IGRA

Anka je sjedila u sjeni drvene terase gladeći sivog mačka, kad se kraj susjedne kuće zaustavio kamion.Podigla je pogled, a mačak je ustao izvijajući tijelo i rep u paradni položaj.Lijeno je mjauknuo oblizujući se.Vjetrić se igrao bombicama maslačka čas ih uzdižući, čas spuštajući.Isprepleteno lelujanje rascvjetanih plavih  perunika i miris jorgovana draškali su joj nosnice.Ptica je sa slamkom u kljunu proletjela.

Savijala je gnijezdo.

Pomisao na preveliko i prazno  gnijezdo  povuklo ju je.Odjednom je čula svoju djecu kako se svađaju;tko je kome razbio jaje  i supruga kako svira violinu.I sve se pretvorilo u stvarne i užurbane pokrete i jasne glasove.Pas je mašući repom gledao djecu kako na tek nikloj, mladoj travi odmataju poklone, koje su pronašli  u grmu perunika ispod propupalog oraha.Sunčane zrake lomile su se na licima od čokolade musave djece.Plevetnilo sunčanog dana lelujalo je oko nje.Uzdahnula je  prisjećajući se kratkoročnih i dugoročnih odricanja.Onda je odmahnula rukom, kao da se sama sebi opravdava.Stvarala je nadu u novo i drugačije sutra.

Gradila je.

Uhvatila se za drvenu ogradu, zagledana u ružičasto stabalce  breskve,koju je sin posadio prošle godine u dnu vrta.Nije razmišljala da će djeca tako brzo odrasti, a život ucrtati  nove trase, da će sve postati lelujava igra, koja se pretvorila u uspomenu.

„Pa kaj nisi uzela ključeve od ograde?“čula je dugokosog muškarca u crnoj trenirci kako se obraća mladoj  ženi.Nakostriješila se u obrambeni stav i slijegala ramenima.“Mislila sam da…“

„ Ma što, pa ne mogu ja na sve misliti!“zagrmio je.

Žena obori pogled, a muškarac se uhvati za glavu mrseći kosu i nogom opali po željeznim vratima.

„Glupačo!“

„Nemoj me vrijeđati!Da sam glupača ne bih doktorirala!“

„Ne živciraj se gazda, evo imam ja kliješta pa ćemo slomit lokot…“umiješa se vozač kamiona.

Anka se približila ogradi da vidi nove susjede.Sivko je skočio na  panj starog oraha i počeo čistiti šape.Polagano je obliznuo jednu, pa drugu nogu,posve se unoseći u trenutak,  ne osvrćući se na  buku koja je dolazila s ulice.Kad je čuo psa naglo je poskočio i začas se brzinom vjetra našao na  živici, koja je graničila sa susjednim dvorištem, panično osluškujući odakle stiže.

„Sivko, Sivko?!“nemoćno ga je dozivala Anka  u buci  glasnog lajanja i siktanja.

Nagnula se preko ograde bojeći se za Sivka.Zapanjila se kad je ugledala psa.Nešto toliko veliko nije odavno vidjela.Nevjernički  se osmjehnula i  klimnula ženi.Slinave gubice i razjaren Sivkovim frktanjem lajao je i vukao nemoćnu, mladu ženu.Sivko je, kao da ga izaziva pretrčao njihovo dvorište, a pas se svom snagom  ogromnog tijela, zaletio za njim obarajući ženu i vukući je po travi.

 „Berni!Berni stani, Berni!“ vikala je.

Sivko je nestao,a pas nije prestao lajati.Stajao je s druge strane živice i glasno lajao ogromnom šapom tresući žičanu ogradu.

Anka je ušla pod sjenicu  zabrinuto klimajući glavom.Uzdahom se prisjećala susjede Marije i vremena kad su se  veselile i tugovale.Kad bi dijelile svoje najskrivenije tajne sakrivene u beskrajnim dubinama bića.Mariju je odvela kćerka.Nije  mogla živjeti sama.

Mladi su se uselili.

Navikla se na tišinu i  Sivka i jednosmjerne rečenice.Koji put bi joj navratili daljnji rođaci, ali uglavnom je samovala.Jednom godišnje dolazila su joj djeca koja su živjela preko bare.Uh, koje su to bile pripreme?!Od krečenja, do pečenja kolača, po receptima njene bake,do uređenja vrta…Ah koje veselje!Veselje isčekivanja.Nema ljepših trenutaka od tih isčekivanja.A onda bi za par tjedana sve utihnulo.Splasnulo.

Do druge godine, ako poživi.

