Ispraćaj Dražena Petrovića na gradskom groblju Mirogoj [Život Leti Kapetane]
https://www.youtube.com/watch?v=g_RNxI6uIek
Tko je zapravo bio čovjek koji je 1993. godine poginuo vraćajući se, naravno, s utakmice, posljednje utakmice koju je odigrao za hrvatsku košarkašku reprezentaciju? Gdje bi Dražen bio ako ne na treningu, ako ne na utakmici?
Ne, Dražen je, dakako, bio puno više od sporta, sportskih statistika, vječnih zabilješki novinara koji prate sport i neumorno redaju brojke koje onda navodno svjedoče o tome koliko je tko bio uspješan u svojoj sportskoj karijeri. Dražen Petrović bio je daleko ispred svog vremena, jači i veći od svih brojeva, svih statistika. Brojevi teško mogu reći istinu o životu čovjeka. Nema broja koji može dočarati istinu o Draženu Petroviću jer njegovim odlaskom počela je umirati hrvatska košarka. Otišao je vođa, ostala praznina. Dugo je vremena trebalo da se oporavi, još uvijek nije, i vjerojatno nikad neće. Od nekih se šokova čovjek nikad ne oporavi, bez obzira koliko ova konstatacija nekima patetično izgledala, to je, nažalost, činjenica. Bio je vođa, a tko je zapravo bio najbolje se vidjelo odmah nakon što je otišao.
Iako današnja generacija nije živjela s Draženom, muškarcem dječačkog osmijeha, koji je baš poput Petra Pana odbio odrasti, priču o Draženu znaju svi, kao što će znati i oni koji dolaze nakon nas. Ako ništa drugo barem toliko možemo učiniti kako bismo se odužili sportskom velikanu koji je ispričao najljepšu priču naše mladosti, koja uz Dražena, toliko godina kasnije, nikad ne prolazi.
“Svima objasnio put…”
Snimali su se nakon njegovog odlaska filmovi, pamflete, proglašavali su ga bratom oni koji su cijepali hrvatsku zastavu, istu zastavu koju je na sportskom borilištu praktički doslovce branio do posljednjeg daha, nisu pogodili. O Draženu je teško, skoro nemoguće, snimiti film, jer je zapravo život jedini film dostojan Dražena. Sve drugo je pretjerivanje. Toliko je toga što se o Draženu može reći, svako je pretjerivanje bespotrebno.
Dražen Petrović obilježio je jedno vrijeme, ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj košarci, ali prvenstveno na ovim prostorima nije bilo većeg košarkaša od legendarnog ” Petre “, kako su mu tepali u NBA ligi. Rađali su se ovdje talenti, nastajale legende, pod ovim suncem rodio se Krešimir Ćosić, Nikola Plečaš, na našim parketima za loptom su trčali Stojko Vranković, Toni Kukoč, Dino Rađa, čast legendama, čast sportskim ikonama, no Dražen Petrović “ bijaše vanzemaljac “, čovjek ispred svoga vremena. Možda ga je najbolje opisao legendarni Zadranin Krešimir Ćosić. “Bio je čovjek koji je svima nama objasnio put...”
“…Dražen je u mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići ako osim talenta i povoljnih okolnosti posvetiš cijeli svoj život onome u čemu težiš za savršenstvom...”, bile su riječi velikog Zadranina, koji je vrlo brzo, shrvan teškom bolešću, otišao nakon Dražena.
O njemu su govorili biranim riječima najveći košarkaški velikani njegovog vremena, kao o košarkašku s druge planete. Pogriješili su, Dražen nije došao s Venere, Marsa ili Jupitera, Dražen je rođen u Šibeniku, najstarijem gradu na Jadranu, on nije igrao košarku on je bio košarka, hrvatska košarka. Plemeniti dalmatinski kamen, modro hrvatsko more, dalo je bezbroj velikana, iz svijeta glazbe, sporta, kulture… Očito ima nešto u tom kršu…
Košarkašku karijeru Petrović je započeo na Baldekinu, šibenskoj četvrti u kojoj i danas igra nekoć slavna momčad Šibenke, odnosno Šibenika, no, nije to ona Šibenka, nikad neće biti, odavno ne predstavlja onu snagu kakvu je imala u vremenima braće Petrović. Dražena i nešto starijeg Ace.
Već u svojim prvim nastupima Dražen Petrović zadivio je tadašnju Jugoslaviju, nezabilježen talent i izuzetna snaga volje poklopilo se u jednoj osobi, zaista “ taj mali bio je predodređen za uspjeh “, govorili su mnogi. Zamislite u novo, suvremeno doba, često neuspjehe naših sportaša opravdavamo mladošću, međutim, Dražen Petrović s nepunih sedamnaest bio je zvijezda svoga vremena i mladić pred kojim je velika budućnost i prije punoljetnosti započela.
U Zagrebu, generacija divova
Nakon dramatičnih utakmica sa snažnom Bosnom za naslov prvaka tadašnje države, Dražen Petrović odlazi stopama Kreše Ćosića i svog brata, Aleksandra ” Trice ” Petrovića, put Zagreba, na Tuškancu se tek stvarala sportska ekipa koja će u doglednoj budućnosti proslaviti hrvatsku košarku, stasali su divovi. Ni prije, ni poslije Dražena, takvi nisu “haklali” zagrebačkim asfaltom.”Vukovi s Tuškanca.”
U nekoliko narednih sezona, zagrebačka Cibona postati će višestruki prvak Jugoslavije, dvostruki prvak Europe i pobjednik Kupa pobjednika kupova, finalnom utakmicom 1987. godine u Novom Sadu, protiv talijanskog Scavolinija. Legendarni susreti protiv litavske ekipe Žalgirisa, sportski dvoboj dva velika igrača, dva najveća rivala osamdesetih, Arvidasa Sabonisa i Dražena Petrovića i danas se prepričavaju u Litvi, zemlji s izuzetnom košarkaškom tradicijom, koja traje i danas.