HRVATSKA U
UNIJI
Podloga za
razgovor s Majom Savić,
obavljen na
Prvom programu HR 12. kolovoza 2013. godine
1.
Hrvatska prije pristupa
EU
rvatska je nova članica EU i od
njezina pristupa Uniji ona se još nije promijenila. Stanje u Hrvatskoj će se postupno
mijenjati, ali promjene još nisu uočljive. Stoga se isplati razgovarati o
Hrvatskoj kakva je bila do danas.
Stanje u Hrvatsko je slabo i
svakim danom bilo je slabije. Razlozi za to su nesvakidašnji: rasap Istočnog
bloka; slabljenje i raspad Jugoslavije; globalizacija i stvaranje svjetskog slobodnog
tržišta; pojava Svjetske trgovinske organizacije; sahnjenje Pokreta
nesvrstanih; prijelaz od samoupravnog socijalizma do liberalnog kapitalizma;
srbijanska agresija na Hrvatsku, pobuna domaćih Srba i Domovinski rat; snažna
obnova srušenih i oštećenih kuća i javnih objekata; privatizacija društvenih i
prodaja državnih poduzeća; i vladavina političke korupcije u Hrvatskoj. To su
kapitalne promjene koje su dovele do ozbiljnog tehnološkog zaostajanja, gubitka
kapitala, drastičnog slabljenja proizvodnih snaga, gubitak organizacijskih
sposobnosti i gubitak uporabljivog znanja. Sve je to dovelo do smanjenja
gospodarskih aktivnosti; smanjenja, iseljavanja i starenja pučanstva; stvaranje
vojske nezaposlenih radnika i stručnjaka; smanjenja broja zaposlenih radnika i
pojave prijetećeg nacionalnog siromaštva.
Hrvatska je tijekom
prijepristupnih pregovora postupno mijenjala svoj politički sustav, kako bi ga
uskladila s „političkim sustavom“ Unije, bez obzira na mali smisao uspostave gotovo
istog političkog sustava u 27 ili 28 zemalja, koje imaju različitu povijest,
veličinu prostora, veličinu i sastav pučanstva, sastav gospodarstva, zemljopisni
položaj i klimatske uvjete.
U složenim i teškim uvjetima
života ljudi i poslovanja poduzeća nakupili su se gospodarski problemi, koji su
se pretvorili u političke i ljudske. Hrvatska kao politička zajednica nije bila
izabrala državnu politiku, kojom je mogla zaustaviti propadanje hrvatskog
društva u svim njegovim vidicima: politici, gospodarstvu, zaštiti i kulturi.
Ako žele zaustaviti daljnje
propadanje društva i siromašenje naroda, hrvatske vlasti moraju bar sad formulirati
novu politiku i voditi drugu vrstu politike. Međutim, taj politički preokret
odvijat će se u nešto težim uvjetima, jer je RH mnoge ovlasti suverene države
prepustila Europskoj komisiji. Takav preokret bi bio potreban i da RH nije
pristupila EU.
2.
EU s Hrvatskom ili bez
nje
rvatska ima svoje nevolje, ali i
Unija ima svoje, koje su takve da Hrvatska ne može od Unije očekivati ozbiljnu
pomoć, posebice ne u razvitku i jačanju svojih proizvodnih snaga.
Ako se uspoređuje sa svojom
majkom, Europskom ekonomskom zajednicom,
EU je izrazito neuspjela i problematična politička tvorevina. Budući da nije
preuzela suverenost svojih članica, da sama nema suverenost, da nema svoje
vojne snage te da nema skupnu monetarnu politiku, EU nije ni mogla imati svoju
politiku kao politiku, geopolitiku i vojnu silu. EU je od EEZ baštinila dinamično
gospodarstvo te primjeren sustav ljudskih vrijednosti i sustav ljudskih prava.
