko Beckettova Svršetka igre i Držićeva Dunda Maroja do Calderonovog Život je san, Strindbergove Sablasne sonate, Marinkovićeve Glorije i novijih predstava San Ivanjske noći i U posjeti kod gospodina Greena, Pero Kvrgić je bez ikakve patetike jedan od najznačajnijih glumaca hrvatskog i južnoslavenskog prostora. Lakoća njegove glume, u kojoj se smjenjuju crnohumorna gesta, uvjerljivost glasa i izražajnost lica, učinila ga je bez sumnje u našim okvirima kriterijem glumačke igre i posvećenosti poslu. Samozatajan, bez pompe, Pero Kvrgić danas, u 82 godini, igra dvadeset predstava mjesečno, Stilske vježbe u kojima nastupa četrdeset godina ovih su dana proslavile rođendan, a počele su i probe za predstavu Skup u Splitu u kojoj on igra naslovnu ulogu. Čini se da razloga za razgovor o jednoj bogatoj karijeri i jednom čestitom životu ima više nego dovoljno...

 Velika nepravda

 - Jednom ste rekli da niste postali glumac bili biste doktor.

 - To je istina. Rekao bih da je gluma na neki način lijek humanosti. Zato je upravo taj susret s publikom za mene najodlučniji. Kada radim na ulozi, cijeli moj život, u totalnoj sam neizvjesnosti do kraja i onda, u tom prvom susretu s publikom, nešto se dogodi (ili se ne dogodi) i to čudesno prelijevanje emocija na jedan unutarnji način – teško je objasniti. Nekad me sretnu neki ljudi – možda je to samo izraz kurtoazije – pa mi kažu da sam im donio neku veliku radost ili sreću. Bez publike mi glumci uopće ne bismo mogli biti. Konačno i ja sam dio neke publike: u životu ja sam promatrač.

 - Često govorite kako ste morali neprestano i predano raditi na svojim ulogama, ali i to da je sreća odredila vaš put.

 - Zanat glumca jest hirovita i nepredvidljiva stvar i ovisi o puno okolnosti. Da se ja, na primjer, nisam našao te 1953. godine u društvu s mladim ljudima, mojim kolegama iz iste generacije, da tu nije bio Branko Gavella pa, na primjer, sjajni redatelj Mladen Škiljan, tko zna kako bi moj put tekao. Taj čovjek je inače potpuno zaboravljen, ali on je otkrio mnoge stvari; otkrio je originalnog Dunda Maroja (do tada smo imali samo preradbu Marka Foteza), on je prvi donio Becketta, otkrio je koreodramu i sasvim neke apstraktne inscenacije, kao u Scapinovim spletkama i velika je nepravda što danas nitko o Mladenu Škiljanu ne govori. Zahvaljujući toj grupi oko Gavelle i uz moju generaciju ja sam imao priliku da vrlo temeljito radim i da dobijem neke uloge koje su mi u ono vrijeme odgovarale...

 - Ali sam početak bio je vrlo neizvjestan...

 - Trebao sam dobiti otkaz. Igrao sam nekog lopova u komadu Milijunaški Napulj i direktor Drame HNK Mirko Božić rekao mi je da me ta uloga spasila izbacivanja iz ansambla. Prije nego što je grupa mladih glumaca zajedno s Gavellom napustila HNK i osnovala kazalište u Frankopanskoj, ja sam bio među starijim glumcima iz druge generacije, nisam se snalazio, nije bilo uloga za mene. Zato je naš posao nepredvidljiv jer nakon prvog bljeska možete se ugasiti i zato je točna rečenica za nas glumce da nije teško uspjeti, ali je teško trajati. Zato je svaka nova uloga za mene i novi početak i nova neizvjesnost. To me uznemiruje, ali mi daje i snagu da izdržim.

 - Vašeg učitelja Branka Gavellu doživljavali ste kao neku vrstu blagonaklonog tiranina.

 - To njegovo tiranstvo i vanjsku grubost mi mladi ljudi tada smo prihvaćali jer smo shvaćali da je to u našem interesu. Kada mu se nešto na sceni ne bi svidjelo, on bi protestirao direktno i bez pardona: Kako to sjediš, kako to stojiš, izgledaš kao koza, još samo treba da se popišaš na sceni. Znao je strašno iritirati glumce, ali je budio emocije u nama i ta nas iritacija nije ostavljala ravnodušnim. Na primjer, glumica Božena Kraljeva stalno je plakala nakon proba s njim, a onda bi on došao kod nje u garderobu, kleknuo bi pred nju i rekao: Kraljice moja, prosim te, daj me psuj. Premda je bio filozof po vokaciji, on je imao jednu strašnu ludističku crtu, bio je odličan pedagog, sam je glumio zajedno s glumcima na probama, uživljavao se u te uloge, bio je zaista mnogostran čovjek.

