Ive Šimat Banov
Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas
http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-14586-hrvatsko-kiparstvo-od-1950-do-danas
UVOD ILI ŠTO SADRŽI (ŽELI)
OVA KNJIGA:
Hrvatska skulptura u
razdoblju od 1950. do danas važna je i znakovita slika i unutar europske
umjetnosti. Značajniji se prikazi skulpture druge polovice XX. stoljeća mogu
naći u pojedinačnim većim ili manjim cjelinama, manje ili više pouzdanima,
dobrim interpretacijama pojedinih dijelova kiparske prošlosti i sadašnjosti.
Fragmenti te slike mogu se naći na velikim tematskim, problemskim, bijenalnim i
trijenalnim izložbama. Tu su i tekstovi kritičara i povjesničara umjetnosti
koji su skulpturi posvetili velik dio svojih radova. Istodobno, već je
zamijećeno da usprkos brojnim monografijama, pojedinim prilozima,
istraživanjima, izložbama, ta slika boluje od poslovičnoga nedostatka
sintetskih ocjena, studija i pristupa te bogate i vrijednosno značajne cjeline
likovnoga života u Hrvatskoj nakon 1950. godine. Uz djela mnogih autora
smatramo da knjiga uvaženoga profesora i povjesničara umjetnosti Grge Gamulina
prirodno priziva svoj nastavak kako bi slika moderne i suvremene skulpture XX.
stoljeća bila cjelovitija i potpunija u nastojanju da opravda naslovom
»prigrabljeno« vrijeme.
Stoga zahvalnost
profesoru Gamulinu ostaje u temeljima i ovoga napora neovisno o tome što su naši
pristupi, i više nego sama građa, različiti. Jer Gamulinovom knjigom dobili smo
biografski i kronološki sređenu građu do 50–ih godina prošloga stoljeća
Postoji li nakon 1945. godine doista neka specifična
poslijeratna umjetnost? pita se Manfred Schneckenburger. I premda dobar dio
europske umjetnosti i umjetnika nakon Drugoga svjetskog rata ustraje na razradi
svojih ranijih traženja i rješenja, zacijelo ima razloga nakon toga užasnoga
iskustva drugačije govoriti o europskoj umjetnosti koja traži svoj izgubljeni
humanistički temelj. Europsko se kiparstvo dobrim dijelom vezuje i trijezni
sudbinom ponižena svijeta, iskazuje jednu egzistencijalističku bolnu crtu
umjetnosti pune pesimističkih i tragičnih slika (uzmimo G. Richier, A.
Giacomettija, M. Marinija i brojne druge).
U Hrvatskoj je to
pitanje više nego umjesno. Odgovor je potvrdan. Doista, u Hrvatskoj nakon 1950.
godine postoji »specifična« poslijeratna umjetnost. Jer umjetnost koja se u nas
rađa nakon 50–ih nema puno zajedničkoga s vlastitom prošlošću i umjetnošću
20–ih, 30–ih godina, ali ima puno s europskom umjetnošću prvih desetljeća XX.
stoljeća, kao i s aktualnim europskim zbivanjima u umjetnosti nakon 1945. ili
bolje rečeno 1950. godine. Pa premda nema datumski određenih zbivanja, ipak su
pedesete granica na kojoj se lome
stare i rađaju nove koncepcije hrvatskoga kiparstva. A kako se ne može puno
učiniti pukom kronologijom i tipologijom europskoga kiparstva u odnosu na
hrvatsku umjetnost do sredine stoljeća, pedesete daju za pravo da se o
hrvatskome kiparstvu promišlja na drugačiji način i iz drugačijih osnovica. I
kada im se ne priznaje status prijelomnice ili novoga početka, hrvatsko
kiparstvo i umjetnost općenito od 50–ih bilježi svoje uspone i plodne dodire i
prožimanja s europskom i svjetskom umjetnošću. Te vrline se dijelom zahvaljuju
i oslonima na iskustva velikih plastičara (Marino Marini, Henry Moore, Jean
Arp, Constantin Brancusi, Alberto Viani), a dijelom i vraćanjem na
modernističku avangardnu umjetnost prvih desetljeća XX. stoljeća.
U hrvatskome
kiparstvu nakon 1950. rodila se kiparski bogata i raznorodna slika koja se
izdvaja i svojim vrijednosnim i leksičkim posebnostima. Štoviše, nakon 1950.
situacija se u hrvatskom modernome i suvremenome kiparstvu može označiti pravim
procvatom i ponovno nađenom europskom sudbinom — što nije bio slučaj s
kiparstvom između dva svjetska rata.