Međutim, buđenje i snažan rast gospodarstava velikih starih naroda u razvitku,
oslabilo je položaj europskog gospodarstva, a slabo stanje gospodarstva i
visoka nezaposlenost ugrozili su ostvarenje mnogih „ljudskih prava“, kao što je
pravo na rad. Usto, gotovo sve članice EU kao suverene države su u velikim
dugovima, jer slabo gospodarstvo nije u stanju financirati velikodušnu
socijalnu politiku. Uza sve to postoji unutar Unije velika razlika u stanju
gospodarstava i posebice industrije između sredozemnih i istočnih članica s
jedne te sjevernih članica s druge strane. EU je u vanjskom svijetu izrazito
nemoćna politička tvorevina.
Razlog slabljenja stanja Unije i
njezinih članica je to, što je presudnu ulogu u društvima Unije preuzeo
kapital, odnosno bankari i veletrgovci i to na štetu proizvodnje i rada. Za
razliku od toga u poslijeratnoj EEZ je vladala politika uz pomoć tehnokrata.
Postojao je ne samo konsenzus kapitala i rada, nego i dviju temeljnih
političkih opcija: kršćanske demokracije i socijalne demokracije. Rezultat
takve vladavine bili su tehnološki napredak, gotovo potpuna zaposlenost usprkos
zapošljavanju stranih radnika i snažan razvitak kulture. Još prije toga, između
dva rata Europom je vladala vojna sila.
Vladavina kapitala zanemarila je
dobrobiti europskih ljudi, naroda i poduzetnika, a nositelji kapitala odlučili
su se za financijska i industrijska ulaganja u zemlje jeftina rada, koje su
počele akumulirati i tehnologiju i kapital. Europska Unija je žrtva liberalističkog
pristupa društvu, po kojemu su probitci kapitala važniji od dobrobiti radnika,
razvitka proizvodnje i zaštitničke uloge država. EU u velikome ima slične
probleme kao RH u malome. EU ima kao i Hrvatska potrebu određivanja i provedbe
nove ukupne politike.
3.
Preobrazba EU i hrvatsko
povijesno iskustvo
U je razmjerno mlada višenarodna
politička tvorevina, a zapadnoeuropske politička baština ne sadrži iskustvo upravljanja
takvim tvorevinama. Takve tvorevine ranije su postojale na istoku Europe
(Rusija, Austrija, Turska), a u nekima od njih živjeli su Hrvati kao povijesni
narod, ali su zapadne sile nastojale razgraditi te tvorevine. Tako se dogodilo
sa sve tri navedene zemlje.
Međutim, Hrvati kao povijesni
narod, koji je trajno prebivao na rubovima velikih carstva ili kolonijalnih
sustava (Bizant, Mletci, Turska, Austrija, Sovjetski blok), stekao je iskustvo
života u tim velikim nepostojanim političkim tvorevinama, koje su s vremenom
rasule same od sebe (SSSR i SFRJ u novije vrijeme) samo zato što se nisu brinule
za svoje narode i što nisu štitile njihove ljude.
EU i HR predstoji formulacija
nove političke doktrine i provedba nove političke strategije. U tom bi postupku
i hrvatskim i europskim vlastima mogli pomoći hrvatska povijesna politička
misao zajedništva, samouprave i
nesvrstavanja te milenijsko iskustvo hrvatskog naroda, koji se održao na
svojem povijesnom prostoru.
Za Uniju kao i za Hrvatsku, koja
sad s Unijom dijeli i sudbinu i probleme, bitno je da umjesto vladavine
kapitala odnosno bankara i veletrgovaca zavedu vladavinu politike uz pomoć industrijskih
tehnokrata. U protivnome, moglo bi se dogoditi da se ljudski problemi koji potresaju
Uniju pretvore po običaju u sigurnosne, a tad bi na društvenu pozornicu mogle
stupiti sigurnosne snage. Ionako se ratuje unutar sedamdesetak zemalja članica
UN, a nema ratova među državama. U smjenjivanju na vlasti političara,
veletrgovaca i vojnika protekla je cijela europske novovjeka povijest.
4.