 On me je naučio koncentraciji na jezik i osmišljenosti i preciznosti govora. Tražio je ne samo vanjsku, logičnu formu govora nego i njegovu unutarnju gramatiku. On je bio važan jer je destruirao taj oficijelni akademski stil u govorenju tražeći od glumca da rečenicu oživljava i izgovara na svoj osobeni način. Bio je to mučan, ali iznimno kreativan posao.

 Nužni dril

 - Takav dril omogućio vam je kasnije igru riječima u mnogim vašim predstavama?

 - Pa da. Riječi imaju višesmjernu ulogu, i prema partneru i prema publici, i onda iz takve aktivne rečenice proizlazi i govor tijela. Kada sam radio Pometa u Dundu Maroju, kritičar Eli Finci je napisao da sam tu ulogu radio pred ogledalom, što nije bilo točno jer to nisam činio, ali razigranost tih riječi animirala je spontanu razigranost tijela, mimiku i gestu. Na kraju se postavlja pitanje mjere takve geste, da se ne pretjera u izrazu ili, što bi rekao moj kolega glumac, treba imati osjećaj za mjeru i za kajanje. Kada bi se na probama neke komedije mi glumci smijali, Gavella nam je uvijek prigovarao: Ako netko treba da se smije, onda je to publika, a ne vi. Vi budite ozbiljni. Komedija je ozbiljna stvar. Taj obrat, da komediju smatramo ozbiljnom a tragediju smiješnom, važna je stvar u glumi jer naš izraz tada postaje životniji.

 Surađivali ste s mnogim redateljima. Kakva su vaša iskustva u radu s njima?

 - Nema unaprijed zadane formule u radu: to je bila deviza mladog gavelijanskog teatra koja je do danas ostala ucijepljena u meni. Sve su mogućnosti otvorene i nema pravila po kojem će se raditi i teatar i praviti predstava. Radio sam s preko trideset režisera, neki su bili kreativni, neki nemaštoviti, sa svakim režiserom je drugačije. Recimo, Boško Violić ima jednu čudnu teatralnost, prvotno on je htio postati glumac, ali su mu, kako je rekao, bile dosadne reprize, pa se prebacio u režisere. Osim toga on posjeduje silnu maštu i tu ironičnost i cinizam po kojima je poznat, i onda kada s takvim intelektualnim dijapazonom pogodi predstavu, onda je to prava stvar.

 Odnos glumca i režisera vrlo je kompliciran i glumac je stalno u sukobu ili otporu sporazumijevanja s režiserom. S obzirom da se gluma ne sastoji baš u svemu što kaže režiser, za glumca je važno da u tom odnosu sačuva prostor slobode za sebe kako bi imao mogućnost za vlastitu maštu i kreaciju. Na kraju se ispostavlja da je gluma zapravo borba sa samim sobom.

 - Uz mnoge druge, igrali ste komade Čehova i Držića, dva ne baš slična dramska pisca.

 - Čehova sam igrao na početku, ali sam se puno njime bavio, a Držića sam igrao puno. Čehov je pisao ozbiljne drame, ali kod njega, uz ironiju i glumstvenost njegovih komada, postoji i neka komedijska zavrnutost pa se znalo često događati da on svoj komad nazove dramom pa onda to prekriži i napiše u podnaslovu komedija. Ja volim humornu stranu života pa onda volim i crni humor jer on predstavlja svojevrsni humor na nesreći. Recimo, u Beckettovom Svršetku igre igram čovjeka bez obje noge koji izgovara svoje rečenice iz kante za smeće i tu ulogu sam cijelo vrijeme igrao u jednom ludom smijehu.

 U toj kanti za smeće pričam Beckettov crni vic kako je jedan Englez došao krojaču da mu ovaj sašije hlače za novu godinu. Nakon nekog vremena krojač mu kaže da je pokvario stražnji dio pa drugi put da je pokvario prednji dio, pa nakon tri mjeseca da je pokvario rupice na šlicu. Na kraju, kada su hlače konačno bile gotove, Englez kaže krojaču: Pa je li vi znate da je Bog za šest dana stvorio svijet, a vama su trebala tri mjeseca da sašijete hlače. Krojač se s gađenjem osvrnu oko sebe i odgovori: Gospodine, pogledajte ovaj svijet i onda pogledajte ove hlače.

 Gospoda i drugovi

 - Sjećam se one vaše neprestane tužaljke Bogu u predstavi Patnje gospodina Mockinpotta i one naročito duhovite rečenice: Bože, da li vi mene pratite? Za tu ulogu ste jednom rekli da predstavlja sukus vaše glume.

