Hodala je najljepšim dijelom Ilice od Trga do Frankopanske, zagledajući se u izloge, tražeći, ni sama neznajući, što.
Ta ormari su joj toliko puni, da ni igla više ne bi stala.Svejedno ju je nešto vuklo, draškalo, očaravalo.
Osjećao se povjetarac koji je sa Štrosa donosio miris lipe. Kad joj je prilazio učinilo mu se kao da prilazi nedodirljivom božanstvu uokvirenom u kapsulu koja ju je štitila od običnih smrtnika.
„Hej, baš dobro da smo se sreli izvan radnog okruženja.Idemo na kavu, tu nas neće vidjeti, a samim time - ni tračati?!“usudio se pozvati je brišući znoj s čela.
Odmjerila ga je od glave do pete. Žuto-smeđe karirane hlače u kombinaciji s plavo-zelenom kariranom jaknom, osupnulo ju je. Pa da ju netko, s njime ovako kariranim, vidi!
Kaj god!Samo bi joj još to trebalo.Odmahujući glavom ,boreći se s riječima,gledala je u daljinu misleći kako joj se to ne događa. On je spretno uhvatio pod ruku.Odgurnula ga je i ubrzala korak.Svijetlo zeleno-siva svilena haljina vijorila se oko Venerinog tijela naglašavajući ga. Čula se buka motora, cviljenje tramvajskih kočnica, brundanje, galama.Pogledala je prema raskršću.Policajac je stajao poput kipa s polu-podignutim rukama i pogledom prikovanim na nju.Zaboravio je za što je tamo, i što mu je za činiti. Zastala je na rubu pločnika gledajući u metež i buku, pokušavajući shvatiti što se događa.Uhvatila je sunčev odsjaj na krilu goluba koji se šepurio po ogradi balkona, pred golubicom.
Na potiljku je osjetila njegov dah.Skrenula je u Frankopansku, za sobom ostavljajući policajca ,trube i buku.Neki mladić joj je, izvijajući se kroz otvoren prozor automobila, doviknuo:
“Koja ljepota! I ja bih zaboravio mahati!“
Vjetar je nosio stare novine, koje su joj se zalijepile za lice.Stresla se poput progonjene životinje.Prkos s bijesom buknuo je.Stala je i okrenula se svom progonitelju.“Prestani me slijediti.Sto puta sam ti rekla da neću s tobom na kavu, ni u banci ,ni u gradu!Okani me se!“Zastao je gađajući je ciničnim pogledom dok je odlazila.
“Doći će vrijeme kad te nitko neće zvati na kavu!“
„Kad to vrijeme dođe, tebe više neće biti!“ viknula mu je preko ramena tresući se.Sunce je zašlo.Noge su je nosile kući.Plakala je.Nije ga htjela uvrijediti,ali nije znala kako da ga urazumi…
Godine su prolazile i neki su je, ne svojom voljom, ostavljali, a neke je ona ostavljala. Gubici su je pogađali, rušili, ostavljali samu u skrovitim kutovima da traži odgovore.
Jedino je ljepota nije ostavljala.
Gledajući je, tražila sam promjene koje sam primjećivala na sebi i drugima. Nije promijenila konfekcijski broj,nije promijenila držanje, a ni lice joj se nije mijenjalo.Potvrde su se događale svakodnevno. Kad joj je žena u pekari pružila kruh oslovljavajući je s gospođice, smiješak zadovoljstva neprimjetno je preletio njenim licem.
Ivo joj je postao centar svijeta, kad joj je pomagao da se popne ljestvicu više, ne bi li uhvatio avion za London. Svaki put kad je trebala krenuti dalje, bila je zaustavljena zbog prizemnih sitnih osveta bivših šefova, koji nisu mogli podnijeti njena odbijanja.
„S Ivom je drugačije, on mi je nadređen i nije nasilan.Ništa ne traži, a pomaže mi,“govorila mi je s divljenjem u očima.
