https://www.croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=17602
Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, preminula je na današnji dan 1957. godine. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica, čija djela i danas pobuđuju veliko zanimanje.
Djetinjstvo u Zagorju i prisilna udaja u Mađarsku
Rođena je 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.
Nakon Marijina rođenja Jurićevi su preselili na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje kod Krapine) gdje je Ivan postao upravitelj imanja barona Geze Raucha (kuma hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja). Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu (Stubički Golubovec), a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.
Unatoč tome što je bila natprosječno darovito dijete, te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje (u Švicarskoj, što je o svom trošku predlagao Rauch) već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Brak, u kojem je pretrpjela živčani slom, razvrgnula je tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje mukotrpno započinje novinarsku karijeru, tada neuobičajenu za žene. Odbija roditeljsku skrb (i novac) i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.
Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, preminula je na današnji dan 1957. godine. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica, čija djela i danas pobuđuju veliko zanimanje.
Djetinjstvo u Zagorju i prisilna udaja u Mađarsku
Rođena je 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.
Nakon Marijina rođenja Jurićevi su preselili na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje kod Krapine) gdje je Ivan postao upravitelj imanja barona Geze Raucha (kuma hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja). Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu (Stubički Golubovec), a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.
Unatoč tome što je bila natprosječno darovito dijete, te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje (u Švicarskoj, što je o svom trošku predlagao Rauch) već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Brak, u kojem je pretrpjela živčani slom, razvrgnula je tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje mukotrpno započinje novinarsku karijeru, tada neuobičajenu za žene. Odbija roditeljsku skrb (i novac) i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.
Prijem Zagorkina djela
Do šire društvene prepoznatljivosti Zagorkina djela i njezina mjesta u hrvatskoj kulturi dolazi tek postupno u drugoj polovici 20. stoljeća. Šezdesetih, bitno je vrednovan Zagorkin profesionalni novinarski rad (J. Horvat) pa se sedamdesetih objavljuju njezina Sabrana djela (I. Hergešić). Osamdesetih je vrednovana kao značajna književnica za povijest nacionalne književnosti (S. Lasić), a jačanjem feminizma kao novog socijalnog i društvenog pokreta, dolazi i do prve feminističke recepcije (L. Sklevicky).
U monografiji o povijesti hrvatskog novinstva, povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju ‘prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća’ kao i njezin suvremen način izvještavanja (‘politička je vijest bila servirana na posve nov način što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva’). Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja (1973., 1976.) nadopunio njezin kolega Ivo Hergešić. Uz obilje podataka i svjedočanstava o Zagorki te usustavljivanje bibliografije od 35 naslova, taj je predgovor ne samo Zagorkina profesionalna već i ljudska rehabilitacija, s razumijevanjem ‘Zagorkinog feminizma’ kao nužnog u razdoblju ‘nesklonom ženama u javnosti’. Uslijedila je prva Zagorkina biografija novinara Bore Đorđevića, nastala u razgovoru s autoricom prije smrti 1957. a dokumentirana je njezinim vlastitim memoarima.
Kakvo psihološko razmatranje, niste vi Kranjčević!
https://www.jutarnji.hr/arhiva/kakvo-psiholosko-razmatranje-niste-vi-kranjcevic/3882519/
Kao što je pisao Josip Horvat, autor “Povijesti novinstva Hrvatske”, novinar i član redakcije Obzora od 1913., kasnije glavni urednik Jutarnjeg lista, naklada Obzora, novina u kojima je radila Marija Jurić Zagorka, počela je padati zbog cenzure, pa je glavni urednik Obzora Milivoj Dežman smislio Male novine, popodnevni dnevnik bez političke boje, koji je postigao komercijalni uspjeh jedino zahvaljujući prvom Zagorkinom roman-feuilletonu “Tajna Krvavog mosta”...
Tako je nastao prvi roman čuvenog ciklusa o Gričkoj vještici, koji počinje izlaziti 1912. u Malim novinama, a preštampava se u svescima. Uspjeh je tako živ i neposredan da vlasnici, ne pitajući autoricu, objavljuju na kraju romana da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak.
Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica piše iz dana u dan te 1913. i 1914. objavljuje “Gričku vješticu”, “Kontesu Neru” i “Malleus maleficarum”, a poslije Prvog svjetskog rata, u Novostima i Večeri, još i romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na one koje smo spomenuli: “Dvorska kamarila”, “Suparnica Marije Terezije” i “Buntovnik na prijestolju”.
Glavni urednik Milivoj Dežman i njegov uvaženi književni kritičar i urednik feljtona Vladimir Lunaček zahtijevaju da im Zagorka pročita prvo napisano poglavlje novog romana i, suprotno njenim očekivanjima, gospoda su vrlo nezadovoljna.
