NASLOVNICA

DOGAĐANJA

GALERIJE

BUSINESS

KONTAKT

Društvo Fenomeni Književnost Kazalište Film Glazba Vizualne umjetnosti Sportovi Zanimljivosti Razgovor Kolumna Ostalo

Autor:	admin
Datum objave:	23.07.2013
	Share
Komentari:	0 Komentara

HERGEŠIĆEVSKI EUROPSKI I SVJETSKI DUH U ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKOM..

.....I UMJETNIČKOM KREATIVNOM DJELOVANJU

HERGEŠIĆEVSKI EUROPSKI I SVJETSKI DUH U ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKOM I UMJETNIČKOM KREATIVNOM DJELOVANJU…

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, od akademske godine 1956./57.nadalje…

generacije profiliranih stručnjaka u područjima komparatistike i danas su jamstvom afirmacije Hrvatske u relacijama znanstvenika i umjetnika kroz prostore Europske Unije čijom je Hrvatska 28.članica,od 1.srpnja,2013.

Katedra za opću povijest književnosti obuhvaća sintetičko proučavanje literatura europskog kulturnog kruga, ali organizira i nastavu «pregleda» tzv. svjetske književnosti, koju su u određenom razdoblju pohađali uglavnom studenti kroatistike

Povijest odsjeka

Povijest poredbenog proučavanja književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu započinje 1956.

U veljači te godine, naime, dr. Ivo Hergešić izabran je za profesora na ovom fakultetu, a na njegov prijedlog, i po njegovu nacrtu, osnovana je Katedra za komparativnu književnost. Tako se od školske godine 1956/57. komparativna književnost mogla slušati kao jednopredmetni studij te kao prvi ili kao glavni predmet.

Profesor Hergešić utemeljio je studij na metodologiji tadanje europske, osobito francuske komparatistike, uvažavajući pri tome činjenicu da poredbeno proučavanje književnosti ima u hrvatskoj znanosti relativno dugu i bogatu tradiciju. Prema njegovoj zamisli, studij komparatistike tako obuhvaća tri glavna područja: teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti, opću povijest književnosti i komparativni studij hrvatske književnosti. Smatrajući, osim toga, da je povijest i teorija teatra najuže povezana s proučavanjem dramske literature, Hergešić je i teatrologiju shvatio kao integralni dio cjelovitog studija komparativne književnosti.

Svako od tih temeljnih područja obuhvaćalo je zasebnu ispitnu materiju, a predavali su se različiti pojedinačni kolegiji: jedni bi zahvaćali neke teorijske i metodološke probleme studija komparativne književnosti, drugi epohe ili razdoblja povijesti književnosti europskog kulturnog kruga, treći veze i odnose hrvatske književnosti s drugim literaturama u nekom povijesnom razdoblju, a četvrti teoriu i povijest kazališta. Zamišljeno je također da studenti kroatistike (tada jugoslavistike) slušaju i polažu kolegije iz opće povijesti književnosti. S druge strane, studenti komparatistike morali su, osim stručnih predmeta, slušati i polagati ispite iz općih predmeta i iz poznavanja dvaju svjetskih jezika.

Budući da je studij komparatistike izazvao izuzetno veliko zanimanje studenata, a znanstveni rad na komparativnom proučavanju hrvatske književnosti ne samo da ima dugu i bogatu tradiciju, nego se odvija i na ostalim studijskim grupama, nova se Katedra ubrzano razvija i domalo postaje Odsjekom za komparativnu književnost, na kojem prvobitno zamišljeni predmeti, uz manje izmjene i određena proširenja, postaju katedrama. Tako Odsjek sada čini pet katedri: 1. Teorija i metodologija proučavanja književnosti; 2. Opća povijest književnosti; 3. Komparativna povijest hrvatske književnosti; 4. Teatrologija i dramatologija; 5. Filmologija.