Toj su sudbini prvi pridonosili upravo kipari koji su povezali
prošlo i sadašnje, staro i novo: Kosta Angeli Radovani, Ksenija Kantoci i Vojin
Bakić. Ali što je hrvatska umjetnost kiparstva nakon pedesete godine XX.
stoljeća? Je li to pojam
vezan uz ime hrvatskoga kipara? Je li to prostor? Je li to i neki novi Schiavon
koji umjesto u Veneciji radi u Aranđelovcu, Villanfranceu ili u Sarajevu, živi
u Australiji ili ostavlja djelo u Grazu ili Počitelju? Do koje točke (osim
vremenske) možemo ići u omeđivanju područja kako bismo naznačili predmet naše
zadaće? Na to ćemo pitanje, pouzdavajući se u vrijednosni kriterij, odgovoriti
zaobilazno. Recimo, megalomanski arhitektonsko–skulptoralni sklop posvećen
NOB–u u Šehitlucima pokraj Banje Luke (Republika Bosna i Hercegovina) nećemo
zbog njegovih grandomansko–propagandnih ciljeva i umjetničkih promašaja, a samo
zato jer su rad hrvatskoga umjetnika, navesti u ovoj knjizi. S druge strane
radosno ćemo navesti spomenik u Valjevu (Republika Srbija) kipara Vojina Bakića
ili djelo Branka Ružića u Sarajevu (Republika Bosna i Hercegovina).
Hrvatska se skulptura u spomenutome razdoblju
mora (do 90–ih godina prošloga stoljeća) sagledavati u okvirima jugoslavenske
umjetnosti, premda je ona po mnogim posebnim znakovima, brojnošću imena i
bogatstvom pristupa, pa naposljetku i vrijednostima, zasebna i odvojena
cjelina. Poveznice kojih ima u okvirima bivše države u kojoj politički i pravno
djeluje sekundarne su. One su, uz osjećaj umjetničke slobode u odnosu na zemlje
istočnoga bloka ili unutar »Željezne zavjese« više zajednički društveni projekt
(kolonije, izložbe, zajednički nastupi umjetnika na velikim izložbama u
inozemstvu, simpoziji, kontakti…), dok se jasnija zajednička slika (ironično
nazvana grupni portret s petokrakom) ponajbolje ogleda u prebujnome, gotovo
pjenušavome spomeničkome segmentu (spomenici NOB–u).
Uz kratku povijest modernoga hrvatskog
kiparstva do sredine XX. stoljeća uputit ćemo na kratkotrajno, ali neutjecajno
razdoblje socrealizma. Potom ćemo u poglavlju Poslijeratni obnovitelji
hrvatskoga kiparstva govoriti o ulozi trojice kipara u obnovi hrvatskoga
kiparstva, te ulozi Akademije primijenjenih umjetnosti koja je odgojila sjajnu
generaciju umjetnika. A iznad svega, nastojat ćemo u sagledavanje hrvatskoga
kiparstva do kraja XX. stoljeća uključiti načela raznolike i modernosti i
suvremenosti.
Dakako, u
dobrome se dijelu kiparske građe nakon 1950. daju uočiti, čvrsto uzglobiti i
postaviti u okvire brojne pojave koje su sami oblici kiparskoga izražavanja
nametnuli (skulptura u drvu, »željezno doba« hrvatske skulpture, spomenička
skulptura itd.). Taj dojam reda i preglednosti nestaje s pojavom novih
kiparskih oblika i »skulpturom u proširenome polju« 70–ih i 80–ih godina XX. stoljeća.
Nastojali smo ovdje, posebice u segmentu
spomeničke i memorijalne skulpture, zanemariti etikete »državnih kipara« koje
su se lijepile za neke umjetnike u prošlosti i sadašnjosti (I. Meštrović, A.
Augustinčić, D. Džamonja, K. Kovačić). To nije moglo ni u kojemu slučaju
utjecati na sud o primjerice spomeniku, neovisno o tome kome, čemu ili u ime
čega je stvarano i poticano, nego je taj sud priljubljen uz djelo i ovisan je o
tome govori li prvo sebe. Unutar pojedinačnih imena samo smo djelomično
izdvojili ili uključili spomenička rješenja u individualne opuse umjetnika
naznačavajući na kraju knjige cjelinu koja zavređuje i temeljitiju obradu. Po
kriteriju djela, a ne opusa ili kontinuiteta, apostrofirali smo djela nekih
umjetnika koji su, iz ne znamo kakvih razloga, jednostavno nestali i ostali bez
kontinuiteta, ali su u pojedinome razdoblju imali važnu i značajnu ulogu.
