Stajao je na vratima, posve blijed, ovješenih ramena, kao da se nije radilo o sportašu. Bez pitanja sam ga uvela u stan i ponudila sokom.
„Pričaj!“
Luka me je gledao, kao da me ne razumije.
Odmahivao je glavom, odlažući čašu sa sokom.
Sve je to radio toliko sporo da sam se osjećala u labirintu iz kojeg sam se stvaranjem obitelji izvukla, pronašla smjer i osvijestila putovanje.
Smiješila sam se i ponovila pitanje. Gledala sam ga u oči, koje samo što nisu pustile suze. Nije ih oborio, ali ih je zaledio. Zaleđeno plavetnilo me ohrabrilo.
Ima nade!
Znala sam da je posljednjih pola godine pripremao plivanje. Sve stilove plivanja, upotpunjene s postignutim vremenima za svaki stil, i živio na kompotu od jabuka bez šećera.Uh, bilo je to veliko odricanje za njega, koji je volio reš pečene pileće batke i pršut.
Čekala sam, a on je u jednom trenutku ispalio:“Ostavit ću faks!“
Osupnuto sam ga gledala i nisam mogla vjerovati, da bi on to ikad izgovorio, a kamoli učinio Bio je vrijedan i skroman student, ispite prve godine položio je s dobrim ocjenama do lipnja, da bi ljeti zaradio novac za nastavak studija.
„Ma daj?!“
Klimao je glavom bojeći se da će ga zaleđeno plavetnilo u njegovim očima izdati.
Tišina među nama bila mi je sve nepodnošljivija.
Nisam zapravo znala od kuda mu taj poriv, pa sam ga pitala:“Kaj si pao?“
Odmahnuo je glavom i posegnuo za preostalim sokom.
„Dao mi je dva!“jedva je protisnuo drhtećeg glasa.
Makar me steglo u grlu, laknulo mi je. Nasmiješila sam se i otišla u smočnicu. Donijela sam pršut. Šutke me je gledao. Nisam se usudila pogledati ga. Zaposlila sam se rezanjem.
„Probaj, jučer su nam ga poslali kumovi iz Stankovaca,“ pokušala sam ga odmaknuti od njegove ogorčenosti, izdaje svega onog u što je vjerovao, da se poštenim radom i zalaganjem, sve može postići.
Malo se opustio, a ja sam mu pokušala pomoći.
„Dvojka je prolazna ocjena?!“ oprezno sam konstatirala.
„Znam. Ali isto tako znam koliki trud sam uložio u trening i učenje. Nisam ni pošteno jeo, da bi skinuo kile i ostvario što bolji rezultat u leptir stilu, ma u svim stilovima…A onda je na ispit došao nastavnik, toliko pijan, da nije vidio ni štopericu, a kamoli vrijeme. To je nepravedno! Kad sam upisao studij, gledao sam na nastavnike s poštovanjem, očekujući od njih da budu korektni i da nas, buduće profesore,nauče pravednosti!“ispalio je u jednom dahu.
„Uh! Svejedno to nije razlog da ostaviš studij. Nitko te nikad ,nakon završenog studija, neće pitati koliko si imao iz plivanja. Pusti i kreni dalje. Ako ne možeš imaš još izbora, da ponoviš ispit. Ali ja mislim da trebaš ići dalje…Shvati tu lekciju, kao dobru školu,“ polagano i razgovjetno sam mu govorila.
Prvi put se nasmiješio, kad sam rekla da ima više izbora…Polako se opuštao, a ja sam mu gurnula novac za nove tenisice i trenirku da ga nagradim za dvojku. Opirao se, ali nisam se dala.
Gledala sam za tim, mojim još uvijek malim bratom, kojeg sam morala čuvati i za kojeg sam kao djevojčica govorila da mi je“ ukrao djetinjstvo“, sretna i ponosna što je nastavio studij.
I što je položio životnu školu.