Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 11.08.2014
Share
Komentari:


IVAN MAŽURANIĆ

od 1873. do 1880. je bio prvi ban pučanin.

Što reći o ovom velikom čovjeku, a stvarno možemo spomenuti puno toga. Recimo da se radi o hrvatskom pjesniku koji je pored svog umjetničkog izražavanja pokazivao i političke sklonosti, što se najviše manifestiralo u periodu od 1873. do 1880. kada je bio prvi ban pučanin.

Ivan Mažuranić rodio se u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine. Svoje školovanje započinje u Rijeci, Zagrebu i Mađarskoj nakon čega se vratio u Zagreb studirati pravo. Nakon završenog fakulteta počeo je raditi kao nastavnik u gimnaziji u Zagrebu, a nakon toga je postao odvjetnik u Karlovcu, gdje je prvi put pokazao političke ambicije.

Naime, baš je u Karlovcu neko vrijeme radio u gradskom vijeću, a za vrijeme revolucionarnog razdoblja od 1848.-1849. bio je narodni zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora te glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. Uskoro je imenovan vrhovnim državnim odvjetnikom 1850. godine , a deset godina nakon toga imenovan je predsjednikom Hrvatskog dvorskog kancelara.

Ivan Mažuranić smatra se najkreativnijom ličnosti Hrvatskoga narodnog preporoda, a za svoje veliko djelo ozbiljno se pripremao.

Od prvih stihova koje piše kao 16-godišnji đak bio je dug i strm put.

Kao jezikoslovac ostvario je moderan hrvatski riječnik zajedno s Josipom Užarevićem s kojim je sastavio djelo od 40.000 riječi.

Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo,nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.

Njegov pjesnički ugled bio je u to doba tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje  Gundulićevog epa.

Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti , metaforiku i refleksije što vidimo u njegovu spjevu Smrt Smail-age Čengića.

Spomenuli smo na samom početku kako je svoje umjetničko izražavanje kombinirao sa političkim aktivnostima. Naime, kao ban nastojao je voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, ali ipak više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa.

Za vrijeme banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena. Nažalost kako je teško bilo usuglasiti njegove radne obaveze u politici sa pjesmama, Mažuranić je prestao pisati.

Posljednje godine proživio je čitanjem, astronomijom i matematikom.

Šutljiv po prirodi i malorjek, govorio je osim hrvatskog još devet jezika: talijanski, latinski, njemački, francuski, engleski, ruski, češki poljski i mađarski. Preminuo je u Zagrebu, 4. kolovoza 1890. godine.

Smrt Smail-age Čengića  objavljeno je u preko stotinu šezdeset izdanja, prevedeno na golem broj stranih jezika , na neke i po više puta, ta slavna pjesan jedna je od omiljelih tema hrvatske i svjetske slavistike.

Franjo Marković, književni kritičar je 1875 u svojoj raspravi napisao:

„Samo pjesnik uzgojen staroklasičnom knjigom koja tankoćutno dotjeruje dikciju do pjesničke i govorničke prave ljepote, pak zadahnut starim hrvatskim pjesništvom, poimence Gundulićem te njegovim slogom savršenijim od jednostavne pučke pjesme, a povođen i pravimi izvrštinama pučke pjesme: samo takav pjesnik mogaše stvoriti dikciju Smail-age. A sve ono troje mogaše se sastati samo u Hrvatskoj.“

Također i Antun Barac u svojoj monografiji Mažuranić (1945) piše:

„ Umjetnička je vrijednost Smrt Smail-age Čengića u prvom redu u tome što je u njoj pjesnik izvanredno zbiti, plastično i jasno iznio jedan naoko neznatan događaj u njegovom najopćenitijem ljudskom dnu. Ujedno je na jedinstven način znao iskoristiti snagu hrvatske riječi da iz nje izvabi prema potrebi i lirsku mekoću, i dramatsku udarnost, i glazbenu lelujavost, i kiparsku plastičnost, a sve to na prvi pogled lako, jednostavno i prirodno.“

I za kraj, pišući o svevremenosti ovog Mažuranićevog epa  povjesničar književnosti Ivo Frangeš zaključuje:

„ Sudbina je malih naroda da veliki svjetski sukobi potresaju temeljima njihove nacionalne egzistencije. U takvim časovima prepušteni su oni sebi, vlastitoj snazi i vlastitim velikim djelima.

Tako je i nas Hrvate Mažuranićev klasični tekst pratio u prijelomnim

časovima  naše novije povijesti, slikajući naše najplemenitije težnje: težnju za pravdom i slobodom, osjećaj bratstva među narodima, heroizam borbe protiv nasilja i neminovnu kob silnika.

Preko svojih velikih djela komunicira jedan narod s drugima. Slaveći ih, on slavi ujedno pobjedu čovjeka nad brutalnošću povijesti i ostvarenje bratstva među ljudima i narodima.

Mažuranić je primjer zrela pisca u još nesazrelo doba. Nadrastao je sebe i postao umjetnost. A što je to ostvareno u jednom od najvećih djela hrvatske književnosti, ispunja nas posebnim ponosom!!“ 

789
Kategorije: Kolumna
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.