HRVOJE HEGEDUŠIĆ

HRVOJE HEGEDUŠIĆ:

Stariti počnete kad vam djeca odu od kuće

http://intervju.org/intervju.php?id_intervjua=357

Šansona danas?

Nije komercijalna, ali ako pogledate neke balade kao što su „Moderato cantabile“ ili moja „Šansona iz pregrađa“, one su bezvremenske. Bit će i dalje getoizirane, jer se trenutačno glazba više gleda nego sluša, vlast ima televizija, nije važno što se pjeva nego kako neka djevojčica izgleda. Šansona je minimalizirani teatar i ona će uvijek živjeti. Ako bismo se mogli dogovoriti da se dio novca od komercijalne glazbe pretoči u šansonu, onda će uvijek biti autora i novih autorskih pjesama.

Što mislite o prepjevima nekih starih autorskih pjesama?

Ako mladi čovjek, tražeći nešto što mu odgovara nađe moju pjesmu, nemam ništa protiv. Ja sam vlasnik tog djela i dopuštam obradu, neka ju netko drugi donese kako misli da je najbolje. „Trešnjevačka balada“ će uvijek ostati Špišićeva. „Fantomi“ su napravili moje „Momke iz kafića“ i to je bilo sjajno, jer su unijeli u pjesmu mladenačku energiju.

Tekstovi su problem?

I to velik. Tekst je jednako važan kao i glazba. Kad sam ja kretao bavili smo se skidanjem stranih hitova. Slušao se Radio Luxemburg, pa su se talijanski i američki hitovi prepjevavali. Međutim, talijanska glazba nastaje na zakonitosti njihova jezika, kao i u Engleskoj. Mi smo zato morali melodiku i ritmiku malo prisiljavati, pa to nije bilo dobro. Zato smo 1964. pokrenuli jednu vrst šansone na hrvatskom tekstu. U početku nismo znali pisati dobre stihove, osim Arsena Dedića i Zvonimira Goloba. Bio sam na jednom predavanju gdje je rečeno kako su Cesarićevi stihovi jako muzikalni. Listao sam i našao „Baladu iz predgrađa“, uzeo gitaru i analizirao. Činilo mi se preobičnim, stajala je dvije godine, dok ju nisam poslao na festival gdje je uspjela zaživjeti do danas. Imamo nažalost malo suvremenih tekstova koji bi govorili o problemima koji ih sada muče. Zato se razvio rap da se u trominutnoj ritmičkoj podlozi izgovori tekst kao politički pamflet. To je sve sjajno, npr. TBF koji uzme poznati glazbeni predložak. To je novi izričaj, elektronika nudi nove uvjete, mnogo se može reći uz manje posla na stvaranju pjesme.

Festivali danas?

Nekada su festivali bili jedino mjesto na kojem se mladi glazbenik mogao pokazati publici. Danas tu ulogu festivali nemaju, to su uglavnom revije pjevača, pokazivanje šušura i skandala. Bolje funkcioniraju na lokalnoj razini. Zagreb je preveliki grad za svoj legendarni Zagreb fest. Ovdje je previše događanja, od sportskih do kulturnih, pa je teško uklopiti takav jedan festival. Ipak, Hrvatsko društvo skladatelja ima u statutu održavanje Zagreb festa koji bi trebao ostati platforma za mlade autore da, oslobođeni klanovskih pripadnosti, pokažu što znaju.

Može li svatko uspjeti ako ima dovoljno novca?

Ja sam tome svjedokom. Pola života radim kao ton majstor, snimio sam bezbroj albuma još za „Jugoton“. Točno znam što se događa. Dolazili su tate s torbama novaca, pjevačice su snimale. Ipak, svakoj smo snimci pristupali profesionalno, jer je ona djelo ton majstora. Ali sam vidio što se sve može napraviti u studiju i kako treba imati određenu svotu, npr. tadašnjih 15 tisuća maraka. Bili su zvijezde, ali tjedan dana, dalje je ovisilo o tim mladim ljudima. Posebno je s određenim iznosom gotovine, moguće uspjeti u inozemstvu, to je danas prava industrija.

Je li pjevačima važno biti dobar s političarima?

Svima godi fotografirati se. Meni je ovo četvrta država, kralja su mi ubili ubrzo nakon što sam rođen. U Jugoslaviji nisam osjećao politiku kao problem u umjetničkom razvoju. Kriteriji su bili iznimno oštri, vraćali su nas iz studija ako se ne bi razumijele riječi pjesme, nije bilo popusta. Vremena se mijenjaju. Išlo se tada pjevati Titu, dobivali su se veliki honorari, jedanput sam uletio na mjesto jednog pjevača koji se razbolio, a imao je novogodišnji nastup pred Brozom. Vidite, danas je slikanje s političarima postalo kontraproduktivno. Idemo biti realni, ljudi pjevaju za novac pomoću kojeg preživljavaju, pa ih ne treba odmah etiketirati ako pjevaju za neku političku opciju.

Kako su vas promijenila djeca i unuci?

Uvijek sam bio djetinjast, imao sam dva braka, dobru karijeru. U jednom sam trenutku poželio imati obitelj kako bih imao kome žuriti kući. Sa Ksenijom Erker imam moje drage cure. Ja sam ih prematao, nije mi ništa bilo teško. Kad su imale temperaturu prvo su zvale mene. Stariti počnete kad vam djeca odu od kuće, a moje su cure otišle. Unuci vas vrate u život, jer vas opet netko treba.

U Zagrebu, razgovarao: Toni Volarić

Dobriša Cesarić,

Hrvoje Hegedusic - Balada iz predgradja

http://www.youtube.com/watch?v=F4ylUNd02wk

...I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe

U njezinu svjetlost iz mraka,

I s licem na kojem su obično brige

Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,

A moro bi proć;

I lampa gori,

I gori u magli,

I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,

I vele da bolestan leži,

I nema ga mjesec,

I nema ga dva,

I zima je već,

I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi

I maj već miriše---

A njega nema, i nema, i nema ,

I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.