Glavnu riječ vodi Dežman:
- Ovo ne može tako. Tu se previše jasno osjeća vaša zajedljiva mržnja prema feudalcima, zaboga, oni su nam dali kulturu, ono praznovjerje u tekstu nije moglo biti nametnuto preko tih kulturnih ljudi.
- Služim se povijesnim njemačkim knjigama i zakonima protiv vještica - ne da se Zagorka. - Iz tih knjiga proizlazi da su njemački feudalci naturili narodu to praznovjerje pod prijetnjom smrtne kazne, i to iz ekonomskih razloga.
- To što govorite najveća je ludost - nastavlja Dežman - ja to naprosto neću i precrtavam cijeli vaš prvi dio romana. O tome ni retka! I šlus! Hoću događaje. Vi navodite da je neka seljačina počela pobunu jer je svome gospodaru bio manje vrijedan od njegova vola... Zadržite to za sebe osobno, za vlastito uživanje.
Lunaček nije nimalo blaži:
- To je nekakvo psihološko razmatranje koje ne spada u takav roman... Umišljate da imate dara za književnost kao što je tvrdio vaš pokojni zaštitnik Kranjčević. Ali on se varao, vi ste sasvim sirovi talent za prostu publiku, proleter i ništa drugo. Da se razumijemo: mi od vas ne tražimo roman, nego da nam dovedete publiku, je li jasno?
Roman u tjedan dana
Rečeno je: roman počinje izlaziti idući tjedan!
Zagorka je izbezumljena:
- Što vam pada na pamet? Treba mi barem šest mjeseci da pripremim početni dio.
Nema odgode, gospoda su tvrdoglava:
- Ništa mi ne čekamo. List mora ići s romanom da poveća tiražu. Odmah ispod vašeg pera ide stranica po stranica u tiskaru na slaganje.
- Pa, ovo je strašno! Kako da izvršim korekturu? - jadikuje Zagorka.
To je posao književnika - dobacuje Lunaček - proleterski pisac nema što ispravljati, dakle, mi ćemo krenuti s romanom već drugi tjedan!
Poslije ovog prizora “književničko-kritičarske diktature” po zabilježenim sjećanjima Marije Jurić Zagorke, slijedi njena gorka spoznaja:
“Sto puta sam proklela taj čas kad sam se dala onako upregnuti u ta kola, sve za koru kruha da je zaslužim - u poštenju. I od onda nikada nisam imala mirne noći, ni sna od straha kako će i što će misliti čitatelji, kako će roman na njih djelovati, jesam li gdje napravila pogrešku. Kada je već roman izlazio tri tjedna, opazim ispod nastavka debelim slovima štampano: ‘javljamo čitateljima da ovo nije početak romana nego samo uvod!’ Zaprepaštena pitam urednika što je to, a oni mi rekoše: ‘To smo napisali zato jer ne radite kako smo vam odredili. Uvlačite u roman psihologiju, a mi želimo događaje. Razumijete: iz neba pa u rebra. Upamtite jedno: publiku ne zanima što Siniša misli - nego kaj dela!’”
Roman kreće po voznom redu nakladnika, ovaj kao i ostali, i bit će tu i tamo prigode da lovci na Zagorkine lapsuse pronađu poneka zrnca za svoja zlurada zadovoljstava. No, način na koji je Zagorka pisala nije joj dopuštao da sve dva puta provjerava.
U obranu je je uzeo i dr. Ivo Hergešić, novinar i osnivač studija komparativne književnosti: “I Dickensu je prigovoreno da je kompozicija njegovih romana labava, da je ponekad nedosljedan i površan, a klasične su omaške velikog Cerventesa koji suprugu Sancha Panse zove jednom ovako, drugi put onako, a magarac koji je ukraden u jednom poglavlju pojavljuje se kao nekim čudom u sljedećem. A što bismo rekli o Dumasu u koga se Zagorka jamačno nije ugledala - niti se pisac “Triju mušketira” i “Grofa Monte Christa” ugledao u Zagorku - ali je njihova inspiracija, njihova metoda rada veoma slična.”
Oduzimate kruh novinarima
Zagorku njezini urednici i izdavači neprestano ucjenjuju:
- Novinari se stalno tuže da im oduzimate kruh. Upravo nam se ponudio jedan naš novinar koji se vratio iz inozemstva. Izvolite se odlučiti: ili ćete raditi kako mi tražimo, ili ostavite redakciju! Jedino ako ćete nam pisati takve romane kakvi su nam potrebni, imamo razloga i opravdanje da vas držimo u namještenju. Kad nam muški novinari spočitavaju, govorimo im: pišite nam badava romane kojima ćete povisivati tiražu, pa ćemo je otpustiti! A budući da oni to ne umiju, vi ste osigurani.
Zagorka postavlja pravo pitanje:
- Koliko ćete platiti za romane?