„Da, da!“kratko sam komentirala, a ona mi se zavodnički nasmiješila.
Gledala sam u njene savršeno oblikovane noge u minici, boje ciklame s ljubičasto -žutim šalom svezanim u mašnu.Nakon udovištva i rastave pokupila je djecu i preselila u roditeljsku kuću.Svakom je rečenicom naglašavala da je to privremeno i da će se novi putovi otvoriti.Vjerovala sam joj.Ta ni jedan joj muškarac, zapravo,nije mogao odoljeti.Trebala je samo pokazati da nešto treba, želi.A to je, poput urođenog dara, znala najbolje.
Odlazeći s djecom na more Ivo i ja smo je ispraćali.Mahali joj.Smijala se zavodljivim osmijehom i tri puta silazila s autobusa, nešto mu šaptala, dok sam stajala po strani.Suosjećajno sam gledala mladu majku koja je vukući velike torbe i skupljajući djecu pokušavala doći do vrata autobusa. Bila mi je bliska.
„Hoćemo li na kavu?“upitao me je Ivo u trenutku kad je autobus krenuo.Smiješio se.U tom smiješku nije bilo ničeg osim samopouzdanja.Odmahnula sam glavom i progovorila:
“Hvala, hvala žurim.“
Znala sam da će je iznevjeriti.Srušiti njene snove.Nije spadao u one koji se vežu za vanjštinu.Tražio je sadržaj kojim će biti podržavan,praćen. To sam joj natuknula, ali nije čula.
Nije htjela čuti.
„Znaš, Ivo će u London na specijalizaciju, pa ću ga zamjenjivati. Samo šest mjeseci…A i London ću vidjeti.“Klimnula sam glavom samilno gledajući u njeno ozareno lice. I ponovno je upozorila.Nije se dala.
„Ma ti i tvoje grozne prognoze!Ne, neću te slušati, on je tako drag i točno zna što hoće!“
„Da,“rekla sam odsutno.Mislila sam o njegovim pozivima, „slučajnim presretanjima“ i sastancima na kojima nije trebao prisustvovati. Pred očima su mi se ocrtavali putovi na kojima sam sama morala utirati staze,koji put kroz visoku, meku travu, a koji put klešući kamen po kamen.Trasirajući.Nitko mi nije pozvonio na vrata i rekao:“Evo pripremio sam ti stazu, da možeš proći…“
Bili su to moji izbori.I bila sam ih itekako svjesna.
Premještena sam u drugu poslovnicu.Makar su svi zavidno komentirali , to nije bila nagrada.Trebalo je upregnuti i stvoriti pozitivno radno okruženje, napraviti novu organizaciju koja je zahtijevala premještaje i financijske rezultate.Otpori su me pratili na svakom koraku.Na posao sam dolazila s knedlom u grlu.Mukotrpno sam odolijevala svim naletima vjetra, a koji put i bure.Skoro odustala.Onda se pojavio Ivo s putnim torbama,nasmijanog lica.
„Hej, došao sam te pozdraviti i čestitati.“
Gledala sam ga bez riječi.
„Dobio sam ponudu, sjajnu ponudu,da se okušam u svjetskom bankarstvu…Mogli bi pola godine zajedno živjeti, a onda se vjenčati!“veselo je cvrkutao, odlažući torbe.
„A….“
„Nisam joj ništa obećao,osim toga ima djecu od različitih očeva, a mi smo slobodni,nesputani i možemo kud hoćemo i kad hoćemo!“
„Ali…“
„Nema ali.Ima samo jedan telefonski razgovor, evo hoćeš da ga odmah obavim?“Naglo sam skočila da zaštitim telefonsku slušalicu i sebe. Glasno se nasmijao.
„Razmisli!“rekao je ustajući i odlazeći.
Gledala sam za njim kako nestaje u sunčevom odsjaju i znala da ću ostati dosljedna. Htjela sam voljeti nekoga ne zbog toga tko je on, već zbog toga što bih ja bila pored njega.
Ipak su to izbori…