Prvobitna zamisao znanstvenog i nastavnog rada pri tome se proširuje i obogaćuje u skladu s razvojem svjetske komparatistike. Tako katedra za teoriju i metodologiju sada, osim uže metodologije komparativnog proučavanja književnosti, u sebe uključuje i opću metodologiju proučavanja književnosti i teoriju književnosti kao zasebnu znanstvenu disciplinu. Katedra za opću povijest književnosti obuhvaća sintetičko proučavanje literatura europskog kulturnog kruga, ali organizira i nastavu «pregleda» tzv. svjetske književnosti, koju su u određenom razdoblju pohađali uglavnom studenti kroatistike. Katedra za komparativnu povijest hrvatske književnosti orijentira se sve više prema samostalnim istraživanjima veza i odnosa hrvatske s ostalim svjetskim književnostima, a Katedra za teatrologiju proširuje se i na filmsku problematiku, pa uskoro postaje Katedrom za teatrologiju i filmologiju. Daljnjim razvojem znanstvenog proučavanja filma i izvedbenih umjetnosti, ta se katedra 2008. godine razdvaja, pa nastaju Katedra za teatrologiju i dramatologiju te Katedra za filmologiju.

Na Odsjek su izabrani asistenti: Breda Kogoj-Kapetanić (1957), za opću povijest književnosti, Svetozar Petrović (1957), za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, Darko Suvin (1957), za teatrologiju, Ante Peterlić (1966), za filmologiju, te predavači Ivan Slamnig (1960), za komparativnu i opću povijest književnosti kao i Rudolf Sremec (od 1963. do 1968), za filmologiju.

Razgranat znanstveni i nastavni rad zahtijeva nove nastavnike i suradnike, pa su na Odsjek postupno birani Maja Hribar-Ožegović (za teatrologiju, 1962), Đuro Novalić (za komparativnu povijest hrvatske književnosti, 1963), Milivoj Solar (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, 1963), Tomislav Kurelec (za opću povijest književnosti, 1968), Pavao Pavličić (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1970), Miroslav Beker (za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, prešao s anglistike, 1970), Mirko Tomasović (za poredbenu povijest hrvatske književnosti, 1971), Gordana Slabinac (za opću povijst književnosti, 1971), Boris Senker (za teatrologiju, 1971), Gajo Peleš (za opću povijest književnosti, 1971) i Zoran Kravar (za teoriju književnosti, 1973).

Profesor Hergešić odlazi 1971. godine u mirovinu, a Odsjek napuštaju Darko Suvin ( profesor u Torontu), Breda Kogoj-Kapetanić (umirovljena profesorica u Seattleu), Svetozar Petrović (umirovljeni profesor u Novom Sadu) i Tomislav Kurelec ( urednik na HTV).

Do veće promjene u organizaciji nastave i režima studija komparativne književnosti dolazi 1972/73. Nakon dugotrajnih i opsežnih priprema, naime, Odsjek organizira nastavu prema načelu izbornih kolegija. Kolegiji se mijenjaju svake godine i objavljuju prije početka nastave, a studenti ih biraju prema utvrđenim kriterijima odnosa između temeljnih ispitnih područja i minimuma zahtjeva koji se postavljaju s jedne strane za svku studijsku godinu, a s druge strane za završni ispit prije diplome. Moraju, drugim riječima, odslušati i položiti stanovit broj općepovijesnih, stanovit broj teorijsko-metodoloških, stanovit broj poredbeno-povijesnih i stanovit broj teatrološko-filmoloških kolegija.

Hergešić, Ivo (Zagreb,23.srpnja,1904– Zagreb,29.prosinca,1977), hrvatski novinar,urednik, povjesničar književnosti,kazališni i prvi filmski kritičar u zagrebačkom tisku, prvi predavač iz područja estetike u programu Radio Zagreba,1926.,od prvih dana početka rada radio-postaje, ravnatelj Kazališta Komedija, utemeljitelj studija komparativne književnosti na Sveučilištu u Zagrebu; djela iz obilatog opusa-

Europski romantizam; Poredbena ili komparativna književnost; Književni portreti, I–III.