 - Puno toga sam u životu doživio, da ne govorimo sada o detaljima, ali nakon svih tih iskustava čovjek nužno ima osjećaj velikog ogorčenja u sebi. Ja ne želim nakon svega potonuti, ali to se moje tragikomično osjećanje života vjerojatno osjeća u puno mojih uloga, a naročito se osjeća u Mockinpottu. Mockinpott je mali izgubljeni čovjek koji je pretvoren u lutku i klauna i mora igrati na žici da bi uopće opstao, a stalno mu se događaju nesreće, od društva, politike do familije. Mockinpott je hrpa nesreće, ali sam kroz njega mogao govoriti i o svom vlastitom ogorčenju i iskustvu života u kojem se čovjek ne predaje, nego o njemu govori s ironijom i smijehom nad samim sobom.

 - Što, zapravo, znači tragikomično osjećanje života iz vašeg osobnog iskustva?

 - Jednom sam rekao, iako to nije samo moje iskustvo, da sam u istoj domovini proživio u pet država, a da se nisam pomakao s mjesta, i teško je ostati zdrave glave da u svemu tome čovjek ne poludi. Naše već povijesno iskustvo puno je noževa, klanja i mržnje koje je i sada prisutno i obnavlja se po istom obrascu. U tom smislu kod mene postoji stalni očaj nad takvom situacijom, ali s druge strane i osjećaj da se ne želim predati takvom očaju. Rodio sam se u kapitalizmu, veći dio života proveo sam u socijalizmu da bi se opet vratio u ovaj divlji kapitalizam, sa svim našim mentalitetima i popudbinama i negativnom tradicijom koja se prenosi s koljena na koljeno – što je najgore – kao narodna priča.

 Početkom pedesetih godina, u vrijeme najvećeg optimizma i poleta, pokojni glumac Fahro Konjhodžić mi je rekao: Tko kaže da u socijalizmu nema hijerarhije. Jučer sam u HNK igrao predstavu i inspicijent nas je pozvao na scenu ovim riječima: Neka se za drugi čin pripremi milostiva Bela Krleža, gospođa Elvira Dragman, drug Emil Kutijaro i – Fahro.

 - Što u takvom tragikomičnom svijetu može glumac?

 - Jedino što on može jest da, proizvodeći emocije na sceni, dopre do pojedinog gledaoca i da u njemu izazove neki sentiment. To je neka mala slamka dobrog i u ime tog nečeg krhkog pružamo gledaocu izbor, mogućnost za dobrotu. Ono što možemo jest da u ta dva sata dopremo do boljeg dijela čovjeka.

 Posljednji pogled

 - Izgubili ste oca kao dječak od četrnaest godina...

 - Njega su odveli ustaše 1941. odmah na početku rata. Za mene je to bio strašan šok i udarac jer sam gledao kako hapse i odvode mog oca i sav taj narod u vagonima za stoku, sjećam se vriske žena okolo i tog pogleda mog oca. U cijeloj toj strahoti dogodila se i jedna tragikomična sekvenca. Ja sam došao pred taj vagon i nekako da odobrovoljim oca rekao sam mu: Tata, znaš li da nam je Pavelić svima poklonio spomen svjedodžbe. Otac se naravno nije nasmijao, vlak je krenuo i to je bio moj zadnji susret s ocem. Sjećam se da sam se poslije toga napio i gledao tako pijan sebe u ogledalu. Umjesto sebe vidio sam stotinu iskreveljenih i grotesknih lica. Poslije sam pokušao racionalizirati svoju potrebu prema glumi i vrlo je vjerojatno da me je taj osjećaj duboke nesreće i izgubljenosti ispunio nekom vrstom energije.

 - Čini se da je paradoks u tome što umjetnost često izrasta iz velike nesreće?

 - Kada sam došao u partizane, imao sam dva para cipela. Jedan par sam onako iz drugarstva nekom poklonio i zato su me primili u SKOJ. Onda je stigao cijeli džip cipela engleske pomoći pa je netko te cipele ukrao i onda su čitavu našu četu izbacili iz SKOJ-a. Tako sam zbog cipela ušao i izašao iz SKOJ-a. Dvadeset godina kasnije, kada sam igrao Mockinpotta, sjetio sam se ovih ratnih cipela jer Mockinpott neprestano hoda bos i viče: Gdje su moje cipele. Charlie Chaplin je napravio pravu fantaziju od one scene u kojoj on s užitkom jede kuhanu cipelu zajedno s žnirancima, a malo ljudi zna da je on odrastao u strahovitoj bijedi i da je njegova mnogočlana obitelj imala samo jedne drvene cipele.

 - Mnogih sjajnih glumaca među vašim kolegama više nema, a neki su i odustali od glume.