Prekoračivanje
zamišljene granice i iznevjeravanje vremenskoga određenja (2000) te isticanje
mladih umjetnika i njihovih djela možda je i preuranjeno, ali mi smo
povjerovali u vrline njihova pristupa, htjeli ohrabriti mlade autore. To je,
ipak, daleko od toga da stanovito klasificiranje, smještanje u stilske,
tipološke i značenjske grupe, kojih u difuznome vremenu nema, određuje njihovu
sudbinu. Nipošto. Štoviše, kako nema datumski omeđenih zbivanja, i kako je puno
toga u međusobnoj organskoj vezi, granicu (2000) nećemo fatalistički shvaćati
kao limes, koji se kao u strogo propisanoj igri ne smije prijeći. Dakako, u
prostoru recentnoga i svakodnevnoga zbivanja najviše se izlažemo opasnosti da
napravimo pogrešku, mogućnosti krivoga shvaćanja i nerazumijevanja. Ali, taj
ćemo rizik preuzeti stvarajući kakav–takav (polemički ili dokumentaristički)
temelj za kakvu buduću studiju, koja će biti pisana »nakon iskustva«.
Uz to, moramo pripomenuti da je veliki napor
za pisca i suradnike bio pronaći građu i reproducirati primjere i djela o
kojima se govori i na koji se sud o umjetniku, i opusu i o cjelovitoj slici,
najviše oslanja. Premda u tome nismo posve uspjeli, smatrali smo da je dobar
odabir djela i dobra reprodukcija puno bolja od riječi i opisa.
U početku
rada na ovoj knjizi i u korist njezine potpunosti i najširih uvida potaknuli
smo brojne umjetnike na suradnju. Riječ je o umjetnicima koji su se radeći u
drugim medijima, manjim dijelom svojega stvaralačkoga interesa zadržali na
skulpturi, objektu ili instalaciji. S vremenom su neki od njih iz ove knjige iz
raznih razloga izostavljeni. Njima se duboko ispričavamo nadajući se jednom
sagledati i njihove stvaralačke pozicije koje su vrijednosno neupitne.
O autoru:
Ive Šimat
Banov rodio se 12. studenog 1951. u Murteru na istoimenom otoku. Nakon osnovne
škole u rodnom mjestu, gimnaziju i studij povijesti umjetnosti i arheologije
završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu je i
doktorirao.
Radio je u Republičkom zavodu za zaštitu
spomenika kulture, Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« te na Akademiji
likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas je redoviti profesor na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Splitu i suradnik na Doktorskim studijima Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu. Bio je izbornikom hrvatske selekcije na XXIV. međunarodnom
bijenalu u Sao Paolu (Brazil) 1998. godine, te na Grafičkom bijenalu u
Ljubljani 1999. godine.
Još za
vrijeme studija sudjeluje u brojnim arheološkim istraživanjima, objavljuje
kritike, osvrte i studije u brojnim časopisima, stručnom i dnevnom tisku.
Znanstvena, stručna i publicistička djelatnost pisca obuhvaća razdoblje moderne
umjetnosti, posebice hrvatskoga modernoga i suvremenoga kiparstva. Autorom je
brojnih tematskih, problemskih, monografskih i retrospektivnih izložbi.
Objavio je više od 30-ak monografija o našim i
stranim slikarima i kiparima ( M. Ujević–Galetović, M. Smerdu, V. Lipovac, Š.
Vulas, K. Angeli Radovani i druge). Pružao je stručnu pomoć pri ustanovljenju
stalnih zbirki ( J. Ambroz Testen u Krapnju kod Šibenika, i u Kamporu na Rabu;
Zlatko Prica u Samoboru i dr.). Objavio je dvije knjige eseja i ogleda iz
problematike urbanizma, kiparstva, ekologije, moderne i suvremene umjetnosti
(Glas za nesigurne ASA, Zagreb 1999; Dnevnik prolaznika, MH, Zagreb 2006).
Povremeno objavljuje poetske i prozne tekstove.
http://ljevak.hr/catalog-repository/image/KIPARSTVO%20-%201950-DO%20DANAS-1.(1).jpg