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=14527

HERGEŠIĆ, Ivo, književni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj i novinar (Zagreb, 23. VII. 1904 – Zagreb, 29. XII. 1977). U Zagrebu završio gimnaziju 1923, studirao pravo, zatim romanistiku i germanistiku te 1927. položio rigoroz i stekao doktorat tezom Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant, o biografskoj pozadini Maupassantova djela. Na Sorbonni 1929–30. slušao je predavanja francuskoga komparatista F. Baldenspergera. Novinar, urednik i zamjenik glavnog urednika Obzora 1923–41; 1936. naslovni docent komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali se ubrzo vratio novinstvu. U drugoj pol. 1930-ih tajnik je Francuskog instituta te član ravnateljstva zastupništva američke filmske kompanije Twentieth Century Fox (1939), kojoj je zastupnik 1945–47. Za rata 1941–45. bio je kancelar portugalskoga konzula u Zagrebu i studirao medicinu. Urednik je Radio-Zagreba 1950–53, 1953–56. direktor Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«, a 1956. utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, gdje je isprva izvanredni, potom od 1962. redoviti profesor i pročelnik do umirovljenja 1971. Bio je član Association internationale de littérature comparée i Federation internationale des traducteurs. God. 1977. dobio je Nazorovu nagradu za životno djelo. – Raspon Hergešićeva književnokritičarskog zanimanja bio je izniman. Od 1923. javljao se u Obzoru (1923–41), zatim Savremeniku (1927–29, 1931), Književniku (1928–29), Hrvatskoj reviji (1930–35), Jutarnjem listu (1930–33, 1935–38), Hrvatskom kolu (1932–35, 1948–49, 1963), Komediji (1934–35, 1939, 1954–55), Annales de l’Institut français de Zagreb (1937) kritikama, književnim portretima, feljtonima, estetskim i sociološkim analizama književnih, likovnih, filmskih pojava, teorijskim studijama, ali i književnopovijesnim anegdotama i esejističkim crticama. Sklon ironiji i paradoksu u tim je radovima komunikativnim stilom povezivao znanost i publicistiku. Otvoren različnim medijima i književnokritičkim metodama H. se isprva priklonio vještoj primjeni kritičkog pozitivizma, da bi postupno prihvaćao nove poglede. Razvio je kritičarski eklekticizam temeljen na biografskoj metodi, a s natruhama psihoanalitičke kritike, lingvističkih procjena te, u manjoj mjeri, fenomenološkog proučavanja književna djela. Slijedeći nacrt P. van Tieghema i Baldenspergera, ali blizak i Goetheovu idealu svjetske književnosti (Weltliteratur), prvi je u nas izradio teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti. Postupke i načela definirao je već 1932. u knjižici Poredbena ili komparativna književnost, a utemeljenjem katedre za tu disciplinu omogućio je njezin ubrzani razvitak. Iznimnom akribijom pisao je o pojedinostima koje pospješuju književne razmjene, napose o medijima komunikacije. Stoga se već 1934. zanima za teoriju prevođenja (knjiga: O prijevodima i prevođenju), u tu svrhu prevodi djela iz francuske, njemačke, talijanske, španjolske, engleske i nizozemske književnosti, tumači značaj književnih društava i nagrada (tema: književni nobelovci), piše o kazalištu, povijesti hrvatskog novinstva. Posebno se zanimao za romanske književnosti, razdoblje romantizma, Goethea kao jedinstvenu književnu pojavu. Zaslužan je za znanstveno osamostaljenje hrvatske