HILARION
Društvo za promicanje glazbe,plesa i glazbeno-scenske umjetnosti
https://drustvohilarion.hr/portreti/
PORTRETI
Norman Dixon
Oxfordski baletni rječnik navodi o Normanu Dixonu da se školovao u baletnoj školi Sadler’s Wells baleta i u Baletnoj školi Rambert, kod glasovite pedagoginje Marie Rambert. S vremenom je postao vodeći plesač Baleta Rambert i tumačio sve glavne klasične uloge, kao i moderni repertoar. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća javlja se kao slobodni koreograf u Londonu i ubrzo odlazi u inozemstvo.
Rođen je 9. lipnja 1926. Prve koreografije načinio je za Ballet Club koji je izvodio predstave u malim kazalištima West Enda. Objedinio ih je za vlastitu trupu Ballet Venture (Baletni pothvat), 1960. godine, i prikazivao u Theatre-in-the-round, na pozornici na kojoj je publika sjedila uokolo sa sve četiri strane. Vrlo brzo svratio je na sebe pozornost originalnošću i snagom svojih koreografskih rješenja.
Osnovao je Portugalski eksperimentalni balet u okviru Gulbenkianove zaklade u Lisabonu. Godine 1966. dobio je prvu nagradu u povijesti engleskog baleta – nagradu Britanskog umjetničkog savjeta. Bio je koreograf Nacionalne opere u Walesu, ravnatelj Gradskog baleta u Santiagu u Čileu, Urugvajskoga nacionalnog baleta u Montevideu i Baleta u St. Pöltenu u Austriji. Koreograf je brojnih predstava koji je u Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju, 1967. godine, s velikim uspjehom donio i predstavio popularni balet Vragolasta djevojka. Režirao je operete, opere i mjuzikle.
Od 1977. do 1986. godine šef je Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. U Rijeci je postavio i hrvatsku praizvedbu baleta Silfida. S Vragolastom djevojkom je, pri njezinoj trećoj postavi u Rijeci, 1999. godine, obilježio 50. obljetnicu umjetničkog rada, a 2000. primio je Nagradu Grada Rijeke.
Od 2004. živi u Zagrebu. U zagrebačkom HNK-u postavio je Vragolastu djevojku 1972. i Silfidu 2005. U splitskom HNK-u postavio je Vragolastu djevojku 1988. i 2016. godine.
ijekom cijele karijere Norman Dixon putovao je uzduž globusa, uvijek s radošću i znatiželjom upoznajući različite ljude, zemlje i kulture. Tijekom Drugoga svjetskog rata radio je kao rudar. Dobrovoljno se javio kako ne bi morao ići u vojsku. Poslije rata otišao je u London. Čim je počeo učiti balet, znao je da će to biti njegov život.
● Kakvi su bili Vaši baletni početci?
– Turneje Baleta Rambert u Engleskoj bile su vrlo naporne jer se svaki tjedan putovalo u drugo mjesto, neki put svaki dan. Mnogi od gradova koje smo obišli nisu imali pravo kazalište. Današnji plesači imaju bolji komfor i vjerojatno ne mogu zamisliti da bi nastupali u kazalištu koje nema tuševe ili čak garderobe. Bio je to naporan rad s osam predstava tjedno. Koliko plesača danas ima osam predstava tjedno? Imali smo lijep repertoar, djela Antonyja Tudora, Fredericka Ashtona, Waltera Gorea, Davida Paltenghija, Kennetha MacMillana, Johna Cranka, Ninette De Valois.
Dosta vremena plesao sam u ansamblu, u početku pomagao na pozornici, oko svjetla i kao inspicijent. Zatim sam počinjao dobivati sve veće uloge, razvijao se i tako postao solist. Gostovali smo u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj. Na neki način bili smo plešući glumci i glumice. Većina naših baleta bili su psihološki produbljeni baleti.
● Koja je baletna škola prevladavala u Engleskoj u to doba?
– Bilo je različitih škola – Cecchettijeva, Kraljevski balet imao je poseban stil, a Balet Rambert imao je opet svoj individualni stil. Dame Marie Rambert došla je iz Djagiljevljeve trupe. U Djagiljevljevu trupu pozvali su je da pomogne Nižinskom u postavljanju Posvećenja proljeća. Bila je vrlo zahtjevan pedagog i nikada nije dopuštala markiranje na pokusima. Na svakom pokusu moralo se davati sve od sebe kao da je predstava.