Hrvatska u EU
pak, Hrvatska je danas, a bit će
i sutra u Uniji. U obje političke zajednice vladaju uglavnom isti zadani zakoni
i propisi. Međutim, u Hrvatskoj još uvijek postoje politički i poslovni
običaji, koji nisu prihvatljivi Uniji pa će i hrvatska državna uprava i hrvatska
trgovačka društva nailaziti na zapreke u djelovanju ili poslovanju dok ih ne
usklade s europskom zbiljom. U tome je privremeno slaba strana hrvatskog
pristupa Uniji.
Na dobroj strani je obilna pomoć, koja će iz raznih
europskih fondova stizati ponajviše, ali ne jedino do jedinica mjesna i
područne uprave. Ne može se očekivati da iz europskih fondova pristižu izravna industrijska ulaganja, što bi nama
bilo najpotrebnije. Na toj dobroj strani vidljiv je snažan postupak natjecanja
jedinica uprave za priskrbu sredstva za poboljšanje fizičke, komunalne i društvene
infrastrukture. Jedan od poželjnih projekata, koji bi se mogao ostvariti uz
europsku pomoć bio bi Pelješki most. Hrvatske jedinice uprave nakupile su silno
praktično znanje, koje im pomaže da priprave projekte, koje bi EU prihvatila za
financiranje svojim sredstvima. Naši ljudi znaju europska mjerila u tom
području.
Međutim, slično znanje trebaju prikupiti i upravni i
poslovni subjekti, koji žele poslovati ne samo u drugim zemljama Unije, nego i
u Hrvatskoj, posebice u području javnih ulaganja te javne nabave ili priskrbe.
U tom području više nema domaćih natječaja. Svi su natječaji europski. Za
sudjelovanje u takvim natječajima naše privatne i državne poslovne organizacije
trebaju biti unaprijed „europski licencirane“, trebaju imati dopusnice ili potvrdnice,
za obavljanje određenih poslova u slučaju javne priskrbe ili ulaganja.
Primjerice, rekonstrukciju željezničke pruge između Novske i Okučana izvodi
talijansko trgovačko društvo, jer je pobijedilo na natječaju kao unaprijed
licencirano. Projekt upravljanja prometom na zagrebačkom kolodvoru pripravili
su i izveli tuđi konzultanti i projektanti, dakako s opremom koju su oni
birali. Za projektiranje željezničkog „centra za teret“ u Zagrebu nitko u Hrvatskoj
još nije ovlašten. To su samo neki primjeri poslovanja u području željeznica.
Tako je i u ostalim područjima. Hrvati više ne će moći računati na dobivanje
poslova, posebice u projektiranju, industrijskom inženjerstvu i graditeljstvu, kakve
su običavali dobivati. Za vojnu priskrbu vrijede „standardi“ Atlantskog saveza.
Stoga se, bez obzira na postavljenje ukupne političke
strategija, Hrvatska mora zbiljski uhvatiti u koštac s novim uvjetima poslovanja,
kako hrvatska trgovačka društva ne bi dugo propuštala poslove, na kakve su bila
naviknuta da ih dobivaju u zemlji. U tom poslu bila bi dragocjena pomoć države.
Državna uprava bi bar mogla učiniti to, da se brzo ustanovi što se mora
mijenjati u hrvatskoj upravnoj i poslovnoj praksi, kako bi se izbjegnula velika
iznenađenja, od kojih je jedno bilo traženje izručenja određenih osoba za
sudski postupak u jednoj europskoj zemlji. Hrvatskim poduzetnicima i
poslodavateljima pristupom RH Uniji otvorena su nova tržišta, ali su mnogima od
njih uvjeti poslovanja pogoršani. To pokazuje nedavna zabrana uvoza u BiH hrvatskih
prehrambenih proizvoda, koji nisu „licencirani“ ili koji nemaju europsku dopusnicu
ili potvrdnicu.
Ukratko, Hrvatska se mora „pokrenuti za Europu“. Nakon
pristupa Uniji Hrvatska mora napraviti pravi „pokret za Uniju“. Nijemci su
pripravni za život u Uniji. Hrvati nisu. Oni samo prihvatili „pravne stečevine“
Europske Unije. EU je za Hrvate i prigoda i prijetnja. Oni se trebaju pokrenuti
za iskorištenje prigoda i za suzbijanje prijetnji.