ISTANBULSKA KONVENCIJA-promišljanje
Na paralelnom studiju žurnalistike , dok sam se pripremala za vrlo opširan ispit „Suvremeni politički sistemi“, pročitah ustave svih većih zemalja svijeta i po njima- u tim zemljama, ha, ha, sve bajno;pravi raj na Zemlji!
Kasnije, kad sam pripremala ispit za sudskog tumača, „de facto“- pravosudni ispit „u malom“, ali, na svu sreću, nisam ga prošla!
Ovaj uvod sam napravila jer sam jutros našla shodno da konačno pročitam „Istambulsku konvenciju“ o kojoj se takva galama podigla.
I do koje spoznaje sam došla?
Do toga da se dogodilo po onoj šekspirijanskoj „Too much Ado about Nothing“ („Mnogo buke ni za što“).
Sasvim benigno napisana, bez po muke sam je, u vrlo kratko vrijeme, pročitala, ali dok sam je čitala, imadoh poneku asocijaciju o nama ženama, premda sam ja majka muške djece i godinama bijah jedino žensko u obitelji!
Prva asocijacija mi je bila, kako, u mom djetinjstvu, a to se, nažalost protegnulo i do sadašnjeg vremena, kada bi neka cura posrnula u životu, da do kraja života živi svetački, trajno je obilježena!
Međutim muško, ako skrene s puta, pa se popravi, još veći „baja“ nego prije!!
Smatram da retorika nekih crkvenih velikodostojnika u našoj domovini je neprimjerena („Nomina odiosa sunt“).
Što se tiče prisutnosti rodne ideologije u ovoj konvenciji, napisala sam recenziju knjižice ne tako davno na tu temu, naziva „Rodna revolucija“.
U životu pojedinca pa tako i na globalnom planu vrijedi ona „Audiatur et altera pars“ („Neka se čuje i druga strana“).
Zar zaboravljamo kako je Majka Terezija nazivala narkomane „modrernim gubavcima“, a bolesnike side „svecima novog doba“?!
Moramo imati veliko srce za malene i potrebite!
Ova godina je u znaku spomena na revolucionarnu 1968., u kojoj je ta većina „revolucionara“ tužno skončala, kao što piše povijest.
Zato se teološki kaže kako treba sprovoditi revoluciju duha, ali, kao kršćanka i praktična vjernica, smatram, na Božjim načelima!
Zašto održati brak pod svaku cijenu?!
Po našem kršćanskom, poglavito katoličkom nauku, vjenčanje je Sveti sakrament i pred svećenikom kažemo „ i u dobru i u zlu“, samo se to zaboravi kad dođe do problema u braku.
Tako znam za dva tužna i teška slučaja gdje su se žrtve nasilja obratile svećenicima za pomoć, ali se nisu usrećile sa njihovim savjetima.
Prvu je suprug danomice tukao, dok je svećenik inzistirao da ostane u tom braku, međutim ipak se odlučila rastaviti i postala je samohrana majka troje djece; težak križ!
Druga, čiji ju je muž i fizički i psihički zlostavljao, ostala je u braku, na inzistiranje svećenika, ali je preminula u kadi s četvrtim djetetom. Tragedija je odjeknula , pa je bilo čak i insinuacija na muža joj, koji je bio na zlu glasu, a inače ,vrlo imućan!
Nažalost, u svijetu smo gdje je nestalo intime, a s njome i svakog stida.
Za kraj: neki praktični vjernik s kraja prošlog stoljeća reče ingeniozno o stanju u svijetu- ovako veli:“ Ni tamo smo ni amo. Bog napustio , a Đavao zaboravio!“