Ljude koje
sam poznavao, ali i ljude kojih sam djela i živote znao, vidim i kad preminu
kao žive. Tako je u meni i s danas preminulim Adalbertom Rebićem, koji je po
mojem odgoju za mene bio prvo svećenik, a zatim sve drugo što je bio. Kao što
mi se svaka osoba otprve učini ženskom ili muškom, tako mi se svaki muškarac
prvo učini svećenikom ili „laikom“. Tako je za mene Adalbert Rebić bio prije
svega svećenik.
U današnjem svijetu raspršenih pojedinaca biti nekomu
bližnji obično je pitanje probitka. Stoga su ljudi od pravih bližnjih uglavnom
pretvoreni u prolaznike. Adalbert Rebić bio je jednim od mojih dragih
prolaznika. Jedan od prolaznika s kojim se moglo i s kojim je vrijedilo
razgovarati. U prolazu, ali dobro. U vremenu skolastike, u kojemu se mnogo
raspravljalo i razgovaralo, smatralo se da dobar razgovor treba imati potpunost
(svi sudionici razgovora imaju iste informacije), korist, bistrinu uma i
iskrenost. Moji prolazni i prolaznički razgovori s Adalbertom Rebićem – u koje
spadaju i razgovori u zajedničkoj vožnji u Sveti Križ Začretje, u Rebićevu
rodnom Zagorju, i razgovori uz godišnji blagoslov tamošnjeg dvorca – bili su
iskreni. Adalbert Rebić je bio iskren čovjek. U našim prolazničkim razgovorima
naše su se misli brzu susretale, a nisu nosile dva protivsmjerna i mimoilazna
monologa.
Zbilja me je u zreloj dobi poučila, da se svećeništvo
prometnulo u profesiju ili „posao za plaću“. Rebićevo svećeništvo bilo je
prošireno njegovim profesorskim radom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u
Zagrebu. Predavao je biblijske znanosti i stare jezike. Međutim, kao što
kukurijek snažno prodre kroz sloj smrznutog snijega, tako su iz Adalberta
Rebića kroz njegovo svećeništvo prodirale snažna osobna misao i nezaustavljiva
nesvećenička aktivnost: nakladnička djelatnost u Kršćanskoj sadašnjosti,
organizacija i vođenje nebrojenih hodočašća u Palestinu i uzorno obavljen posao
smještaja i brige za prognanike tijekom Domovinskog rata. Rebić se iz
profesionalnog svećeništva uspio osobno probiti u pun i dobro uporabljen život,
baveći se neumorno i usporedo svime čime se bavio.
Ipak, činilo mi se da bi Adalbert Rebić, kao što se i
meni događalo, posebno živnuo duhom u našim razgovorima, koji su nudili prigodu
za iskrenost. U njima je uvijek bio razgovor o Isusu, na kojega je po meni bio
navaljen teret Staroga zavjeta, a moj prolazni sugovornik bio je profesor
biblijskih znanosti. Susreti naših misli postupno su u vremenskim razmacima
vodili zajedničkom uviđanju da pojava Isusa iz Nazareta nije pitanje povijesti,
nego pitanje antropologije.
Ovaj moj utisak o jednom vrijednom, iznimno dobro
uporabljenom ljudskom životu ostao bi nezapisan da nije bilo poticaja od
duhovnog sijela zvanog EHO.HR. Zapisao sam ga s vedrinom, kakvu su u me uvijek
unosili moji obično nepredviđeni i slučajni, iskreni i korisni susreti sa živom
dušom Adalberta Rebića, prolaznika i prijatelja.