● Je li Vam možda pričala o Nižinskom i Djagiljevu?
– Pričala je anegdote o njima. Pokazivala nam je kako je Karsavina plesala Giselle, a Nižinski Poslijepodne jednog fauna. Nije mnogo govorila, više je bila sklona pokazivanju tj. demonstriranju. Imala je veliku sposobnost da oživi i pronađe srž likova, ustvari da se preobrazi i postane lik.
● Koliko ste nastupali u Londonu?
– Imali smo sezonu u Londonu u kazalištu Sadler’s Wells, a ostalo vrijeme bili na turneji po unutrašnjosti. Bilo je vrlo uzbudljivo i katkad se pitam jesam li ja doista sve to ostvario, jesam li doista toliko plesao, svake večeri, u tolikim baletima.
Plesao sam Albrechta u Giselle, a prije toga stekao dobro iskustvo u ansamblu. U Giselle sam prvo plesao seljački pas de deux, zatim Hilariona. Nisam preko noći dobivao uloge, već sam polako rastao prema glavnim ulogama. To je važno jer ponekad solisti ne znaju što zapravo znači ono što pleše ansambl. Kada se postupno razvijate, stječete sigurnost i pouzdanje.
Za Balet Rambert nisam radio nijednu koreografiju i to je bio jedan od razloga što sam napustio trupu nakon deset godina. Nastavio sam plesati u vlastitim baletima.
● Što ste željeli izraziti kao koreograf?
– Prve koreografije načinio sam za Ballet Club koji je izvodio predstave u malim kazalištima West Enda. Objedinio sam ih za vlastitu trupu Ballet Venture (Baletni pothvat) 1960. godine, i izvodili smo ih u Theatre-in-the-round, na pozornici na kojoj je publika sjedila uokolo sa sve četiri strane. Bavio sam se eksperimentom do neke mjere i nastojao publici pružiti raznoliku večer s miješanim programom – s nečim klasičnim, humorističnim, dramatičnim, jer sam smatrao da publika ne želi cijelu večer gledati samo jedan stil bez raznolikosti u osjećajima ili u glazbi. Nadao sam se da će to prerasti u trupu koja bi mogla ići na gostovanja, ali to se nije ostvarilo.
● Znam da ste zapisivali pojedine balete. Kako ste to naučili?
– Razvio sam vlastiti sustav zapisivanja koji nitko drugi ne bi razumio. Pokušao sam studirati koreologiju, ali mi se činila suviše zamršena i zbunjujuća. Svojim sustavom mogu sve zabilježiti, ponekad slikovno, ponekad riječima.
● Znači da je to dobar sustav. Jeste li ga pokušali razviti i prenijeti, da se i drugi njime koriste?
– Nisam jer vjerujem da većina koreografa i koreologa vezanih uz pojedine ansamble ima vlastiti sustav, a i glavnina repertoara se pamti ili je zapisana Stepanovom notacijom. Danas je lako kada se predstave snimaju.
● Kada ste iz Engleske otišli u inozemstvo?
– Dobio sam poziv iz Portugala od Gulbenkianove zaklade i ostao pet godina. Tada još nije bilo Gulbenkian baleta, a trupa se zvala Portugalski eksperimentalni balet. Bila je to mala trupa od deset žena i šest muškaraca. Neki su od plesača koreografirali, neki se razvili u ugledne koreografe, poput Carlosa Fernandesa, Carlosa Trincherasa, Vasca Wellenkampa, Aguede Senna. Imali smo i omanju školu, a nakon mog odlaska trupa je prerasla u Gulbenkian balet. Mogu reći da su se članovi trupe uz moju pomoć razvili ne samo kao plesači, nego i kao koreografi. Imali smo raznolik repertoar. Jedan od najvećih uspjeha bio je balet o portugalskoj pjesnikinji Florabelli Espanca.
● Kako ste otišli u Južnu Ameriku?
