Irena Škorić

Irena Škorić

https://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Škorić

Irena Škorić (born 1981) is a Croatian film director and screenwriter. Her first feature film was erotic drama 7 seX 7, released in 2011.[1] She was the president of Croatian Film Directors Guild from October 2014 to February 2015

Pravo je vreme za priču o antifašizmu

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:667281-Pravo-je-vreme-za-pricu-o-antifasizmu

Rediteljka i scenaristkinja Irena Škorić o dokumentarcu “Neželjena baština”, rušenju spomenika posvećenim NOB u Hrvatskoj, zaštiti umetnosti

NAŠI filmofili mladu hrvatsku rediteljku i scenaristkinju Irenu Škorić pamte iz 2011, kada je sa našom rediteljkom Minom Đukić svečano otvarala 58. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma. Te godine bila je i predsednik žirija, a van konkurencije prikazan je njen nagrađivani dokumentarac “Rastanak 2”.

Na 10. jubilarnom Beldoksu koji je nedavno završen ponovo je osvojila našu publiku nagrađivanim dokumentarcem “Neželjena baština”, koji joj je doneo brojna priznanja na svetskim festivalima.

- Od prošlogodišnje premijere u Sarajevu, film je prikazan u Hongkongu, Stokholmu, Los Anđelesu, Njujorku, uskoro ide u Pariz, Berlin, Kaliforniju i na mnoge druge festivale, što je dokaz da moja priča o spomenicima antifašizmu koji su u Hrvatskoj porušeni devedesetih godina zanima svet i nije samo lokalna, a meni kao autoru daje snagu da idem dalje - kaže Irena Škorić, iza koje je tridesetak dokumentarnih i eksperimentalnih filmova prikazanih na oko 200 festivala na kojima je osvojila više do 50 nagrada, igrani film “7 seX 7”, ali i književne nagrade “Ranko Marinković” i “Marin Držić”.

* Šta je bio vaš glavni motiv da napravite film koji šalje snažnu političku i moralnu poruku da borba protiv antifašizma ne sme da se zaboravi?

- O toj temi počela sam da razmišljam baš te 2011, na legendarnom Kratkom metru u Beogradu, a ideja za film je došla kada je poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio monografiju “Spomenik”, sa fotografijama spomenika NOB-a širom Jugoslavije, što znači da je trebalo da dođe neki stranac da nam ukaže da na ovom prostoru imamo baštinu koja je jedinstvena po svojoj kreativnosti. Ja sam htela da pokažem kakav je odnos Hrvatske prema toj baštini, jer je od devedesetih godina srušena i devastirana polovina spomenika podignutih žrtvama antifašizma, njih oko tri hiljade. Nove političke okolnosti su ova arhitektonska i vajarska ostvarenja visokog artizma, među kojima su i prava remek-dela, učinila nepoželjnim, i ovaj film je, zapravo, priča o društvu i vrednostima koji su se urušili.

* Koliko je i snimanje ovakvog filma kao što je “Neželjena baština” bilo neželjeno u Hrvatskoj?

- “Neželjena baština” je nastala kao nezavisan film, istraživanje je trajalo dve godine dok sam prikupljala arhivsku građu, u čemu su mi mnogo pomogli ljudi iz vaših "Filmskih novosti" i Ministarstva kulture Srbije, i i te kako sam se namučila da ga napravim. To je još jedan dokaz da je sada pravo vreme za priče o antifašizmu, jer hrvatske institucije nisu htele da ga finansiraju, što jasno govori kakva je, nažalost, i danas klima o ovoj temi. Antifašizam, kao i spomenike koji su mu podignuti, kao da apsolutno treba zaboraviti, sve je to stavljeno u ideološki okvir koji ima negativan kontekst. Ja mislim da je tema antifašizma, pogotovu danas kada desnica sve više jača u svetu i stvaraju se novi fašistički pokreti, vrednija nego ikada.

* Devedesetih godina Dubravka Ugrešić je pisala brojne tekstove upravo o rušenju spomenika antifašizmu u Hrvatskoj. Da li se to dogodilo i u nekoj drugoj evropskoj zemlji?