Znala je prošetati do dućana i tamo s prodavačicom razmijeniti po koju riječ.Vukla je svoj „voziček“ kako je zvala kolica za veću nabavku namirnica i gledala užurbani svijet koji je poput neumornih mrava presijecao mali trg žureći, žureći.Sjela bi na obližnju klupu, da odmori otekle noge i divila se skupinama mladih, kako se u unakrsnoj,glasnoj borbi riječi razumiju.

Uhvatila je par golubova koji su se obrušavali na mrvice prosute oko debla bijele platane.Vinuli su se u zrak u skladnoj tvorevini zaprege s četiri goluba koji vuku treperavu kočiju iz koje se čuju usamljeni povici i vapaji.Nitko ih osim nje nije čuo.Uzdahnula je s mišlju da prihvati ono što ne može promijeniti.Svi su  živjeli u  prohujalim vremenima,  ne razumijevajući da se troše na prošlost koja neumoljivo maše, ili na budućnosti koja ih je čekala iza ugla.Samo je ona spoznavala sadašnjost.Zar moramo krčiti tolike staze, da bi se sudarili sa surovom stvarnosti.I pitanjem:

 „A što sad?“U ustima osjeti oporu  gorčinu  usamljenosti.

Sve je češće virila kroz gustu živicu u susjedno dvorište.Tamo se stalno nešto događalo; ili su dolazili majstori, ili su se mladi žustro svađali, ili je pas  tužno cvilio zavezan na poduži lanac omotan oko bora, kojem se lanac urezao u koru od silnih trzaja.Onda bi mlada žena izlazila noseći zdjelu hladne vode i ušutkavala ga obećavajući mu da će ići u šetnju.

Pokušala joj se približiti.Ispekla je gibanicu od sira i pozvala je na druženje.Kad ju je mlada žena odbijala s isprikom da nema vremena,dodavala joj je tanjur s kolačima ili svježe ubranim malinama preko živice, razmjenjujući pokoju riječ.Shvaćala je da se sve ubrzava, i nezaustavljivo curi.Da nitko nema vremena za one oko sebe.Svi su lelujali opijeni obavezama koje su se preklapale, a oni zatrpani poslom i preživljavanjem kasnili.Kaos koji su živjeli , zbunjivao ju je. Samo su njeni dani tekli poput mirne jezerske vode.Razmišljala je kako da im udahne život,kako da ih ispuni.Podigla je glavu, kao da na nebu traži odgovor.Ugledala je kočiju upregnutu golubovima i čula jeku  usamljenog glasa.

Ljeto je žarilo  pržeći travu i polijegalo na tlo listove biljaka koje su se borile s vrućinom.Pčele su neumorno zujale oko rastvorenih cvjetova,a ona se utapala u spokoju tišine.Vidjela je da Berni  šeće dvorištem i da nitko ne izlazi iz kuće i počela ga  dozivati.Stajao je iza živice i gledao ju žmirkajući tamnim očima.Onda se obliznuo, nezainteresirano zijevajući.Gurnula je ruku kroz žičanu ogradu.

Zgrabio ju je.

Vrisnula je od boli, trzajući ruku.

Poslijepodne ju je posjetila mlada žena sa strahom u očima.

„ Nije mi jasno kako Vas je zgrabio.On je miroljubiv.Napada samo kad bani posjed ili kad je izazvan…pa se brani…“mucala je.“Ako Vam što treba, samo recite.Tako mi je žao što se to dogodilo.Nadam se da će rana brzo zarasti i da ćemo se dogovoriti…“

Anka ju podizanjem ruke zaustavi.

„Ne brinite, proći će.Dobro je,  da je cijepljen.“

Mlada je susjeda svakodnevno obilazila Anku.Iznenadila se koliko ta profesorica u miru zna o vrtu, biljkama i nametnicima.Koji put bi se smračilo, a mlada žena  se u čudu dizala i vapila, kako će joj se suprug vratiti, i kako nije ništa skuhala. Anka bi pobjedonosno donosila zdjelicu s varivom i kobasicama, taman za dvoje i pozvala je da  ju sutra opet obiđe.

„Hvala, hvala.“ ispričavajući se i hodajući natraške mlada žena zavapi:“Kako da Vam se zahvalim na tolikoj dobroti?!Niste me tužili , a sad me još i hranite!“

„Jednostavno,kupila sam karte za HNK-a za sljedeću sezonu pa mi pravite društvo.“

„Iva, Iva?Gdje si?Stigao sam!“čula je supruga kako je doziva.Anka se smiješila zatvarajući vrata.