hispanistike, a bio je otvoren i književnim novostima (Joyceov i Faulknerov roman toka svijesti, Camusov egzistencijalizam). No, uvjerljivije i sustavnije tumači primjerice roman, srednjovjekovne legende i epistolarnu književnost, nego što ocjenjuje suvremenu liriku. Objavljivao je portrete malo znanih ili posve nepoznatih stranih pisaca, pružajući velik broj naoko nevažnih podataka isključivo u svrhu boljeg razumijevanja književnog djela. Priredio je za tisak, popratio pogovorima, često i preveo djela pedesetak stranih pisaca (C. Baudelaire, A. Camus, M. de Cervantes, Dante Alighieri, G. Flaubert, J. Joyce, T. Mann, L. Sterne). Priredio je također zbirku kulturno-političkih eseja francuskih pisaca Razgovor o Europi (Zagreb 1944) te sastavio antologije Francuska lirika od godine 1800. do danas (Zagreb 1931) i Njemački pripovjedači XIX stoljeća (Zagreb 1965). Veliku pozornost posvetio je i hrvatskim književnicima (M. Držić, A. G. Matoš, T. Ujević, M. Begović), a na osobit je način prikazao književnost hrvatske moderne (Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća. Zagreb 1965). Tumačeći sociološke i književne aspekte trivijalne književnosti prvi je izradio vrstan portret novinarke i književnice M. Jurić-Zagorke. Hrvatsku književnost promatra u kontekstu europske, odn. svjetske književnosti, ali sustavno naglašava njezinu stvaralačku recepciju stranih uzora te nacionalnu autohtonost. Kazališnu djelatnost počeo je radijskim izvješćima i britkim prosudbama zagrebačkih kazališnih predstava u Obzoru, nastavio kritikama u Vjesniku (1950–57) i Borbi (1957–59), a kao kazališni praktičar obogatio je »Komedijin« repertoar mnogim novinama (od anonimnih kajkavskih autora XVIII. st. do Ionescove Ćelave pjevačice). U kazališnim kritikama posebno su ga zanimale tematske transmisije u različne nacionalne i kulturne sfere, ali i književni te redateljsko-glumački aspekti scenskog djela. Držeći kazalište važnim posrednikom između raznih književnosti i kultura H. je teatrološkim istraživanjima pridodao komparatistička iskustva. Potvrdila je to studija Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934) te analiza repertoara zagrebačkoga kazališta (La part de l’étranger dans le répertoire du Théâtre national de Zagreb 1934). Zbirka književno-kazališnih studija Shakespeare–Molière–Goethe sadržava književne i dramaturgijske analize te komparativne opaske o sudbini temeljnih djela europske drame u hrvatskim obradbama, prijevodima i na pozornicama. Osobito se bavio molijerskim frančezarijama u dubrovačkom glumištu XVIII. st.; prinos hrvatskoj »molijeristici« bio je i Hergešićev autorski pristup izdanju Molièreovih Izabranih djela (Zagreb 1951). Pisao je i zapažene filmske kritike i oglede (rubrika Kinematografija u Obzoru 1929–31), a poticajnim napisom O filmskoj poetici (Obzor, 1929) začetnik je teorijskog razmišljanja o filmu u nas, pri čemu njegove postavke o »stilizacijskim« svojstvima filma korespondiraju s tezama utjecajnog teoretičara R. Arnheima. Likovnim kronikama, feljtonima i zapisima svjedočio je o hrvatskim likovnim zbivanjima na početku tridesetih godina. U temeljima njegova zanimanja za različite medije te njihova povezivanja s književnošću bila je komparatistička vokacija. Uz njezinu pomoć pridonio je oblikovanju hrvatskoga kulturnog identiteta te boljem poznavanju duha epohe.