- Najveći “bum” rušenja spomenika u Hrvatskoj dogodio se 1991. i 1992, na lokalitetu ratnih događanja. Oni su rušeni jer, osim što su promovisali antifašizam, bili su stvoreni u doba Jugoslavije. Ti spomenici su podsećali na nešto što prestaje, stvarala se nova hrvatska država, i automatski, sve ono što je bilo ranije trebalo je izbrisati. To nije ništa novo u istoriji - kako su se vlasti smenjivale, tako su se rušili spomenici. Slično se dogodilo u Mađarskoj, i u nekim drugim zemljama istočnog bloka koje nisu ratovale posle promene komunističke vlasti. U Mađarskoj su čak bili najbizarniji u tome, oni su napravili jedan park u Budimpešti, gde su iz cele zemlje nabacali preostale spomenike antifašizmu, i to deluje zastrašujuće.

* U vašem dokumentarcu glavne uloge “igraju” spomenici.

- “Glavni glumci” su spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, spomenik Stjepanu Stevanu Filipoviću u Opuzenu, spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, “Ustanak” u Brezovici, spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja... Spomenik Stjepanu Stevanu Filipoviću je srušen, i trenutno čeka sredstva za restauraciju, kao i “Ustanak” u Brezovici, dok su spomen-ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom. Neki su se mali spomenici počeli obnavljati kada je Hrvatska trebalo da uđe u EU, svi su se najednom toga setili, a posle ulaska to više nije bio interes.

- Imala sam trideset sagovornika, među njima su istoričari umetnosti Snješka Knežević, Zvonko Maković, Zlatko Uzelac, vajar Miro Vuco, nekadašnji predsednik Hrvatske Ivo Josipović, koji je komponovao muziku za ovaj film, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar Milorad Pupovac, unuka vajara Vojina Bakića - Ana Bakić, partizan i antifašista Ivan Fumić, istoričar Tvrtko Jakovina... Svi oni imaju identične stavove, a to je da se vrhunska dela moraju zaštititi i sprečiti njihovo dalje propadanje. Ona koja je moguće, treba obnoviti, a naročito se moraju sačuvati političke, društvene i moralne vrednosti koje ti spomenici predstavljaju. Jer, antifašizam mora biti moralni stav svakog čoveka.

POLITIKA GRADI, POLITIKA RUŠI

* KAKVE su bile reakcije publike na vaš film, ako zvanična politika promoviše ustaški pozdrav “Za dom spremni”?

- Sve vlasti koje su se promenile u Hrvatskoj posle raspada Jugoslavije mnogo su obećavale. I HDZ, i SDP, ali su po pitanju porušenih i devastiranih spomenika antifašizmu sve bile iste. Niko se time nije hteo baviti, i nikome nije bilo u interesu. Obnova Petrove gore bi, recimo, danas koštala osam miliona dolara. Trebalo je, dakle, pisati velike elaborate da se novac dobije iz evropskih fondova. Kako vajar Miro Vuco kaže u ovom filmu, politika diže spomenike, politika ruši spomenike. Ali za razliku od političara, hrvatska urbana, intelektualna publika sjajno je primila dokumentarac koji promoviše odu antifašizmu, i prekrasna umetnička dela kojima su se divili i ljudi iz sveta.

IRENA ŠKORIĆ,Filmska i TV redateljica

http://www.irenaskoric.com/biografija.html

Premijera dokumentarca "Neželjena baština" Irene Škorić na Sarajevo film festivalu

http://www.irenaskoric.com/home.html

U potrazi za spomenicima kulture pretvorenima u otpad

Novi dugometražni dokumentarni film ''Neželjena baština'' redateljice i scenaristice Irene Škorić, imat će svoju svjetsku premijeru u četvrtak, 18. kolovoza 2016. na međunarodnom Sarajevo film festivalu koji se održava od 12. do 20. kolovoza. Dokumentarac "Neželjena baština" sudjeluje u programu "Suočavanje s prošlošću" i u konkurenciji je s drugim filmovima za nagradu publike