Iz autoričinih sjećanja:
“Oni su svi namrštili lica kao da su uvrijeđeni, a glavni direktor mi veli: ‘Malo je ipak odviše ovo što pitate. Pa mi vam dajemo mjesečnu plaću kao novinaru! Vi ne shvaćate da vam mi osiguravamo egzistenciju unatoč svim prigovorima novinara, kritičara i publike koja vas mrzi? To vi znate. Zašto ste se isticali kao feministica, vodili žene u demonstracije? Vi ste ih jednostavno namamili u crkvu i varkom ih poveli pred bansku palaču, a tamo su bile i dame odličnika koje vam to ne mogu oprostiti a njihovi muževi još manje. Vi i u ovom svom romanu predstavljate ženu kao borca, a zar ne znate da muškarci danas neće ni da čuju da bi im žene stupale u javnu službu?”
Tada je upravo naišao A. G. Matoš i javio se za riječ, obraćajući se Zagorki:
- Ne samo da su muškarci protiv toga da se žene pletu u muški posao, nego pogledajte mene: ja sam napadao vaše pero i napadat ću ga, makar priznajem da posjedujete talente i moglo bi se od vas nešto napraviti. Ali ja vas moram napadati i kazati da ste nesposobni zato jer svojim satirama i uspjehom u inozemstvu kao novinar probudili ste u ženama uvjerenje da bi i one mogle posjedovati slične sposobnosti... Evo primjerka: kći urednika Narodnih novina sada prevodi i piše feljtone. To je bila dosele moja zarada! A ja sam je izgubio vašom krivnjom. Dok nije bilo vas, nije se nijedna usudila nastupati u bilo kojim novinama. Ja sa svojim velikim talentom ne mogu živjeti od svog pera, a vi, neznatna pojava, s vašim malim talentom možete!
Dakle, kad će žene vidjeti da vas svi napadamo, neće se više usuditi izaći u javnost. Da smo vam priznali ono što posjedujete, već bi danas imali na vratu cijelu regimentu ženskih konkurentica. Nemojte se zgražavati, ja sam jedini koji vam je rekao istinu! Neumorna, radina, još uvijek borbena Zagorka iza leđa svojih novinarskih gazda, kad je raspisan natječaj i obećana nagrada od 2000 kruna za najbolju obradu, prihvaća se dramatizacije Šenoina romana “Kletva” u dramu od pet činova i osam slika. Drama je imala praizvedbu 28. veljače 1914. Koristila se nepoznatim pseudonimom Verus. Kad je u novinama objavljena vijest da je spomenuta nagrada jednoglasnom odlukom žirija dodijeljena autoru pod šifrom Verus, na pomolu je bio novi skandal o kojem Zagorka piše:
Pisac opskurnih romana
“Već spremaju predstavu, ali pisac se ne javlja. Kazalište poziva... na generalni pokus književnike, intelektualce, razne visoke ličnosti i cijelu našu redakciju - samo mene ne! Poslije pola noći stigne naš kritičar Livadić s ostalima i prosiplje hvale o - ‘dobroj, najboljoj dramatizaciji od svih dosadašnjih stranih i domaćih’... Odlučim javiti se tek nakon svih kritika ... Na nesreću, nakon generalnog pokusa predstava je otkazana... Moj odvjetnik javlja kazalištu ime autora. Tamo su zaprepašteni i nuđaju samo polovicu honorara zato jer je pisac žena i jer pisac nije ugledno književno ime.
Moj odvjetnik prijeti tužbom i konačno isplate nagradu. Eto refrena, dok još nitko nije slutio autora, piše kritičar Narodnih novina o dramatizaciji: ‘Bez sumnje bilo je teško ogromnu građu dati sa scene... Pretežno su prizori efektni kao u romanu... Slike su vješto organski složene... dobro su povezane’. Kad se doznalo da sam ja dramatizator, isti kritičar piše: ‘Zagorka je pisac opskurnih romana, zloglasnih satira, kinematografskim stilom podražava instikte mase pa je zato ‘Kletva’ više niz skalupljenih efektnih prizora nego drama...”
U redakciji se ne smiruju duhovi, osobito nakon što je Zagorka pretvorila u dramu i svoju “Gričku vješticu”. Na kraju se uspostavlja “primirje” Dežmanovim osvrtom : Zagorkina drama - “nije ni gora ni bolja od drugih”, iako je nije ni čitao niti vidio!
U srijedu: Zagorka bijesna mijenja redakciju! Aleksandar Vojinović
Zagorku je Josip Horvat iznimno cijenio kao talentiranu kolegicu koja je u izvještavanje unijela reportažne elemente i osobna promišljanja
Ni A. G. Matoš je nije volio samo zato jer je utrla put za ulazak drugih žena u redakcije
Precrtavam cijeli prvi dio vašeg romana, to su revolucionarne ludosti, rekao je Zagorki neumoljivi urednik Obzora Milivoj Dežman