HBK

HBK

http://www.hbk.hr

Zajedničko priopćenje Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog

http://www.hbk.hr/?type=vijest&ID=658

Od početka rada Komisije članovi su bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije... Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.

Dana 12. i 13. srpnja 2017. okupili su se u Domu Svete Marte (Domus Sanctae Marthae) u Vatikanu, na svomu šestom i posljednjem sastanku i pod predsjedanjem Oca Bernarda Ardure, predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, članovi Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka na zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog.

U ime Hrvatske biskupske konferencije bili su prisutni: kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; Mons. Antun Škvorčević, biskup požeški; Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski; dr. Jure Krišto i dr. Mario Jareb iz Hrvatskoga instituta za povijest.

U ime Srpske Pravoslavne Crkve bili su prisutni: g. Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski; g. Porfirije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski; g. Irinej, episkop novosadski i bački; g. Jovan, episkop pakračko-slavonski; i prof. dr. Darko Tanasković, stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u.

Nazočni su prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobrohotno prihvatio molbu patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve Irineja, i odlučio je ustanoviti Komisiju.

Svi su članovi zahvalni na srdačnom ozračju, u kojem su, s punom slobodom izražavanja, mogli ispuniti zadaću povjerenu Komisiji, to jest pristupiti zajedničkom razmatranju života kardinala Stepinca.

Od početka rada Komisije članovi su bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije.

Članovi Komisije složili su se također da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960., godine smrti kardinala Stepinca. Moglo se također osvijetliti život i službu jednog uglednoga katoličkog Pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju.

Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.

Proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je kako su sve Crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i imale su svoje mučenike i ispovjedaoce vjere. U tom smislu članovi Komisije složili su se oko mogućnosti buduće suradnje, u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovjedaoce vjere dviju Crkava.

VIJESTI 14.07.2017.

Nisu ispunjeni ekumenski preduvjeti za kanonizaciju Stepinca

 Izvor: N1  Autor teksta: N1 Hrvatska

Gost Novog dana bio je urednik portala Autograf i teolog Drago Pilsel, koji je komentirao priopćenje Tiskovnog ureda Svete stolice, koje je jučer objavila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) o zaključcima Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca.

Postoji zaključak da se nisu dogovorili, da nije bilo zapravo pomaka s obzirom na rad Komisije?

Nije točno da nije bilo pomaka, bilo je pomaka, a mislim da je najvažniji trenutak bio u čitavom ovom procesu kada smo donijeli pismo državnog tajnika Pietra Parolina, a koje je zatajeno u Republici Hrvatskoj, a imali su ga godinu dana, mi smo objavili pismo u Nacionalu i na Autografu, pismo predsjedniku HBK-a Želimiru Puljiću i sa zahtjevom da se o tome obavijeste svi (nad)biskupi te katolička i šira javnost, i počela se tada tresti čitava propagandna struktura Katoličke crkve u RH. A Pietro Parolin u ime Pape u tom pismu kaže, najkraće rečeno: Stepinčeva kanonizacija - da, možda jednog dana, nije bitno kada. Bitne su pretpostavke pošto obje strane imaju ozbiljne prijepore jedna spram druge i traži se trenutak svijesti obje strane da se, kako kaže Papa, stekne stanje duha i uma koje će omogućiti dijalog i, što je najvažnije, zajedničkog čitanja povijesti ovog prostora kako bi se dogodili plodovi razumijevanja, pomirenja i poboljšanja odnosa između pravoslavaca i katolika, Srba i Hrvata. Tih pretpostavki još nemamo, nemamo uvjete postavljene od same Svete Stolice za kanonizaciju Alojzija Stepinca.

Nije li bila iluzija očekivati zajedničko čitanje povijesti koje se toliko razlikuje u interpretaciji?

Naravno da je iluzija očekivati to unutar jedne godine koliko su katolici forsirali da traje ova Komisija, ali treba uzeti u obzir da su katolici igrali nekorektno pa je moderator Komisije, Francuz otac Bernard Arduro, doveden da neutralno vodi taj dijalog, stopirao važne dokumente iz vatikanskih arhiva. Bilo je bojkota pa se nisu dobivali dokumenti onako kako su to tražili pravoslavni. I o tome postoji pismo koje smo objavili. Arduro je imao moć otvoriti te arhive, pogotovo kako je, otkako je Franjo postao Papa, počela se digitalizirati ostavština Pija XII. i to će uskoro biti gotovo.

