Zagrebačko HNKazalište
se obnavlja, od 1. II. 1967. do 27. XI. 1969.
Posljednja predstava uoči početka složenih radova na obnovi kuće,bila je u HNK,u utorak, 31.siječnja, 1967. Izvedba Straussove operete “Šišmiš” tada kultne repertoarne predstave u produkciji Opere, s Nadom Rudžjak kao Adelom, s nenadmašnim Zvonkom Strmcem u ulozi Froscha koji je te večeri bio osobito raspoložen, prigodnim kupletima zasmijao publiku do razdraganosti kojom je potisnula sjetu zbog dugoga izbivanja iz povijesnoga zdanja HNK, što je naviješatlo razdoblje temeljite i složene obnove, uz uvodjenje novih tehnologija, kao standarda kuće za bolju kazališno-izvedbenu budućnost.
Nakon predstave, ljudi su prošetali cijelim zdanjem i kao da se opraštaju od jednog slavnog dugog razdoblja života, stvaranja i dometa svih ansambala prve nacionalne kuće. Bilo je i poneke suze u oku mnogih nazočnih te večeri. Neki, oni najstariji, su naslućivali da možda neće uspjeti dočekati radost obnove i otvorenje “nove epohe” u novouredjenoj kazališnoj zgradi.
Nakon mjesec dana, zgrada kazališta je opasana visokom drvenom ogradom, kao naznakom radilišta i ubrzo je, postupno, započelo vrijeme temeljitih radova koji su, uz ostalo, posve srušili traverse i spustili se do dna temeljnih zidova kuće, koji su bili “uronjeni” u veliko jezero ispod zgrade. Pogled iz mezzanin – lože, u kojoj tradicionalno sjede uzvanici najvišega državnoga i društvenog ranga, pružao se u dubinu od oko dvadeset metara, kao pogled s čeverokatnice u “jezero”. Bila je to jedinstvena, neponovljiva senzacija. Usred baroknog interijera HNK, gledati u veliku dubinu, “jezero” muljevita dna….
Sve je bilo demontirano i odneseno na restauraciju, u raznovrsne majstorske radionice.
Naručena su i nova sjedala za parket, za lože, centralni luster, s 1200 kg težine, bio je polako, etapno, oblagan zlatnim listićima, debljine od 4 mikrona.
Sve je pažljivo zahvaćeno i vrlo sustavno radjeno.
U tom razdoblju, ansambli HNK su djelovali u dvorani Doma vojske u Zvonimirovoj, s ulazom iz Stančićeve ulice, i na sceni Pučkog sveučilišta, na početku današnje ulice Ivana Lučića,
Prof. Kosta Spaić je radio, za scenu Doma vojske, operu La Boheme, koja je bila scenografski posve prilagodjena medjama prostora te zgrade.
I Puccinijeva Madame Butterfly, je bila scenski prilagodjena prostoru Doma vojske.
Na sceni Pučkoga sveučilišta, bila je izvedba drame Snjegović, Marijana Matkovića,u režiji gospodina Mladena Škiljana,s Vanjom Drachom, Ivanom Šubićem,Mirom Župan,u inscenaciji Miše Račića….,pa izvedba Držićeva Dunda Maroja, u režiji Mladena Škiljana, scenografiji Aleksandra Šandora Augustinčića,s Ivkom Dabetić kao Petrunjelom i Božidarom Oreškovićem u ulozi Pometa.
Televizijski redatelj Ivo Vrdoljak je, s Glazbenim programom TV Zagreb, čijim je urednikom bio Milan Grgić, kreirao mjesečnu emisiju Operna scena, s izborom ulomaka iz poznatih opera, za koje je likovno-scenska rješenja davao Aleksandar Šandor Augustinčić, u izvedbi prvaka Opere HNK, pa je to vrijeme dovelo u televizijski program gospodju Mirku Klarić, Janju Hanžek, Tatjanu Slastjenko, Branku Stilinović, Franju Paulka, Nonija Žuneca, Dragu Bernardića, Milivoja Belavića, Marijana Bujanića, Milku Bertappelle…..
Maja Bezjak, velika baletna umjetnica i intelektualka par excellence, je kreirala emisije s izvedbom najatraktivnijih baletnih inserata, i baletnih filmova kao specifično medijski koncipiranih televizijskih baleta, koje je često autorski ostvarivala s Damirom Novakom, svojim velikim partnerom iz zagrebačke praizvedbe baleta “Labudje jezero”,Petra Iljiča Čajkovskog, u koreografiji slavnog Rostislava Zaharova, 5. travnja, 1962.