DJELA: Evropski romantizam. Zagreb 1931. – Boudelaierov [!] slučaj. Zagreb 1932. – Književna situacija u Francuskoj. Zagreb 1932. – Poredbena ili komparativna književnost. Zagreb 1932. – Zola i naše doba. Zagreb 1933. – Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934). Zagreb 1934. – O prijevodima i prevođenju. Zagreb 1934. – Pirandellov humorizam. Zagreb 1935. – Strani i domaći. Zagreb 1935. – Zapadnjački pogledi na književnost. Zagreb 1935. – Hrvatske novine i časopisi do 1848. Zagreb 1936. – Uvod u predavanja iz poredbene književnosti. Zagreb 1937. – Književni portreti, 3. Zagreb 1955–1959, Cetinje 19592 (novi izbor: Zagreb 1967). – Shakespeare–Molière–Goethe. Zagreb 1957, 19782, 19823. – Književne kronike 1948–1957. Zagreb 1958. – Književnici-nobelovci. Zagreb 1969. – Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 122. Zagreb 1983, 323–402. – Zapisi o teatru. Zagreb 1985. – Likovne kronike. Feljtoni. Zapisi. Zagreb 1994.

LIT.: M. Majer: Evropski romantizam. Književnik, 4(1931) 4, str. 183–184. – M. Ujević: Epoha evropskog romantizma. Hrvatska straža, 3(1931) 30, str. 4. – T. M.: Književna situacija u Francuskoj. Novosti, 26(1932) 345, str. 10. – M. Deanović: Dr. Ivo Hergešić, Poredbena ili komparativna književnost. Strani pogled (Beograd), 4(1933) 3/4, str. 241–243. – H. Petris: Dr. Ivo Hergešić. 15 dana, 3(1933) 3, str. 35–36. – T. Ujević: Revizija Baudelaireova procesa. Pregled, 8(1934) X/125–126, str. 313–316. – (Osvrti na djelo Strani i domaći): S. Devčić, Komedija, 2(1935) 18(61), str. 4. – I. Ladika, Savremeni pogledi, 1(1935) 4, str. 122–123. – B. Livadić, Hrvatska revija, 8(1935) 6, str. 330–332. – Lj. Maraković, Hrvatska prosvjeta, 22(1935) 9, str. 255–257. – V. Nikolić, Jadranska vila, 8(1935) 9, str. 128. – S. Šimić: Statistička duša u književnosti. Nova Zora, 1(1935) 1, str. 6. – I. Esih: Novi docent Filozofskog fakulteta. Jutarnji list, 25(1936) 8692, str. 7. – Lj. Maraković: Slučaj dra I. Hergešića. Hrvatska straža, 8(1936) 263, str. 2. – (Osvrti na djelo Hrvatske novine i časopisi do 1848): E. Bauer, Hrvatski list, 18(1937) 54, str. 10. – F. Pavešić, Hrvatska revija, 10(1937) 2, str. 103–104. – L. Žimbrek, Književni horizonti, 5(1938) 3/4, str. 83–84. – S. Vereš: Ivo Hergešić, Književni portreti. Narodni list, 11(1955) 14. VI, str. 4. – D. Cvitan: Poslijeratni hrvatski kritičari. Kolo, 2(1964) 10, str. 540–549. – B. Donat: Siromaštvo u obilju. Telegram, 9(1968) 408, str. 4. – I. Mandić: Mnogo znanja s nimalo dosade. Vjesnik, 29(1968) 8. II, str. 4. – N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971. – V. Tenžera: Rasipnik šarmantnih činjenica. Vjesnik, 35(1974) 28–29. VII, str. 11. – Z. Škreb: Ništa teže od lirske proze. Ibid., 36(1975) 6–7. VII, str. 8. – (Nekrolozi): Z. Mrkonjić, Prolog, 10(1978) 35, str. 5–7. – N. Batušić, Ibid., str. 7–9. – A. Stamać, Croatica, 9(1978) 11/12, str. 299–302. – N. Batušić: Ivo Hergešić. Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 122. Zagreb 1983, 303–319. – M. Hribar-Ožegović: Ivo Hergešić – simpozij o životu i radu. 15 dana, 31(1988) 7, str. 17. – Ista: Ivo Hergešić o kazalištu. Ibid., str. 18–19. – M. Tomasović: Hergešićeva uloga u razvoju hrvatske komparatistike. Ibid., str. 19–22. – B. Senker: Ivo Hergešić – filmski kritičar Obzora. Ibid., str. 22–24. – A. Peterlić: Ivo Hergešić o filmskoj poetici. Ibid., str. 25–26. – V. Crnković: Likovni zapisi Ive Hergešića. U: Likovne kronike. Feljtoni. Zapisi. Zagreb 1994, 137–156. Dunja Detoni-Dujmić (2002)