 - Moguće da se kod nekoga od njih radilo o pretjeranoj kritičnosti, nezadovoljstvu ili o nekoj neispunjenosti pa je onda to završilo u alkoholu kao što se to, čini mi se, dogodilo kod Jovana Ličine, ali za mene bi odustajanje od glume značilo odustajanje od života. Svena Lastu, s kojim sam zajedno bio u partizanima, poznavao sam jako dobro i on je odustao od glume u najzrelijim godinama. Za njega bi se moglo reći da je u glumi bio perfekcionist, ali i egzibicionist kao čovjek. Pred smrt sam ga posjetio u bolnici i tada mi je rekao: Jesi li vidio što smo mi napravili? Što smo napravili, pitao sam. Bili smo u partizanima i donijeli smo nesreću, rekao je, a meni se činilo da je to bio jedini pozitivan i logičan potez koji smo tada mogli učiniti.

 Govorio sam mu da je on gardizan jer je u onom ratu bio partizan, a u ovom gardist, ali njegova osobina bila je da nikada s ničim nije bio zadovoljan, ni na pozornici ni u životu. Čovjek je mutan stvor i teško je objasniti sve njegove postupke.

 Imati mladost

 Predstava Stilske vježbe u kojoj igrate s Lelom Margitić ovih je dana proslavila 40 godina postojanja. Je li se u njoj nešto promijenilo kroz sve ovo vrijeme?

 - Nevjerojatno je da velike razlike u doživljaju predstave, naročito među mladima – nema. Današnja mlada publika čak je opuštenija nego ona prije četrdeset godina koja je bila nekako više zakopčana, ali dosta je važno da je Reymond Queneau pisao Stilske vježbe iz neke mladalačke pobune. Queneau je bio nadrealist i kada su ga pitali što je to nadrealizam, on je odgovorio da to znači imati mladost. Ova predstava stoji na toj šašavosti igre riječima, stereotipima i ljudskim karakterima u kojima smo svi zarobljeni, a takva vrsta ironije nikada ne može izgubiti svoju mladost.

 - Na početku razgovora rekli ste da ste vi promatrač života, a zanat kojim se bavite traži od vas da neprestano među ljudima budete u njegovom središtu.

 - Gluma jest javna osamljenost. Čak i kada je na sceni pred četristo ljudi, glumac je utoliko osamljen jer su sve oči uprte u njega, a on se najviše mora koncentrirati sam na sebe. To je glumački paradoks, ali i moj osobni pogled na život. Dosta sam skeptičan prema onome što dolazi iz društvenog okoliša, naročito prema utopijama, tako da ja funkcioniram usred svijeta kao promatrač, a opet imam potrebu da budem s drugima.

 - Kazališne estetike i pristupi teatru jako su se promijenili u posljednjih 50 godina, a vi ste ostali dosljedni vašem prepoznatljivom stilu glume.

 - Mi smo kao mladi dosta eksperimentirali s Beckettom, Ionescom i s drugima, ali, osobno govoreći, ja ne mogu prihvatiti jedan način glume tek kao vanjsku formu, ako ga nisam provario i usvojio jer to onda postaje falš. Čehovljev junak u Galebu, prije nego što se ubije, kaže kako nisu važne nove forme, nego ono što čovjeku izlazi iz duše, tako da se u teatru uvijek postavlja pitanje dosega određenih promjena. Sredinom pedesetih igrao sam Moliereova Scapina kao dalmatinskog frajera u tenisicama i u mornarskoj majici i zato nas je tadašnja kritika razapela, ali bio sam uvjeren u to što radim. Krajnja konzekvenca intervencije na pozornici bila bi ukidanje teatra, a krajnji rezultat uvlačenja publike kao aktivnog sudionika bio bi terorizam nad njom, otprilike kao onaj upad terorista u moskovsko kazalište, što jest bila jedna okrutna predstava.

 - Kakav je vaš pogled na domaći kazališni pejzaž koji mnogi vide – uz nešto iznimaka - blijedim i nezanimljivim?

 - Danas je teško raditi neko novo kazalište, ali ja bih rekao da uvijek najzdraviji impulsi dolaze odozdo, iz mlade grupe i zajedničkog osjećanja teatra. Kada smo se mi mladi glumci pobunili protiv HNK-ovog repertoara i pod vodstvom Gavelle osnovali dramsko kazalište u Frankopanskoj, onda su nas zvali nakot djece i sitni goluždravci, ali mi smo vjerovali u nešto novo. Danas u našem teatru vlada pasivnost, razbijenost i raštrkanost i svatko se bori za svoju golu egzistencije, ali samo mladost, hrabrost i nezadovoljstvo u teatru mogu napraviti neki kreativni pomak.