IDENTITET MIROVNOG
NOVINARSTVA
U potrazi sam za
identitetom, da bih ga odmah bila spremna napustiti, ali ne zauvijek. Samo
blagonaklono se odmaknuvši od njega, dopustivši mu da raste, da se mijenja.
Napuštanje identiteta samo naizgled zvuči kontradiktorno, ukoliko dopustimo
logičkom zaključivanju da dvije stvari,pojma suprotnog značenja ne mogu stajati
jedna kraj druge i prožimati se. Dopustili ili ne, one ionako ipak to rade.
Tako da im ovaj puta ja to dopuštam i logički. Napuštanje uostalom u sebi
sadrži, ili pak može sadržati i vraćanje. U drugom prostoru i vremenu vraćanje
sadrži i promjenu. Identitet koji tražim sav je u promijeni. Ali to ne znači da
nije siguran i jasan. Ponovo, naizgled kontradikcija? Svoju sigurnost vuče iz
toga što računa s promjenom koja se ionako i ovako događa, pa se i on mijenja.
Jasnoću vuče iz stalnog reflektiranja, objavljivanja o samom sebi.
Identitet koji tražim
identitet je i mirovnog novinarstva. U susretu sa drugim, sa drugim pojmom
saznajemo ono što jesmo i što nismo. Identitet je uvijek u ogledanju. Mirovno
novinarstvo ogleda se s klasičnim.
Ono nije pisanje o
poznatim ljudima i njihovim životima. Ono nije pisanje o sukobima koji su
zanimljivi jer su sukobi, tipa “gladijatorske igre daju zanimljivost sadržaju”.
Ali ono u sebi sadrži
napetost sukoba, agresivno je ako promotrimo riječ agresija u izvornom značenju
– a to je približavanje. Mirovno novinarstvo približava se onome o čemu piše
najviše što može. Čini to tako da se autor približi sasvim problemu, pounutri
ga, provuče kroz sebe i jasno, objavi ono što se prilikom tog unutarnjeg
susreta – sukoba dogodilo. Autor tako često govori ono što već dugo u njemu
jest i što u njemu gori. Mirovno novinarstvo je izrazito subjektivno i
transparentno novinarstvo. Vrijednosti za koje se zalaže su jasno rečene, i
jasno je rečeno tko se za njih zalaže.
Objavljen problem
može maštati, prolaziti kroz samostalni ili grupni brain storming mogućih
rješenja. O kojima čitatelj dalje može razmišljati.
Fotografija i crtež
prate sve to. Potpuno je jasno da je stvarnost u oku snimatelja i gledatelja i
da se pokušavaju snimiti ljudi i njihovi problemi, a ne problemi označenih
skupina koji su preuzeli maske simbole; autoriteta, problematičnih skupina,
zbivanja koja u sebi sadrže podrazumijevajuće načine razrješenja u kojima barem
jedna strana ostaje nezadovoljna.
Fotografija
preispituje postojeće simbole i namjerno ono što smo naviknuli vidjeti na jedan
način pokazuje na drugi način, prikazujući pritom da je iza simbola,
predrasude, stereotipa – čovjek. Jednako tako i da se čovjekova okolina, u
stvari zove – živa bića, biljke i životinje i zemlja prepuna živih bića, koje
su bile ovdje i prije čovjeka ( i vjerojatno će biti i dalje).
Crtež to možda radi
još lakše i slobodnije.
Zatim ponovo
ogledanje u klasičnom novinarstvu – koji osjećaji su u preljevu priče? Ne nužno
ozbiljnost. Sve što pomaže jačem, bogatijem izričaju. I naravno nema skrivanja
iza jezika. Možemo se i smijati. Često je tako lakše reći, pokazati. Ako ću se
sad u vezi humora ja pozivati na religiju kao paralelu: ozbiljna duhovnost nije
duhovnost. Govorim iz sasvim svoje kože u potrazi za vlastitim identitetima
mirovne novinarke, ali cijelo vrijeme obraćam se nevidljivom mi, jer za mirovno
novinarstvo treba zajednica.
I ponovo se ogledam u
klasičnom, da vidim još jednom što nisam. Nema mišljenja za i protiv nekog
problema. Nema te vrste “objektivnosti”. Ima ogledanja u onom što nije i
pisanja o onom što nije, ali jasno je za što autor jest. A to su vrijednosti
koje vode nenasilju, uz u sebi ukomponiranu agresivnost (približavanje)
spremnost hvatanja u koštac sa društvim problemima, kreativnost, borbu za
ravnopravnost, protiv svih oblika diskriminacije, učenje o oblicima konsenzusa
i njihovo uključivanje u društvenu svakodnevnicu, demaskiranje i mijenjanje
hijerarhijskih obrazaca.
I tko sam ja, na
kraju, u stvari na početku? Kada sam bila mlađa činilo mi se da sam tisuću
mogućnosti i puno više, velika količina mene, kao višeglavati organizam i da po
volji mogu izvlačiti glavu kao slučajnu kartu dana. Neke glave ipak vremenom
sve manje počinjemo upotrebljavati. Na kraju biramo jednu, do dvije stalne koje
nas iscrpljuju svojom monotonošću. Pripovjedno kazalište i gluma pomogli su mi
da nađem neke davno ne zalite glave i vidim tko su što žele..Sada mi se čini da
ne postoji više glava, nego da sam sve to ja i da postoji samo donekle vidljivi
i nevidljivi dio. Vidljivi je sklon promjenama, nadam se rastu (ali i
stagnaciji ili degradaciji, u smislu ostavljanja mnogo glava po strani ili
aktiviranje onih koje nas ne čine nužno najispunjenijim, najsretnijim)
Nevidljivi je prostor istraživanja. Nevidljivi prostor je u mraku i silazimo u
njega zahvaljujući hrabrosti, ludosti, kreativnosti. Pun je praznine, ali
jednako tako i potencijala. Ponekad dijelovi postaju vidljivi, ali je sjajno
što je beskonačan i što će veliki dio uvijek biti u mraku. Mirovno novinarstvo
će se razvijati. Beskonačna mogućnosti izričaja, različitih glasova, načina
kako priči problemu i naći najbolje riješenje. A svaki izričaj bit će istinit
jer će biti autentičan.
Pričajući ovo na
glas, dobila sam komentar od jedne žene: “Riječ je o ženskom principu”.
Nisam to gledala na
taj način i ako se principi, pa i principi razmišljanja i pisanja mogu
podijeliti tako, ne bih željela da to znači limitaciju principa, već više
svjesnost da uostalom oba principa imamo u sebi, i muški i ženski, i da je vrlo
osoban i subjektivan i muškarac i da se može tako izraziti, bez obzira kako
takav način nazvao. Možda se način emociji vraća određena vrijednost, u smislu
ne gospodari ona našom “glavom” nego nam inteligentno ukazuje da nešto nije u
redu i daje nam mogućnost da osvijestimo i reflektiramo što nije u redu..I
potražimo izlaz. Ili put na kojem će biti u
redu. Da mirovno novinarstvo je i vrlo emotivno novinarstvo.