Ivica Sertić
Baletna umjetnost u Hrvatskoj razvijala se od svojih početaka s mnogim teškoćama te je od
prihvaćanja te profesije od publike do nekih zaista značajnih priznanja izvan domovine trebalo proći
dosta vremena. Taj prostor bio je ispunjen osobnostima jedne generacije koju je krasila radoznalost i
ljubav prema kazalištu, marljivost i stalno traganje za novim mogućnostima plesa i kazališnoga čina.
Na nasljeđu Mije Čorak Slavenske, a pod pedagoškim mentorstvom Margarete Froman, Ane Roje, i
Oskara Harmoša stasala je grupa umjetnika (Sonja Kastl, Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Maja
Bezjak, Veselko Sulić i mnogi drugi), koja je svoje plesačke karijere nastavila koreografskim
uspjesima. Među njima je bio i Ivica Sertić, plesač, koreograf, pedagog, slikar amater, poklonik teatra,
putnik kroz kazališno-plesni svijet koji nas je 15. svibnja ove, nesrećama bremenite 2020. godine
napustio.
Ivica Sertić je rođen u Zagrebu 1927. godine, gdje je počeo učiti balet kod Ane Roje i Oskara
Harmoša. U Hrvatskome narodnom kazalištu angažiran je 1947. godine kao član baletnoga zbora, ali
je ubrzo zahvaljujući marljivu radu postao solist, ostvarivši kao mlad plesač mnoge značajne uloge u
baletima Đavo u selu F. Lhotke, Trorogi šešir M. de Falle, Kineska priča K. Baranovića, Ohridska
legenda J. Hristića i dr. Želja za napredovanjem u profesiji odvela ga je u Frankfurt na Meini 1957.
godine, od kada svoj umjetničku karijeru gradi izvan domovine, mada se često vraćao kao koreograf
postavljajući balete različitih tematika. Bio je šef baleta u Heidelbergu, Lubecku i Wuppertalu, a niz
godina vodio je minhenski Staatstheater am Gärtnerplatz u kojemu je realizirao brojne vlastite
koreografije, blisko surađujući i s Baletnom akademijom u kojoj je mnoge generacije polaznika
pripremao za nastupe u formama klasičnoga baleta i karakternoga plesa.
Koreografsko zanimanje ostvarivao je u djelima klasične baletne literature, kao što su Concerto
grosso Vivaldija, Romeo i Julija Prokofjeva, Don Quijote Minkusa, Pepeljuga Prokofjeva, Copellia
Delibesa do suvremenog repertoara, poput Pulcinelle Stravinskoga ili Peće i vuka Prokofjeva.
Predstavama koje je ostvario na glazbu suvremenih hrvatskih skladatelja ostavio je trajan pečat u
hrvatskome koreografskom rukopisu; Mit o Sizifu Ive Maleca, Napuštene i Dom Bernarde Albe Milka
Kelemena, koja je bila posljednja predstava koju je ostvario u zagrebačkom Baletu.
Značajna i trajna je bila njegova suradnja sa scenografom Zlatkom Bourekom i kostimografkinjom
Dijanom Kosec Bourek s kojima je ostvario mnoge uspješne zajedničke projekte i veliko prijateljstvo.
Plesači su voljeli njegov smiren pristup radu i strpljenje koje je pokazivao u svladavanju njihovih
strahova svojstvenih za proces učenja svake nove koreografije, a nadasve skromnost s kojom je
primao pohvale poslije uspješnica. Dug brak s primabalerinom Ljudmilom Narančom bio je ispunjen
baletnom umjetnošću, jer balet je bio njegov život, ispunjenje mladalačkih snova i misli o kazalištu
koje je ostvarivao u svojim predstavama. Način na koji se obraćao suradnicima bio je rijedak i svima
dragocjen te će ostati zapamćen kao vrstan umjetnik i ljubazan gospodin.
I gospodja Maja Bezjak, koja je Ivicu Sertića znala od mladosti, sjetila se njegove pasioniranosti za sve vrste I forme vezane za balet i široko,slojevito polje plesno-scenske umjetnosti.
Držala ga je jednim od najboljih karakternih plesača,a njegovu kreaciju Petruške,Igora Stravinskog pamti kao antologijsko plesno - umjetničko ostvarenje na zagrebačkoj sceni HNK.