Stominutna priča "Neželjena baština" govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Od 1945.- 1990. godine izgrađeno je na tisuće NOB spomenika po cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji, svaki na svoj način, obilježavaju događaje iz Drugog svjetskog rata. Ti su spomenici bili, posebno neki vrlo visoke umjetničke vrijednosti, dio afirmacije antifašizma kroz obrazovni proces, političke skupove i turističke projekte. U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće. Film Irene Škorić priča o spomenicima naših vrhunskih umjetnika srušenim od devedesetih do danas. Promijenjene društvene vrijednosti i nove političke okolnosti su međunarodno priznata umjetnička djela učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, Irena Škorić priča o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, priča o društvu i vrijednostima koji su se urušili. Snimanje cijelog filma, koji je nastao u produkciji Artizana filma, potrajalo je čak nekoliko godina, a za kamerom su se izmjenjivali Branko Cahun, Darko Krakar i Robert Krivec. Montažer je Silvije Magdić, a skladatelj Ivo Josipović.

U bivšoj Jugoslaviji, koja se suočava sa dubokim i dalekosežnim posljedicama nedavnih ratnih sukoba, cilj projekta "Suočavanje s prošlošću" je da doprinese intenzivnijem dijalogu, promociji mira kroz podizanje svijesti i suočavanju svih učesnika sukoba sa neporecivim činjenicama. Projekt ohrabruje uključivanje javnosti, prvenstveno pripadnika mlađih generacija, u interesu postizanja većeg razumijevanja, te prihvaćanja i toleriranja međusobnih razlika.

U okviru programa će biti predstavljena tri filma: "Dubina dva" Ognjena Glavonića, "Narod protiv Fritza Bauera" Larsa Kraume i "Neželjena baština"  Irene Škorić s kojom će također biti upriličen razgovor nakon projekcije.

Projekt je podržala fondacija Robert Bosch, a na Sarajevo Film Festivalu će biti predstavljen u suradnji s Al Jazeera Balkans.

Trailer možete pogledati ovdje: https://vimeo.com/175658673

Neželjena baština / Unwanted heritage trailer

https://vimeo.com/175658673

Spomenici su nijemi svjedoci o ljudima i vremenu u kome su nastali. Iz njih se iščitava povijest ljudskog roda. Pružaju nam znanje o običajima, religiji, kulturi, ekonomiji, ratovima, poretku. Bez očuvanih spomenika mnogim narodima bi se izgubio svaki trag. Od 1945.- 1990. godine izgrađeno je na tisuće NOB spomenika po cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji, svaki na svoj način, obilježavaju događaje iz Drugog svjetskog rata. Ti su spomenici bili, posebno neki vrlo visoke umjetničke vrijednosti, dio afirmacije antifašizma kroz obrazovni proces, političke skupove i turističke projekte. U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće. Nekad mjesta događaja raznih ekskurzija i političkih skupova, dio svih obiteljskih fotografija, danas su ti spomenici, kao i njihova simbolika, većinom devastirani, zanemareni i neželjeni. Glavna okosnica ovog filma je sudbina spomenika kao sekundarne sirovine.

Monuments are silent witnesses to the times when they were built and the people who built them. Through monuments one can trace the history of human kind. Monuments teach us about different customs, religions, cultures, economies, wars and social norms. Had their monuments not been preserved many peoples would have perished without a trace. Thousands of monuments were built throughout the former Yugoslavia in the 1945-1990 period to commemorate the sites where World War II battles had been fought. These monuments were once favorite destinations for school trips and political gatherings, as well as a necessary part of all family photos. At the present time, the monuments and their symbolism have been abandoned, neglected and destroyed. The main focus of this film is the destiny of these monuments as secondary raw materials.

Redateljica i scenaristica: Irena Škorić,  irenaskoric.com   

Snimatelji: Branko Cahun, Darko Krakar, Robert Krivec

Montažer: Silvije Magdić

Skladatelj: Ivo Josipović

Producentica: Irena Škorić

Produkcija: Artizana film

"Spomenik" time-lapse footage provided courtesy of Kaleb Wentzel-Fisher and Molly Aida Film

This footage originally appeared in Sankofa (2014) – sankofathefilm .com  

Soap Opera: Ljubavni zaplet u pet epizoda 

originalan je hrvatski koncept

Redateljica Irena Škorić osmislila je i napisala predložak ljubavnog zapleta i songove u kojima ima i erotike, policije, prijevare... a premijera je 22. travnja u &TD-u

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Bočna su vrata zatvorena. Ispred njih hostesa u kostimu, crnim čarapama i lakiranim štiklama. Kroz vrata se čuje žamor publike.?Nigdje nikog osim užurbane, elegantno odjevene žene koja pokušava ući. Hostesa joj priječi put... Tako počinje "Soap Opera" ili, u prijevodu, operna sapunica.

