Autor: Ljiljana Gvozdenović
Datum objave: 19.05.2020
Share


Ivica Sertić

plesač, koreograf, pedagog, slikar amater, poklonik teatra,

Ivica Sertić


Baletna umjetnost u Hrvatskoj razvijala se od svojih početaka s mnogim teškoćama te je od

prihvaćanja te profesije od publike do nekih zaista značajnih priznanja izvan domovine trebalo proći

dosta vremena. Taj prostor bio je ispunjen osobnostima jedne generacije koju je krasila radoznalost i

ljubav prema kazalištu, marljivost i stalno traganje za novim mogućnostima plesa i kazališnoga čina.

Na nasljeđu Mije Čorak Slavenske, a pod pedagoškim mentorstvom Margarete Froman, Ane Roje, i

Oskara Harmoša stasala je grupa umjetnika (Sonja Kastl, Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Maja

Bezjak, Veselko Sulić i mnogi drugi), koja je svoje plesačke karijere nastavila koreografskim

uspjesima. Među njima je bio i Ivica Sertić, plesač, koreograf, pedagog, slikar amater, poklonik teatra,

putnik kroz kazališno-plesni svijet koji nas je 15. svibnja ove, nesrećama bremenite 2020. godine

napustio.

Ivica Sertić je rođen u Zagrebu 1927. godine, gdje je počeo učiti balet kod Ane Roje i Oskara

Harmoša. U Hrvatskome narodnom kazalištu angažiran je 1947. godine kao član baletnoga zbora, ali

je ubrzo zahvaljujući marljivu radu postao solist, ostvarivši kao mlad plesač mnoge značajne uloge u

baletima Đavo u selu F. Lhotke, Trorogi šešir M. de Falle, Kineska priča K. Baranovića, Ohridska

legenda J. Hristića i dr. Želja za napredovanjem u profesiji odvela ga je u Frankfurt na Meini 1957.

godine, od kada svoj umjetničku karijeru gradi izvan domovine, mada se često vraćao kao koreograf

postavljajući balete različitih tematika. Bio je šef baleta u Heidelbergu, Lubecku i Wuppertalu, a niz

godina vodio je minhenski Staatstheater am Gärtnerplatz u kojemu je realizirao brojne vlastite

koreografije, blisko surađujući i s Baletnom akademijom u kojoj je mnoge generacije polaznika

pripremao za nastupe u formama klasičnoga baleta i karakternoga plesa.

Koreografsko zanimanje ostvarivao je u djelima klasične baletne literature, kao što su Concerto

grosso Vivaldija, Romeo i Julija Prokofjeva, Don Quijote Minkusa, Pepeljuga Prokofjeva, Copellia

Delibesa do suvremenog repertoara, poput Pulcinelle Stravinskoga ili Peće i vuka Prokofjeva.

Predstavama koje je ostvario na glazbu suvremenih hrvatskih skladatelja ostavio je trajan pečat u

hrvatskome koreografskom rukopisu; Mit o Sizifu Ive Maleca, Napuštene i Dom Bernarde Albe Milka

Kelemena, koja je bila posljednja predstava koju je ostvario u zagrebačkom Baletu.

Značajna i trajna je bila njegova suradnja sa scenografom Zlatkom Bourekom i kostimografkinjom

Dijanom Kosec Bourek s kojima je ostvario mnoge uspješne zajedničke projekte i veliko prijateljstvo.

Plesači su voljeli njegov smiren pristup radu i strpljenje koje je pokazivao u svladavanju njihovih

strahova svojstvenih za proces učenja svake nove koreografije, a nadasve skromnost s kojom je

primao pohvale poslije uspješnica. Dug brak s primabalerinom Ljudmilom Narančom bio je ispunjen

baletnom umjetnošću, jer balet je bio njegov život, ispunjenje mladalačkih snova i misli o kazalištu

koje je ostvarivao u svojim predstavama. Način na koji se obraćao suradnicima bio je rijedak i svima

dragocjen te će ostati zapamćen kao vrstan umjetnik i ljubazan gospodin.

I gospodja Maja Bezjak, koja je Ivicu Sertića znala od mladosti, sjetila se njegove pasioniranosti za sve vrste I forme vezane za balet i široko,slojevito polje plesno-scenske umjetnosti.

Držala ga je jednim od najboljih karakternih plesača,a njegovu kreaciju Petruške,Igora Stravinskog pamti kao antologijsko plesno -  umjetničko ostvarenje na zagrebačkoj sceni HNK.

150
Kategorije: Kazalište
Developed by LELOO. All rights reserved.