Već dugo nevolje u jedinačne ljudske živote ulaze ponajviše iz društva, a ne iz mrtvog ili živog dijela prirodnog okoliša. Nevolje osobito dolaze od političkih vlasti, poslovnih gospodara i iz drugih životnih zajednica. Globalnost poslovnog svijeta i globalnost vrste Homo sapiens učinile su ponašanje i postupanje te međuljudske odnose u vrsti dodatno osjetljivima. Očito je, da globalizacija vrste nameće potrebu izvedbe preokreta, prevrata ili revolucije, koja će omogućiti uspostavu novog, okolnostima primjerenog poimanja čovjeka, kao organizma u vrsti i kao pripadnika životne zajednice. Ljudi trebaju skupno prihvatiti novu antropologiju.
Neizbježno je prihvatiti sustav uvjerenja utemeljen na pripadnosti ljudi samo vrsti, a ne na pripadnosti kakvima god razlučenim ili suprotstavljenim skupinama unutar vrste. Na to će ljude navesti potreba ostvarenja ljudskih svrha i potreba trajanja vrste. Čovjek ne može živjeti bez svrhe, a globalnost vrste pruža prigodu svim ljudima da osim svojih osobnih ljudskih svrha prihvate i jednu skupnu ljudsku svrhu; ne društvenu, nego upravo ljudsku. Novo stanje vrste stavlja vrstu pred zahtjevnu zadaću zadovoljenja životnih potreba jedinačnih ljudi uz istovremeno čuvanje životnih izvora. Potrebno je održavati proizvodnost ili izdašnost životnih izvora, koje vrsta rabi, ali koje i ona djelomice stvara i dopunjuje. Tu potrebu povećava velika namnoženost vrste. Ukratko, vrstu očekuje nova prilagodba i to prilagodba njezinoj vlastitoj globalnosti.
Podlogu za izbor nove pripadnosti jedinki naše vrste i za kovanje primjerena sustava uvjerenja pruža znanost. Pritom mislim na slobodnu znanost, a ne na znanost, koja je u službi političkih vlasti, tehnologije, tržišta i kapitala – znanost koja je sredstvo nakupljanja životne mudrosti. Nova svjesna pripadnost čovjeka samo vrsti i novi sustav uvjerenja potrebni su vrsti da preuzme novu, dodatnu odgovornost, a ne da i dalje svojata prava unutar Života. Život treba čuvati. Odgovornost čovjeka dolazi od njegove posebnosti i izuzetnosti među vrstama, od njegove antropologije, po kojoj čovjek ima ne samo iznimno razvijen mozak i složen um, nego i na umu utemeljen ljudski duh, koji čovjeku omogućuje da vidi sebe, svoje postupke i stupanj ostvarenja svojih svrha. Svaki sustav uvjerenja ima i kozmologiju ili poimanje Svemira. Čovjekov svemir je Život, koji koliko zasad znanost zna postoji samo na Zemlji.
Vrsta Homo sapiens razvila se kao radna, stvarateljska i izumiteljska vrsta. Stoga svakom čovjeku spada da može i da mora raditi, a spadaju ga i mogućnost i dužnost učenja i uvježbavanja uma od rane dobi. (Čovjeku nije potrebno farmakološko podbadanje rada mozga.) Homo sapiens je vrsta sa svrhom pa od naše vrste nije previše tražiti da se stalno usmjeruje u budućnost. Naša vrsta može poboljšavati Zemlju, koja je naš svijet te poticati rast, razvitak i bujanje Života, a ne uzročiti njegovo jenjavanje.
Vrsta može i zato mora preuzeti odgovornost za Život na Zemlji. To će stvoriti dobre izglede za Život i za njegovo održanje ili trajanje. Čovjek je nadarena vrsta obdarena sviješću o Životu. Čovjek je jedina vrsta koja je svjesna Života. Unutar naše vrste posebna odgovornost pripada iznimno nadarenim ljudima. Oni bi svoje posebne darove, koji stvarno pripadaju vrsti, a ne njima samima, trebali rabiti za očuvanje i bujanje Života.