Avantura doktora i studentice

Taj originalan koncept u koprodukciji Muzičkog biennala Zagreb, Cantus Ansambla i Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, premijeru svih svojih pet epizoda doživjet će u Velikoj dvorani Teatra &TD 22. travnja u sklopu Muzičkog biennala Zagreb.

Režira je Dora Ruždjak Podolski, skladatelji su Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvije Foretić i Gordan Tudor, a dramaturški predložak "serije" i songove napisala je redateljica Irena Škorić, ujedno i kreatorica ovog novog zanimljivog sapuničarskog žanra.

- "Soap Opera" ili operna sapunica u nastavcima, koliko sam čula, originalan je i izvorni hrvatski pa možda čak i izvozni proizvod. Smislila sam naslov "Soap Opera" za koji mislim da najbolje spaja žanrove - sapunicu i operu. Uz to, američka je inačica za telenovelu - kaže Irena Škorić.

U središtu je radnje ljubavni četverokut. U prvoj epizodi upoznajemo studenticu brodogradnje Mirelu (sopran Gorana Biondić), koja kao hostesa u Lisinskom u početnom prizoru pred vratima dvorane zaustavlja atraktivnu gospođu Irmu Berger (mezzosopran Ivana Srbljan). Njihov iz minute u minutu sve napetiji pjevački sukob otkrit će nam ponešto i o dva muška lika. Jedan je Irmin suprug, poznati zagrebački estetski kirurg dr. Ivan Berger (bas-bariton Ozren Bilušić), a drugi tajkun i ekstravagantni zavodnik Nedjeljko Emanuel Benezetić Sforza (tenor Miljenko Đuran).

Bergerova avantura s hostesom Mirelom, siromašnom studenticom, dovela je do gnjeva Bergerovu suprugu Irmu i zaplela sapunicu. Ima erotike, droge, šlagera o kirurškoj restauraciji, djevičanstva, prijevara i policije. Dakle, sadržajni je to pandan kakvoj meksičkoj ili turskoj televizijskoj seriji. Zanimljivo bi bilo sličan format emitirati i na televiziji, a o tome što misli bi li se svidio i TV publici, Irena procjenjuje:

- Mislim da bi TV publika izvrsno prihvatila ovaj format. Naime, ova je "Soap Opera" zapravo parodija stereotipne, klasične sapunice i njezina je glavna karakteristika humor. Ironičan i s odmakom, pogotovo u songovima. Duet u prvoj epizodi osobito je oštar. Kao i sve sapunice ljubavnog sadržaja, i ova naša "Soap Opera" namijenjena je svima, od 14 do 104 godine. Sapunica je žanr u kojem je sve moguće, bez ograničenja. U kojem se snovi često ostvaruju, život je ljepši i u puno više boja. U sapunici je uvijek happy end. Ponekad mi se čini da svaki čovjek ima period kada mu život nalikuje na sapunicu, samo happy end može često biti upitan - kaže.

Generacija "Dinastije"

Privatno nije ovisnica o nekoj od TV sapunica, štoviše na tu temu kaže:

- Ne gledam ih. Nemam vremena za njih. Ali generacija sam koja je odrasla uz "Dinastiju" i "Santa Barbaru". Profesori su nas ranije puštali s nastave da bi stigli kući na vrijeme na novu epizodu. Legendaran je zagrebački grafit: "Cruz je nevin". Tko je čitao Modru lastu sjeća se pitanja Lastanu zna li u kojoj će se epizodi Cruz vjenčati, a bake su u to vrijeme u crkvi palile svijeće za Eden. Prije pet godina bilo mi je ponuđeno da budem kreativna producentica i scenaristica jedne sapunice, ali odbila sam ponudu. Slučajno ili ne, izgleda da mi je sapunica ipak bila suđena jer me dočekala "Soap Opera"!