– Vratio sam se u Englesku kako bih nastavio karijeru slobodnog koreografa s dvije manje trupe u kojima sam bio baletni pedagog i koreograf. Nije bilo lako, pogotovo zato što sam sâm svoj najlošiji promotor. Preko Britanskog savjeta za kulturu dobio sam 1967. godine poziv da odem u Rijeku. Nada Herceg koja je bila šefica baleta u Rijeci tražila je engleskog koreografa za Vragolastu djevojku. Dobro se sjećam prve predstave koju sam vidio u Rijeci, Giselle s Verom Vasiljević i Damirom Novakom. Ostao sam dva mjeseca. Čim sam došao u Rijeku odmah sam osjetio da je to mjesto gdje bih volio živjeti i raditi, toplo, prijateljsko, komunikativno.
Ponovo sam se vratio u Englesku i Britanski umjetnički savjet poslao me u Čile. Bio sam angažiran kao umjetnički ravnatelj Gradskog baleta u Santiagu. U Čileu sam ostao dvije godine. Postavio sam vlastiti balet na glazbu Antona Weberna, Vragolastu djevojku, Ščelkunčika, itd. U Santiagu sam upoznao svojega prijatelja i stalnog suradnika Carlosa Arayu.
● Kako ste se snašli na rukovodećim položajima s obzirom da niste osoba sklona upravljanju niti naređivanju?
– U Rijeci, kao šef baleta nisam stvarno upravljao i nikada se nisam bavio financijama, to je obavljao direktor Opere. Nisam donosio odluke u vezi plaća ili troškova produkcije. U Santiagu sam mogao odlučivati o tome što ću sâm koreografirati. Uz mene kao umjetničkog ravnatelja bila je direktorica s kojom sam dobro surađivao.
Zatim me Britanski umjetnički savjet poslao u Urugvaj. U Montevideu sam kao ravnatelj Nacionalnog baleta ostao dvije godine. Postavljajući Vragolastu djevojku, za ulogu Lize uzeo sam mladu nepoznatu plesačicu iz ansambla Saru Nieto koja je kasnije postala zvijezda. Tamo sam, 1972. godine, dobio pismo iz Sarajeva u kojemu me pitaju, čuvši za uspjeh Vragolaste u Rijeci, mogu li isto djelo postaviti u Sarajevu. Zatim sam je postavio i u Zagrebu. Volio sam putovati po različitim zemljama, različitim kulturama, upoznavati različite ideje.
Godinu dana živio sam u Münchenu, a onda je došla jedna godina ravnateljstva u St. Pöltenu gdje je bio maraton. U devet mjeseci koreografirao sam devet opereta i jedan mjuzikl. To je bilo bogato iskustvo i mnogo sam naučio o režiji, o opereti.
● Je li bila velika razlika između njemačkog načina rada u kazalištu i latinoameričkog?
– Razlika je u mentalitetu i u pristupu, ali u organizaciji rada nema razlike. Plan i program rada, i satnica strogo se poštuju. Mogao bih reći da je rad u Južnoj Americi bio kreativan, a da pri tome nije bio pretjerano strog.
● Kako ste se snašli u koreografiranju čak devet opereta zaredom?
– Mislim da sam kod devete već radio istu koreografiju kao u prvoj, iste korake na drugačiju glazbu. Još prije nego što je izašla premijera jedne predstave, već se počinjala probati druga. To je bilo iscrpljujuć, ali lijep rad.
Zatim sam otišao u Rijeku na jednu godinu jer su trebali baletnog pedagoga. Nakon godinu dana i nakon što sam u Sarajevu postavio Bizetovu Simfoniju i Carmen, Vladimir Benić pozvao me 1977. za šefa baleta u Rijeci, što je značilo moje konačno smirivanje na jednom mjestu. Htio sam da se Riječki balet ističe po nečemu posebnom među tadašnjim ansamblima, da ima svoju osobnost. No, nisam to mogao u potpunosti ostvariti jer bih na sastancima dao određene prijedloge za neke predstave, čak bi i pokusi počeli, da na kraju za predstavu ne bi bilo novca. To mi se dogodilo dva puta. Od baleta se nije očekivalo ništa više od redovitog vježbanja i sudjelovanja u opernim predstavama. Htio sam da ansambl što više gostuje po istarskim gradovima jer znam koliko je dragocjeno iskustvo brojnih gostovanja i nastupa na različitim pozornicama. U Rijeci sam bio šef baleta do mirovine, deset godina tijekom kojih sam gostovao u Sarajevu, Splitu i Skopju.
● Koliko Vam je trebalo da naučite hrvatski jezik?
