Dramatična izjava ili dramatičan apel v.d. ravnatelja baleta HNK u
Zagrebu...
Pred sam kraj središnjeg dnevnika na HRT 1 pred nekoliko dana,kad ponekad
kapne poneka vijest o događajima iz kulturnog života,pojavljuje se snimka
vježbi na „štangi“ iz baletne dvorane HNK u Zagrebu, u koju ušeta sadašnji
v.d.ravnatelja Baleta Svebor Sečak i počinje predstavljeti jednog po jednog
vježbača gledateljstvu.Ima ih iz Turske,Azejbeđana,Ukrajine,Japana a ponajviše
iz Rumunjske ili možda još poneke bliže ili dalje zemlje,gdje klasičan
balet producira dobro školovane kadrove za izvoz,a mi smo već četrdeset godina
zemlja uvoznica,i gotovo 90% naših nacionalnih baletnih ansambala su strani
baletni umjetnici, što govori samo za sebe o dugogodišnjoj krizi na polju
produkcije vlastitih baletnih kadrova.
Svebor Sečak je iznio u javnost tvrdnju,koja proističe kao logična
konstatacija iz sadašnjeg stanja baletne umjetnosti u Hrvatskoj,o kojoj on kao
dugogodišnji predsjednik Udruženja baletnih umjetnika Hrvatske mora imati
najviše saznanja,pa taj njegov istup u javnost,shvaćam kao dramatičan apel za
pomoć šire javnosti u rješavanju već davno goručeg pitanja pomlađivanja
klasične baletne umjetnosti našim vlastitim snagama.
Tko je zakazao na putu poticanja,razvoja i stručnog školovanja mladog
umjetničkog kadra a još više na širenju interesa za tu prelijepu umjetnost,koja
je već dala vrhunska imena na našoj i svjetskoj baletnoj sceni?Tko to nije imao
sluha i savjesti da nastavi na njenom već mukotrpno trasiranom putu i prekine s
diletatskim i neznalačkim tretiranjem ove vrlo osjetljive struke,koja u svijetu
ima već davno zacrtane usavršene sisteme školovanja, a još više sisteme
prikupljanja i animacije sve zainteresirane djece i mladeži?
Šta su do sada radila sva naša ministarstva kulture i obrazovanja,svi silni
pročelnici kulture na gradskim razinama?Gdje je nestala kulturna politika i je
li ona uopće ikada postojala i pratila našu sveukupnu plesnu umjetnost,njenu
kadrovsku i pedagošku problematiku i pružala joj adekvatnu podršku i šansu
kakvu zaslužuje? Je su li ti činovnici u kulturi zaista mislili,da se talenti
rađaju samo u Zagrebu, pa će Srednje baletna škola na Gornjem gradu,već samim
svojim postojanjem izvršiti svoju misiju spram klasične baletne umjetnosti?.To
nije bilo moguće niti njenim položajem a niti kadrovskim ustrojstvom onako kako
je zamišljena i vođena.Na čelu joj nikad nije mogla biti niti jedna
zaslužna baletna ličnost,jer niti jedan hrvatski baletni umjetnik nije imao
akademsku diplomu,što je bio uvjet za ravnateljsko mjesto jedine Škole za
klasični balet,koja školuje baletne kadrove sa srednjom stručnom spremom,jer o
akademskom statusu baletnih plesača se do sada nije razmišljalo,pa je to jedina
umjetnička struka u Hrvatskoj čije velike zvijezde su ostale na nivou
srednje stručne spreme,jer uz više nego naporan rad tokom baletne
karijere,nitko nije mogao završiti još poneki fakultet ili Akademiju.
Taj diskriminirajući faktor se danas uz silne napore nekih plesnih i
baletnih trudbenika pokušava ukloniti osnivanjem Akademije za ples i klasičan
balet u sastavu Akademije za kazališnu umjetnost,u kojoj će zainteresirani
(uglavnom već dokazani umjetnici na baletnoj sceni) kroz dvogodišnje školovanje
postići diplomu baletnog pedagoga na akademskom nivou!!
A što je s baletnim plesačima koji su odavno položili svoje fakultete na
našim pozornicama,a danas su ostali i bez beneficiranog staža?
Što se događa sa Školom za klasični balet,koja je nakon 63godine raseljena
i čeka novi prostor!!?
Ta je škola uz svu anomaličnost svog ustrojatva,uz svu svoju statičnost i
inertnost, odgojila nekoliko generacija baletnih umjetnika, ali sve manji
priliv učenika, a pogotovo izostanak muškog kadra,trebao je već odavno
zabrinuti „ideologe“naše kulturne politike još prije više od četrdesetak
godina,kad je počeo uvoz inostranih baletnih plesača.Na to je bilo pravodobno
upozoravano, kao i na teške posljedice koje prijete u skoroj budućnosti našoj
baletnoj umjetnosti ne promijenimo li praksu,ne pružimo li mogućnosti
obrazovanja klasičnog baleta širom zemlje, šireći područne škole i animirajući
mlade, kako su to činili muzičari,ali po prokušanom nastavnom programu i po
stručnim kadrovima.
Da se tako postupilo u to vrijeme,danas bi selekcijom već došli do mladih
baletnih snaga naše zemlje,ne samo plesača već i do pedagoškog i koreografskog
potencijala.
Međutim su sveopća svjetska politička i ekonomska kretanja,ubrzana
minorizacija duhovnih vrijednosti spram onih materjalnih, obezvrijedila je
mnoge do sada cijenjene profesije u korist onih, koje brzo donose uspjeh i
materjalnu dobit,a na našem se području još jače odrazila.
Estradizacija života,sportomanija,blještavilo pop vrijednosti došlo je u
prvi plan i postalo uzorom uspjeha i života o kojem sanja današnja mladež.
Pa ipak,još uvijek klasična glazba se studira i oduševljava mladež širom
svijeta,klasičan balet se njeguje i ima svoje poklonike tamo, gdje su mu
stvoreni uvjeti za razvoj jednako kao i svim ostalim umjetnostima.
Po rasprodanosti ulaznica za baletne predstave u sve četiri naše kazališne
kuće,ne bi se moglo reči da Hrvati ne vole balet,upravo suprotno,ali su
zakazali mnogi koji su se trebali brinuti za nastavak svoje profesije i njeno
zdravo pomlađivanje,za očuvanje onih umjetničkih iskustava koje smo već stekli,
a neotuđivi su dio naše kulturne baštine..