Hipokrat
Prema pripovijedanjima, grčku
medicinu je osnovao Hipokrat.
Hipokrat spada u razdoblje
najvećeg sjaja i najvišeg dometa klasične helenske nauke i umjetnosti.
U djelima koja mu se
pripisuju odvojio je nauke od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio
iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se smatra ocem naučne medicinske misli.
Od oca je učio medicinu .Filiozofiju
je učio od Demokrita iz Abdere i pripadao je školi Asklepijada. Hipokratov rad
se temeljio na empiriji i filozofiji. Tokom svog života i rada je skupio i
kritički proradio iskustva egipatske i grčke medicine. Prakticirao je najviše
na samom Kosu, ali je svoje znanje iskušavao i u ostalim dijelovima Grčke, u
Ateni, te u pokrajinama Trakiji, Makedoniji i Tesaliji gdje je umro u Larisi
377. g. pr. Kr. u 84. godini života. Pokopan je između Larise i Gyrtona u grob
koji su još u II. stoljeću posjećivali putnici, a poslije mu se gubi trag
Glavno dostignuće Hipokrita
nije u nekom određenom otkriću ili lijeku, već u postavljanju temelja medicine
na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Njegov sistem ima dva principa:
empiriju i filozofiju.
Prema Hipokritovoj
medicinskoj tradiciji najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav
način života. Prirodno stanje čovjeka je
da bude zdrav. A kada se bolest pojavila, uzrok je što je priroda
"skrenula s puta" zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Po
Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od
kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv.
Zdravlje je dobro miješanje
(eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo
mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena
te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.
Zdrav duh je u zdravom
tijelu, a tome vodi harmoničnost i uzdržanost.. Insistirao je da liječnik mora
poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u
liječenju treba pomoći prirodne otporne snage ljudskog organizma.
Iz prakse i iskustva postavio
je principe koji se do danas nisu promjenilli kao što je princip Primum non nocere („najprije ne
naškoditi“). Dobro je opisao kliničke
simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije,
epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies
hippocratica).Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji (repozicija iščašenih
udova, operacija empijema).
Njemu se pripisuje princip
Dosis sola facit venenum - razlika da li
će nešto biti hrana, lijek ili otrov zavisi samo od količine (doze) ... koji je
kasnije prihvatio Galen, a u (opšteprihvaćenoj latiniziranoj) formi razradio
Paracelzius.
Hipokratovi spisi sabrani su
u «Corpus Hippocraticus» od kojih su neka djela pisali i njegoviu učenici. Ta
djela ne sadržavaju samo iskustva Hipokratove škole, nego obuhvaćaju sve
dotadašnje medicinsko znanje pa su ona "testament sviju prijašnjih
medicinskih generacija".
Ta se djela razlikuju donekle i u namjeni i u
obliku jer tu ima monografija, priručnika, govora, izvadaka, bilješki iz
prakse, zbirki iz povijesti bolesti i nedovršenih nacrta znanstvenih djela.
Smatra se da je gotovo cijeli Corpus Hippocraticum autentičan te da je nastao u
vrijeme prije Aristotela (384.–322. p.n.e.) i da je otad generacijama liječnika
služio kao glavni izvor medicinskog znanja, a naročito kasnijim Hipokratovim
sljedbenicima iz grčke i rimske škole: dogmatičarima, aleksandrijskoj školi,
empiričarima, zatim metodičarima, pneumatičarima i eklektičarima.
Sve u svemu. Hipokratovi
spisi sadrže 59 djela: Opšta medicina: 8; Anatomija i fiziologija: 10;
Dijalektika: 2; Opšta patologija: 10; Specijalna patologija: 8; Terapija: 2;
Kirurgija: 8; Okulistika: 1;
Ginekologija, porodništvo i pedijatrija: 10. Napisao je i «Aforizme». U
«Aforizmima» u 8 knjiga nalaze se kratka zapažanja o svim bolestima i dugo je
vremena važio kao osnovni medicinski udžbenik.
U Hipokratovoj školi
primjenjuje se hladna kao i topla morska voda, vruća parenja i oblozi, morska
sol za ispiranje grla i nosa te klizme.
U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak
s dvije polovine, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor
mozga itd.
Hipokrat je iznio
pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je
„sumanut čovjek“ zapravo bolestan čovjek.
U tretmanu duševnih bolesti
(u to vrijeme koristili su se različiti biljni ljekovi : opijum , kanabis\,
rauvolfija i druge, empirijski nađene materije) preporučivao je odmor, dijetu,
gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.
Jedan primjer je njegovo proučavanje
epilepsije. Prije nego da se složi sa svojim suvremenicima da je to "sveta
bolest", on ih se odrekao u svome djelu,
O svetoj bolesti, i proglasio "vračevima, lažnim iscjeliteljima
vjerom i šarlatanima". On ih je kritizirao kao neke koji "nemaju
ideju što učiniti niti što ponuditi bolesniku...pa su etiketirali ovu bolest
svetom kako bi prikrili svoje neznanje". On nastavlja da epilepsija nije
više "božanska ili sveta nego bilo koja druga bolest" i postulira da
"je mozak uzrok tome stanju, kao i drugih sličnih najozbiljnijih
bolesti." On nije samo utvrdio uzrok, nego je preporučio disekciju koze
radi testiranja te pretpostavke.U djelu: 'Zrak, vode, mjesta', Hipokrit je
proučavao djelovanje okoline na zdravlje i položio temelj epidemiologije.
Kako je nastao termin
humoralna medicina
Hipokrit prihvata filozofiju
Empedokla da čitav svijet potiče od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema
tome i čovjek potiče od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro. Odnose tih sokova regulira posebna sila koju
Hipokrat naziva fizis- priroda.
Pošto se takva mediicna bavi
samo sokovima, a vrste elemente pušta po strani,nazivamo je i humoralnom (humor
= sok, tekućina, vlaga).
U organizmu imamo toplu krv,
hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra.
Ako su sokovi ispravno
pomiješani, čovjek je zdrav.
Odatle i nazivi za karaktere
čovjeka (sangvinik, kolerik, flegmatik, melankolik).
(Treba razlikovati "oca medicine" Hippocrates of Cos, od poznatog
matematičara Hippocrates of Chios-(470BC
- 410BC).)