– Još ga nisam naučio. Nikada ga nisam sistematski učio, nego sam govorio onako kako sam naučio slušajući. Hrvatski je jako težak. Govorim španjolski i portugalski, pa i hrvatski kada moram.
● Jeste li u tih trideset godina života u Rijeci i Zagrebu prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu?
– Jesam. Otkada sam prvi put došao u Hrvatsku, stekao sam brojne prijatelje koji su to ostali do danas. Tako je bilo svugdje gdje sam dolazio, a to se ne događa baš uvijek, da čovjek njeguje prijateljstva i da ne gubi prijatelje kroz dugo vremensko razdoblje. Ponosan sam na tu činjenicu.
● A jeste li izgubili svoje korijene u Engleskoj?
– Jesam, izgubio sam korijene u Engleskoj, ali ih nisam razvio nigdje drugdje, čak ni u Hrvatskoj. Moja je obitelj u Engleskoj, ali mislim da sada ne bih mogao ponovo tamo živjeti.
● Znači da svojim životom dokazujete kako je ples internacionalan i da, plešući i kroz ples, možete živjeti bilo gdje na svijetu i svugdje se osjećati kao kod kuće?
– Potpuno točno, bez dvojbe. To ste vrlo lijepo rekli.
Razgovor Davora Schopfa s Normanom Dixonom u Vijencu, br. 267, od 27. svibnja 2004.)
Gordana Petrović
U dugogodišnjoj karijeri glumica Gordana Petrović ostvarila je oko 140 uloga. Cijeli radni vijek bila je članica i prvakinja Hrvatske drame Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Rođena je 13. srpnja 1939. godine u Beogradu. Osnovnu školu počela je polaziti u Zagrebu, a školovanje, do velike mature, završila je u Rijeci gdje živi od 1948. Studirala je na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu i od 1. rujna 1964. godine angažirana u Hrvatskoj drami HNK Ivana pl. Zajca, koje je stalna članica bila do odlaska u mirovinu, 1. studenoga 1996. godine.
Imala je devet godina kada se, igrajući Paža u Labuđem jezeru, zaljubila u riječko kazalište. U Rijeci je stvorila obitelj i uvijek uspijevala uskladiti karijeru s obiteljskim životom, što smatra vrlo važnim. U njezinu repertoaru ističu se uloge kraljice Gertrude u Hamletu, Cordelije u Kralju Learu i Konstance u Kralju Johnu W. Shakespearea. Zatim, tu su Ogrizovićeva Hasanaginica, Elmira u Moliereovu Tartuffeu, Lucietta u Goldonijevim Ribarskim svađama, barunica Castelli u Kležinoj Gospodi Glembajevima, gospođa Cheveley u Idealnom mužu O. Wildea…
Pratio ju je epitet salonske glumice, što joj je drago. “Mislim da je vrlo teško igrati tzv. salonski repertoar. ali ja sam ostvarila nekoliko komičnih uloga i likova seljanki s velikim zadovoljstvom, i s uspjehom”, rekla je Gordana Petrović. “U cjelokupnoj dramskoj literaturi ima mnogo manje ženskih uloga od muških, pogotovo za glumice srednje dobi – ili ste Julija, ili ste dadilja. Možda su, iako ih je manje i zahvaljujući nama, ženske uloge efektnije. Posljednjih godina karijere nisam glumla zanimljive uloge, što je možda bila moja krivnja. Imam, naime, na neki način elitni stav i očekujem da, nakon toliko godina rada u kazalištu, drugi trebaju voditi računa o umjetnicima, a to na žalost nije tako, već se svatko mora boriti za sebe, odnosno za uloge.”
Kada je bilo manje posla u matičnoj kući, Gordana Petrović pronalazila bi ga i izvan riječkog kazališta jer “glumac voli i mora raditi”. Tako je svojedobno redatelj Anđelko Štimac adaptirao i režirao Kležinu dramu U agoniji što su je Gordana i njezini kolege trideset puta izveli u školama. “Veliki je izazov glumiti Lauru Lenbachovu u učionici, bez scenskih pomagala, pred mlađim gledateljima koji su najbolja publika, kada vam povjeruju, a uspjela sam da mi povjeruju. Zato mi je to jedno od najljepših iskustava u mojeme radu. S dragim kolegom Asimom Bukvom također sam, s velikim zadovoljstvom, izvodila ulomke iz Ogrizovićeve Hasanaginice”, kaže.
