Uz 20. obljetnicu smrti
Profesora Koste Spaića
( 23. travnja, 1994. - 23. travnja,
2014. )
Sredinom sedamdesetih
godina prošlog stoljeća,u doba svemoćnih SIZOVA i snažnih OOURA koji su drmali
u kulturi i drugdje,u vrijeme kad je za kulturu bilo novaca i na državnoj i na
gradskoj razini,počinje jedna značajna epoha u životu zagrebačkog HNK...
Jedna nezaboravna slika
ostala mi je u sjećanju.
....Ispred porte za
umjetničko osoblje dojuri limuzina,sjajni „Jaguar“,iz njeg nonšalantno izlazi
Kosta Spaić u bež kamelhar kaputu, s velikim bordo šalom oko vrata i lakim
korakom se uspinje stepenicama prema Porti. Ulazi u zgradu,oouriziranu,sindikaliziranu
na sve moguće kazališne grane,..ulazi Kosta, kao novi Intendant HNK...
Došao je pun idealizma i
planova o umjetničkoj transformaciji ove oduvijek komplicirane kuće,koju on
želi modernizirati po modelu zapadno - europskih kazališnih kuća i njihova
sistema rada,u kojima je uspješno djelovao uzduž i poprijeko i najzad kao
direktor Baselskog kazališta.
No,nije Kosta niti sanjao
na kolike će prepreke u HNK naići gotovo svaka njegova ideja,svaka umjetnička
inovacija,jer o svemu se moraju usuglasiti članovi „Umjetničkih Savjeta“,svakog
pojedinog OOURA s novoizabranim ravnateljem,koji su već zacrtali svoj repertoar
koji je Kostu dočekao na ispunjenje.
Nesporazumi i bitke za
umjetnost očišćenu diletantizma i činovničkog mentaliteta,bitke za
moderniji,profesionalniji odnos prema radu, otvaranje vrata suvremenijem
pogledu u realizaciji predstava,iscrpljivale su Kostu,sjajnog
režisera,diplomiranog violinista,dugogodišnjeg vrhunskog kreatora i direktora
Drame Dubrovačkih ljetnih, igara, sjajnog pedagoga i dekana Kazališne
Akademije, čovjeka široke kulture i vidika u svjetskim relacijama... a sve te
imbecilne borbe, dovodile su ga često do očaja.
Nedugo nakon preuzimanja
mandata Intendanta HNK, pozove me Kosta na razgovor u svoju kancelariju.Bila
sam u to vrijeme kritičarka „Vjesnika“ za baletno-plesno područje u rubrikama
kulture i vodila žestoke bitke i polemike o profesionalnijem i modernijem
pristupu plesnoj umjetnosti.
Taj dug i srdačan
razgovor,pretvorio se u niz razgovora i savjetovanja kroz nekoliko narednih
godina,razgovora o teškoći mijenjanja nekih zastajelih,čvrsto hijerarhijskih,
preživjelih načina vođenja baletnih ansambala,nasuprot modernom duhu vremena koji
je oplodio baletnu umjetnost širom svijeta.Pozvao je na gostovanje svjetski
poznatog koreografa Milka Šparembleka,koji je već svojom prvom baletnom
predstavom otškrinuo vrata suvremenom plesnom pristupu i na našoj sceni...
Bio je presretan i pun planova
za promjenu repertoarne politike,iako je to tražilo velika natezanja i
uvjeravanja u katkad čisto „donkihotskim“ situacijama...o kojima mi je poslije
potanko pričao,kao scenama iz rubrike“Vjerovali ili ne“!
Srdačno prijateljstvo sa
Stipom Šuvarom koji je tada bio Ministar kulture i potpomagao svaki pomak na
kulturnom planu,bilo mu je neophodno i dragocjeno u vremenima, kad je već jasno
bilo, da su potrebne velike promjene u homogenizaciji svih perspektivnih,
mislećih snaga našeg kulturnog života u srazu s prevelikom normativizacijom, na
štetu istinskih stvaralačkih vrijednosti. No Kosta je i u tom vremenu davao
vrhunske predstave. Bio je to svojevrstan „Labuđi pijev“ velikog umjetnika.
Tragičan događaj u mojoj
familiji iznenada mi je promijenio život.Bila sam posve izbačena iz svog
dosadašnjeg kolosjeka, kad mi dođe poziv da se javim određenog dana kod
Ministra Šuvara.
Ulazim u
Ministarstvo,uspinjem se stubama tanka poput sjene,a tamo me dočekuju Stipe i
Kosta...
Nakon kondolencije i
kratkog razgovora o strašnoj nesreći koja mi je zadesila porodicu, prelaze na
razlog ovog sastanka.Predlažu mi da preuzmem mjesto ravnateljice Baleta HNK u
novom mandatu.
...Šutim,zatečena tom
ponudom,koja bi trebala biti vrhunac u mojoj karijeri.Kao kroz maglu promatram
njihova lica koja mi se smješkaju u isčekivanju mog sigurnog pristanka na
njihovu prijateljsku zavjeru...a ja ih gledam skamenjena sa svoje fotelje i
vodim svoju tešku životnu bitku...Bila je to najteža odluka u mojem životu!.
-Ne, ne mogu prihvatiti
vašu ponudu,u rukama mi je ostalo sestrino dijete u pelenicama, kojemu sam sada
i majka i otac, a jednaku bi takvu ulogu od mene zahtjevalo mjesto Ravnateljice
Baleta koje mi nudite.Morala bih boraviti u kazalištu od jutra do kasno u noć!..
Nisu pomogla njihova
prijateljska uvjeravanja,ostala sam nepokolebiva.Bilo mi je žao što sam
iznevjerila Kostino povjerenje i suradnju koju mi je nudio, jer sam znala da
bih pod takvim pokroviteljstvom možda mogla pokrenuti neophodne promjene i
iskoristiti svoje veliko umjetničko i radno iskustvo.
Kosta je još nekoliko
godina ostao trkač preko samoupravljačkih prepona,ali njegovo srce nije izdržalo...
Otišao je
prerano,ostavivši iza sebe blještavi trag velikog kazališnog umjetnika,
utkan u najslavnije doba hrvatske kazališne umjetnosti!