Kako bi svjesna vrsta obavila svoju zadaću potrebno da u njoj postoji odgoj za Život, a ne za osobni uspjeh, koji nitko ne može postići ni bez ostalih pripadnika vrste ni mimo njih. Što bi mogao biti uspjeh jedinačnog čovjeka, koji kratko živi u vrsti koja dugo traje? Jedinačni ljudski životi se vrjednuju po doprinosu Životu putem čovjekove svjesne uporabe vlastitoga kratkotrajnog i neponovljivog života. Uspjeh može postići samo vrsta, i to samo ako dobro obnaša svoju odgovornost. U jedinačnom ljudskom životu nema uspjeha: postoji samo uspjela uporaba jedinačnog života. Plodovi uporabe jedinačnih života pripadaju vrsti i Životu. Nakupljanje osobnih, privatnih, skrivenih ili iz životnih zajednica uklonjenih materijalnih nekretnina i pokretnina stoji u opreci s rastom i bujanjem Života u ljudima i općenito na Zemlji. Globalizacija prisiljava vrstu Homo sapiens da se – obavljajući prilagodbu okolnostima koje je globalizacija stvorila – de facto prometne u novu vrstu. Vrsta se treba prilagoditi svoj vlastitoj globalnosti. Vrstu čeka kvalitativni revolucijski skok.
Globalizacija vrste dodala je na mrežu svjetskog slobodnog tržišta novu jaku svjetsku mrežu. Inačna mreža vrste i njezinih životnih zajednica nadvila se nad mrežu dosad slobodnoga svjetskog tržišta, koje se mora podložiti mreži vrste. Mreža tržišta mora služiti vrsti, koja mora uspostaviti unutarnju slobodu, koja joj je potrebna da sama uređuje svoje unutarnje odnose, koji su globalizacijom postali osjetljivijima i presudnima. Preobrazba i sređivanje odnosa u vrsti, koja je zatečena svojom iznenadnom globalnošću, važniji su od svjetskog gospodarskog rasta i drugih materijalnih probitaka. Do potrebne i željene preobrazbe odnosa u vrsti može se doći samo prianjanjem jedinačnih ljudi uz novi sustav uvjerenja pripadnosti ljudi samo vrsti. Taj će sustav osloboditi vrstu unutarnjeg trvenja i osposobiti je za prilagodbu globalnosti, koju dosad nije dopuštao liberalizam, koji od ljudi traži samoživost. Kapital je tržišnom mrežom sputao vrstu, koja će propasti bez istinske prilagodbe novim okolnostima. Prilagodba se našla u opreci sa samoživošću ljudi, koju vrsta mora iz sebe iskorijeniti. Samoživost vuče čovjeka u materijalizam; navlači ga na tvar. Ljudska uzajamnost vodi ljude do doživljaja ljudskosti.
Umjesto gladijatorskog nadmetanja na tržištu vrsti je potrebna opća suradnja, utemeljena na pripadnosti ljudi samo vrsti. Usto se mora provesti vezanje kapitala uz rad i životne prostore. Svjetsko tržište treba raskomadati i njegove dijelove usaditi u životne zajednice. Odgovornost za zaštitu i širenje ili bujanje Života može preuzeti samo slobodna vrsta, koja upravlja sama sobom. Naša će se vrsta prilagodbom globalnosti prometnuti u novu vrstu Homo consideratus (obazrivi čovjek). Čovjek se mora osvrtati na svoje postupke, kojima ostvaruje svrhu nove prilagodbe.
Isus iz Nazareta naglašavao je da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“. Isus se zauzimao za prevladavanje podjela, koje je u njegovoj domovini izazvala rimska globalizacija Sredozemlja. Potrebu i zadaću uklanjanja podjela Isus je protegnuo na cijelu vrstu, na cio svijet. „Idite svim narodima i nosite im dobru vijest!“ On se bio okomio na izostavljanje ljudi iz životnih zajednica, zagovarao je jačanje društvene kohezije, a svakog pripadnika naše vrste proglasio je bližnjim. Za Isusa se kao i za suvremenu znanost zemljopisni prostor prometao u životni prostor. Za Isusa je također upravo Život bio svemirom.