Niz godina bila je članica Međunarodnog društva za suvremenu književnost i teatar. Svakog ljeta održavali su se seminari i glumačke radionice u raznim zemljama. Zahvaljujući tom društvu, bila je godinama u tijeku s literarnim i kazališnim događajima, te upoznala mnoge zanimljive umjetnike.
O popularnosti glumaca u Rijeci reći će: “Dogodi se da me ponekad netko prepozna na ulici. U šali često kažemo kako naša slava dopire do Delnica. Nisam imala prilike snimati za našu televiziju, a to glumcu daje najveću popularnost. Snimila sam nekoliko malih uloga u inozemnim filmovima i tv-serijama koji nisu kod nas bili prikazani.”
Kao neostvarena želja ostao je lik Cvijete Zuzorić. Mnogo je o njoj razmišljala i žao joj je što nema dramskog djela o toj ženi koja je u svoje doba bila poznata i emancipirana. Nijedna njezina pjesma nije sačuvana, ali o njoj postoji opsežna literatura. Bavila se mišlju da scenski uobliči tekst za škole koji bi je približio, tim više što joj je dvije pjesme posvetio Torquato Tasso, a Gundulićeva sestra Mara Gučetić predivno ju je branila i to na vrlo suvremen i ženama blizak način. Možda to jednom i ostvari.
(U Portret Gordane Petrović uklopljeni su ulomci iz razgovora Mladena Mordeja Vučkovića s njom, u časopisu Zaposlena, br. 17/1996.
Patricia Deane-Gray MBE
A dancer, pedagogue and choreographer, Patricia (Sherwood) Deane-Gray was born in Bermuda, in 1935. She studied ballet in Hamilton and at the Legat School in England and at the same time attended classes at the Guildhall School of Music and Drama in London. Afterwards she joined the International ballet school Roje – Harmoš in Kaštel Kambelovac and became a soloist of the Ballet of the Croatian National Theatre in Split. She danced in Chopiniana, in the second act of Swan Lake, The Devil in the Village, ballet scenes in operas Faust, Carmen, Aida and Ero, the Joker and Anitra’s Dance by Edward Grieg. Later on, at Bermuda she adds to her repertoire the role of Myrthe in Giselle, variation and pas de deux of the Blue Bird from The Sleeping Beauty, the Nymph in L’après-midi d’un faune /The Afternoon of a Faun (with the ballet company of Milorad Mišković), shorter choreographies Invitation to the Dance, Autumn Leaves, A Night on Bold Mountain, Springtime and the role of Yela in The Devil in the Village.
Patricia Deane-Gray accompanied Ana Roje during her first visit to New York and her work at the Ballet Russe de Monte Carlo School of Ballet. During her stay in New York she danced as a guest of the Yugoslav embassy at a concert and reception given at the United Nations, on the occasion of the erection of the cavalry monument Peace by Antun Augustinčić. In London Patricia Deane-Gray obtained her teachers degree certificated by Mathilda Kshessinska in the name of the Federation of Russian Ballet. In 1955, she opened her own School of Russian Ballet in Hamilton, and she also worked for the Board of Education. She is responsible for the majority of ballet performances that take place in Bermuda. She was the President of the Bermuda Ballet Association which she founded together with Ana Roje. Again in 2003, she was elected president of that Association. She is the founder of the Bermuda Civic Ballet where she acted as its director from 1972 till 2002.
Since 1977, she has been the representative of the Society of Russian Ballet in London which honoured her as a teacher, examiner and counsellor. She is an international coordinator for the Legat Foundation in London. She organised a display of the Legat System and the collection that is being kept in the National Archives at Bretton Hall in York at exhibitions in Cambridge, Moscow, Jackson, Atlanta, Boston, Vancouver, Winnipeg, Zagreb, Split, Ljubljana, etc.
n Bermuda she was awarded several high honours for her contribution to performing arts, and from Her Majesty Queen Elizabeth II she was awarded the title Member of the Order of the British Empire – MBE.