Rostislav Zaharov je na sceni Boljšoj teatra u Moskvi bio praizveo Adamovu “Giselle” s Galinom Ulanovom u naslovnoj ulozi, 1946.
Prva integralna izvedba slavnoga baleta,”Labudje jezero” na zagrebačkoj sceni, s Majom Bezjak kao Odettom i Odilijom, bila je, i do danas je, antologijsko ostvarenje na zagrebačkoj baletnoj sceni, u 135.godišnjoj tradiciji te umjetnosti, u Zagrebu i Hrvatskoj.
Vrijeme je donosilo nove izazove u prostoru multimedijskih eksperimeanta i ostvarenja, pa je u spektru osobitih uzbudjenja i radosti postignućima u “novim medijima”,lakše, strpljivije očekivan završetak radova na obnovi kazališne kuće, koja je naviještena za kraj studenoga, 1969.
I došao je taj veliki dan Hrvatske Thaliae, četvrtak, 27. dan studenoga, 1969.
Sunčan, prohladan,…… vremenom – kao naručen….
Na svečanom otvorenju obnovljene zgrade HNK,u 11 sati, medju uzvanicima su i Bela Krleža sa suprugom Miroslavom, pa Mila Dimitrijević, s kćerkom dr Stašom, Tito Strozzi, Bojan Stupica, Cata Dujšin - Ribar, Ruža Pospiš-Baldani,Dr.SavkaDabčević-Kučar s hrvatskom političkom elitom toga doba, Rektor Sveučilišta, akademik Ivan Supek,..............svečanost je uz prigodni umjetnički program.....
Televizijske kamere prikazuju sjaj novoobnovljenoga velikoga povijesnoga kazališnog zdanja i osobito uzbudjene i radost Tita Strozzija, koji je u HNK-u, u svojem rodnom domu, u svojoj kući.
Tito Strozzi razgleda štukature, zlatom ovijene barokne ornamente, pozdravlja razdragano, u loži, Milu Dimitrijević, svoju slavnu Kaćušu Maslovu, junakinju djela u Strozzijevoj režiji i dramatizaciji Tolstojeva “Uskrsnuća”.
HNK je matična kuća njegove majke, velike tragetkinje Marije Ružičke Strozzi, njegove sestre Maje de Strozzi, koloraturne operne dive, čija je kreacija Verdijeve Violette u operi “Traviata” bila oduševila Thomasa Manna, o čemu i piše u djelu “Doktor Faustus”.
Njegov nećak, sin Maje de Strozzi, skladatelj i dirigent, Mo Boris Papandopulo, kći Maja,(danas istaknuta liječnica u KBC Rebro i majka glumice Dore Fišter Toš), svi su u duši uzbudjenog velikana hrvatskoga glumišta, pisca, prevoditelja s više europskih jezika, redatelja i dramskoga glumca Tita Strozzija.
Pozdravlja se, rukuje, Strozzi i s Bojanom Stupicom, koji sjedi u istom redu parketa, a ne slute da će, obojica, uskoro “na drugu obalu”.
Toga dana, navečer, nakon umjetničkog programa,bio je veliki prijam u svim prostorima obnovljene zgrade HNK.
Uzbudjenje svih, entuzijazmiran duh i polet se osjećao kod svih nazočnih u toj velikoj svečanoj zgodi.
Vrijeme je brzo odmicalo u mnogim srdačnim susretima razgovorima, nadama, planovima za budućnost……koja je te večeri bila počela…
A evo, 27. studenoga, 2011. kao da smo opet u mogućem očekivanju nužne, sve nužnije obnove zgrade HNK.
Ta zgrada je bila obnovljena,1937. kasnije, od 1967. do otvorenja, 27. studenoga, 1969. a od tada, do danas – ne !
Dakle, 42 pune godine je zgrada HNK u velikom, radnom, tehničko-tehnološkom pogonu, s bogatom i vrlo zahtjevnom umjetničkom produkcijom, triju umjetničkih ansambala, pa se gotovo i nema vremena zastati nad potrebom planiranja temeljite obnove objekta, za standarde potreba kazališne umjetnosti, mladoga XXI. stoljeća……