Hoće li se pojaviti neki novi dokumenti koji bi ukazali na neke nove povijesne činjenice?

Pojavile su se argumentirane spoznaje, počevši od onih one koje su srpski stručnjaci pokazali u Zagrebu, na opće iznenađenje katolika, da je Stepinac odgovoran moralno, ako ne i politički za sve što se događa na području Kraljevine Jugoslavije među katolicima, odgajajući kadrove u okviru Katoličke akcije, koji su dijelom bili oslonjeni na HSS, dijelom na druge strukture, on ih ne odgaj u zdravom duhu, već se može govoriti o nekim zastranjenjima i ti ljudi postaju dužnosnici ustaškog režima. On ima odgovornost za ono što se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a što pravoslavni pojednostavljuju pa kažu - šutio je. Dijana Budisavljević je pokušvala uvjeriti Stepinca, imamo tekst u Globusu, koliko joj je bilo teško i mukotrpno ga uvjeriti da stavi na raspolaganje infrastrukturu kako bi se pomoglo djeci koju je spašavala, sve to pomalo izlazi van, kao i to da je bio upoznat sa strahotama koje je provodio ustaški pokret. Njegova odgovornost je ogromna i tko se s time ne želi suočiti - biva lošim kršćaninom i povjesničarem. Komisija je, smatram, tek ogrebala po površini neke važne teme.

Je li ovo bio svojevrsni arbitražni sud u kojemu je Papa tražio zajednički stav?

Ovo je za mene, poznavajući psihologiju Pape Franje, a gledam ga i slušam svaki tjedan, on pili, pili, pili stalno o jednakosti, zajedništvu, stvaranju prostora za drugoga, mimo egoizma, htio je vidjeti hoće li obje strane pokazati mudrost i sposobnost dijaloga. Osim toga, dobio je alibi - jer pismo patrijarha Irineja je alibi - od pravoslavaca, i vidjet ćemo, puno toga još ne znamo, mogu li Srbi i Hrvati unutar godinu dana pokazati malo mudrosti i želje za mirnim, neglupim, a takvih smo imali od strane srpske politike, komunikacijama. Ovo je bilo razdoblje i slijedi razdoblje kada se političari trebaju maknuti iz te priče, a progovoriti trebaju dokumenti. Počela je važna komunikacija Pape i patrijarha Irineja i gotovo sam siguran da će na jesen, možda tijekom zime, uslijediti novo pismo Papi patrijarha ne samo da se vratimo tamo gdje smo bili, da je potrebno pristupiti kanonizaciji ako postoje elementi, a ja mislim da ne postoje, da se Stepinca prihvati kao vjerskog orijentira. Kad ste blaženik, to je neka osoba koja može biti uzor mjesnoj crkvi, ali kada nekoga proglastite svecem, uzorom općenito, taj mora biti orijentir univerzalno, a Stepinac to, nažalost, zasada, nije. Postoje crne točke koje treba rasvijetljivati u njegovoj biografiji. No, pitanje svetosti je marginalno pitanje, fundamentalno pitanje je Isus Krist, oko njega se okreće čitava naša priča, on je centar.

Možemo li očekivati da se ide prema svojevrsnom zaključku da će iduće godine biti proglašenja Stepinca svecem?

Mislim da bi to bilo velik grijeh prema ekumenizmu, mislim da Papa ima važnije ciljeve nego nahraniti hrvatski ego.

Kakva bi u tom slučaju mogla biti reakcija hrvatskih katolika?

Pod pretpostavkom da će jednoga dana u ovoj zemlji živjeti informirani građani, biti izgrađeni vjernici, samosvjesni i svoju vjeru temeljiti ne na mitologiji, nego na evanđelju, na ekumenizmu, onda neka Stepinac bude proglašen svetim, ako to većina u Katoličkoj crkvi želi, ako su se smirile sve polemike, ako sve znamo o njemu, a zasada ne znamo. Zaključno, mislim da slijedi intenzivniji rad povjesničara i da papa Franjo neće žuriti i pokvariti još više ekumenske i međunacionalne odnose.

HBK photos