The bond and closeness of Ana Roje and Patricia Deane-Gray has spanned four whole decades. By the end of 1952, she came to Zagreb with several of her British colleagues. They were the core of the future international school at Kaštel Kambelovac. A friendly relationship of deep mutual respect has been established that arose from the words of Ana Roje, which she used on one occasion to describe the relationship between a student and a teacher in ballet, although the description of that relationship is actually universal: The love of the teacher is very similar to the love of the parent. The teacher should always be ready to give and expect nothing in return, expect the joy of seeing his pupil make progress and get to the top.
Mladen Häusler (1943. – 2015.)
Bariton Mladen Häusler jedan je od najistaknutijih hrvatskih koncertnih pjevača, a uz Vladimira Ruždjaka najistaknutiji na području njemačke solo popijevke – Lieda.
Rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Solo pjevanje diplomirao je 1971. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Marije Borčić. Potječe iz glazbene obitelji. Njegova baka Dragica Kovačević-Häusler, sestra slikara Ferde Kovačevića, bila je pijanistica i glasovirska pedagoginja. Između ostalog, prva je u Zagrebu izvela Lisztov Glasovirski koncert u Es-duru i početkom 20. stoljeća postavila nova mjerila pijanističke reproduktivne umjetnosti u Hrvatskoj.
Nakon diplome bio je deset godina urednik u Redakciji za ozbiljnu glazbu Glazbenog programa Hrvatskog radija (Radio Zagreba). Od 1981. do 2008. djeluje kao profesor solo pjevanja i pročelnik odjela za pjevanje na Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu.
Na njegovu repertoaru bile su vokalne skladbe brojnih hrvatskih skladatelja: Vinka Jelića, Vatroslava Lisinskog, Jurja Karla Wisnera Morgensterna, Ivana pl. Zajca, Blagoja Berse, Božidara Širole, Natka Devčića, Ive Lhotke Kalinskog, Huberta Pettana, Ivane Lang, Brune Pristera. Među djelima velikih njemačkih majstora romantizma ističu se opsežni ciklusi pjesama Franza Schuberta i Roberta Schumanna. Time njegov repertoar nipošto nije iscrpljen. On obuhvaća širok raspon, od arija antiknog stila starih talijanskih majstora, pjesama i ciklusa Ludwiga van Beethovena, do pjesama Franza Liszta, Johannesa Brahmsa, Richarda Straussa, Huga Wolfa, Petra Iljiča Čajkovskog, Maurica Ravela, Igora Stravinskog, Albana Berga i Arnolda Schönberga; uz operne arije i pjesme pisane uz pratnju orgulja kao što su Biblijske pjesme Antonina Dvoraka ili Tri duhovne pjesme Alfreda Caselle što ih je u Hrvatskoj praizveo. Za Hrvatski radio snimio je dvjesto minuta trajnih snimaka. Njegov glas ugodne svijetle boje dobro je tehnički razrađen i ujednačen.
Razvio je bogatu koncertnu aktivnost i gostovao u brojnim hrvatskim gradovima. U inozemstvu je koncertirao u Budimpešti, Salzburgu, Offenburgu, Bratislavi, Veneciji, Mariboru, Bad Homburgu i Frankfurtu. S pijanistom Stjepanom Radićem poduzeo je sredinom 1993. veliku turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Održali su tada šest koncerata u New Yorku, Washingtonu, Houstonu, Los Angelesu, Detroitu i Bostonu.
Često je i rado priređivao tematski osmišljene koncerte. Na području Lieda prvenstveno je uvjerljiv stilski tumač. Kao dobar poz navatelj njemačkog jezika koji je diplomirao na Filozofskom fakultetu, često je izvorne stihove prevodio za izvedbu na hrvatskom jeziku. Njemačke popijevke snimio je za Hrvatski radio u vlastitim prijevodima jer je tada vladala praksa snimanja vokalnih skladbi uglavnom u prijevodu.
U pedagoškom radu polazio je od zadanih glasovnih mogućnosti učenika, njihove muzikalnosti i urođene sposobnosti izvođenja i oblikovanja glazbenog djela. Poštujući individualnost i pojedinačne afinitete, usmjeravao je učenikovu nadarenost i postupno gradio njegovu pjevačku osobnost. Naglašena muzikalnost, profinjen ukus, razgovjetna dikcija, veliko pjevačko-tehničko znanje, svekolika naobrazba, dobro poznavanje glasovira, stranih jezika, umjetnosti i široka opća kultura, bili su mu od velike pomoći u pedagoškom i vlastitom pjevačkom radu.
Četiri desetljeća umjetničkog rada i koncertnog djelovanja Mladena Häuslera pripadaju trajnim vrijednostima hrvatske glazbene reprodukcije. Umro je 13. prosinca 2015. u Zagrebu.
Lada Bujas Majić
Sopranistica Lada Bujas Majić rođena je 1963. u Zagrebu gdje je pohađala gimnaziju i srednju glazbenu školu – klavir. Studirala je matematiku na PMF-u i solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Diplomirala je solo pjevanje, a zatim magistrirala Lied, oratorijsko i operno pjevanje, u razredu prof. Nade Puttar-Gold.
U razdoblju od 1985. do 1998. godine ostvarila je, s pijanistom prof. Mladenom Raukarom, niz zapaženih cjelovečernjih koncerata sa solo pjesmama Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Wolfa, Wagnera, R. Straussa, Rameaua, Faurea, Duparca, Debussyja, Satija, Rahmanjinova, Prokofjeva. Snimila je pedesetak trajnih snimaka (cca 130 minuta) vokalne lirike raznih skladatelja, za Hrvatski radio. Godine 2006. objavila je dvostruki CD Poziv na put sa solo popijevkama T. M. Žefarović, H. Wolfa, H. Duparca, E. Satieja, G. Faurea, J. Ph. Rameaua, S. Prokofjeva, B. Kunca i Bergerettes.
Kao operna pjevačica istaknula se ulogom Grofice u Figarovom piru W. A. Mozarta, izvedenom 1992. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Kao oratorijska pjevačica nastupala je u djelima Mozarta, Händela, Bacha, Pergolesija.
Od 1994. godine nastavnica je solo pjevanja u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te pročelnica pjevačkog odjela. Uspješno je uskladila reproduktivni glazbenički i pedagoški rad.
Godine 2011. počinje istraživanje vokalnog opusa Ivana pl. Zajca u njegovoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, što rezultira redakcijom i objavljivanjem triju svezaka vokaliza i albuma sa 17 arietta na stihove Pietra Metastasija (2013. – 2018.).
Zajčevo je pedagoško blago, koje je ležalo je u arhivskoj prašini, Lada Bujas Majić, nakon stogodišnjega zaborava, otkrila i učinila dostupnim. Učinila je to po vlastitu nadahnuću, s entuzijazmom i ulažući vlastita financijska sredstva, sa samoinicijativom za otkrivanjem zaboravljenog, marljivim proučavanjem i spoznavanjem kvaliteta te praktičnim oblikovanjem i priređivanjem materijala za svakodnevnu uporabu u nastavi i, konačno, za tisak. Neumorno promiče Zajčeve vokalize u pedagoškoj praksi, u pjevačkoj i školskoj zajednici, u glazbenim institucijama, medijima te glazbenom životu općenito.
Vokalize Ivana pl. Zajca naišle su na velik odjek struke i velik su doprinos razvoju profesionalnih potreba nastavnika i učenika solo pjevanja u srednjim glazbenim školama. Postojeći albumi vokaliza su rijetki s ograničenim izborom kvalitetnih vokaliza – početnih vježbi za pjevanje, dok radovi Ivana pl. Zajca, na tom osjetljivom području početka formiranja vokalnog aparata kod mladoga pjevača, odišu kvalitetom, glazbenom inventivnošću, pijevnošću i vrhunskim poznavanjem mogućnosti ljudskoga glasa. Zato su Zajčeve vokalize dobrodošle na svim odjelima solo pjevanja u srednjim glazbenim školama i na Muzičkoj akademiji, toplo dočekane i od nastavnika i od učenika. Ujedno su prilog u proučavanju velike Zajčeve glazbene ostavštine i njezinu predstavljanju suvremenim glazbenicima i publici.
Za prvi svezak dobila je 2014. godišnju državnu Nagradu “Ivan Filipović” u području srednjeg školstva, za promicanje pedagoške teorije i prakse – za otkriće, odabir, redakciju i tiskano izdanje 22 vokalize Ivana pl. Zajca
Izdanja
MONOGRAFIJE
OD ISTIH AUTORA
CD IZDANJA
NOTNA IZDANJA
POČETNA
IZDANJA
PROJEKTI
FORUM
PORTRETI
KONTAKT