Mirna je zamišljeno
sjedila na visokoj barskoj stolici
oslonjena laktom o šank i gledala na ulicu.Buka i gužva.Tramvaj je zvrčao, a
vozači trubili.Ljudi su se sudarali rukama, tijelima,torbama. Čovjek je pao,a oni su prolazili dalje i brže,
brže i dalje…
Muškarac iza njenih leđa pričao je bez točke i zareza.Bilo
je svakakvih bljazgarija, od onih koji su upućivali na seksualne nastranosti, do mračnih,
sumornih,natopljenih jezom od koje zebe
duša.Žena je bila slušačica i dopuštala sve te gadosti izblebetane od nasilnika u
kojem su stanovale.U trenutku kad je Mirna pomislila da je nasilnik izrigao sve riječi, koje su ga
žderale i da će konačno žena predahnuti začula ga je:“Samo još ovo da ti
kažem…nemoj zaboraviti, što si htjela dodati!No dobro, dobro, ajd reci,ali
brzo, brzo, reci što imaš za reći!“Nastane
tiha,umirujuća ,magličasta tišina, poput tišine pred buru.Mirna se
lagano okrene i ugleda ženu kako zateže njegovu kockastu kravatu tiho bez
teksta, s sretnim izrazom lica.
“Dosta mi je tvog
bolesnog nasilja!Kad hoću nešto reći, požuruješ me, jer nemaš vremena saslušati
moju jedinu misao.To što si blebetao pola sata bez prekida ,a ja imala
strpljenja, nije ti dosta!?“Zatezala je sve jače, a on se polako dizao sa
stolice oslanjajući se na prste, kao konj koji se upire o zemlju jer neće
orati.Netko je podebljao glazbu od dva takta u slijedu ponavljanja da prekrije
histeriju, da ju zatrpa, da se ne vidi,misleći da će biti zaustavljena.
Mirninom glavom
preleti stih:“Gdje je nestao čovjek!?“
U daljini , kroz
sumaglicu nazirali su se tornjevi crkvi.Jedan je toranj imao zlatni premaz, a
drugi bakreni, koji je pozelenio.Kao što je toranj pozelenio,tako je i njen
život poprimio patinasto zelenu boju.Patinu, koja asocirajuća spoznaja…U
trenutku lutanja po krovovima grada, u staklu je jasno vidjela ono s čime se
godinama nije mogla suočiti.Zavaravala
se da je istinski život izvan njenog
dosega. Osjećala se izgnano , poput odmetnika.
Otpije gutljaj
vina,da lakše proguta gorčinu.
„Haj, jel me dugo
čekaš?Da, da nisam mogla zbrisati, šef nije otišao na sastanak, koji je bio
planiran…“Lili se zagleda u Mirninu čašu
i podigne obrvu.
„O pa ti si rano počela…“smije
se zabacujući ljubičasto obojenu kosu , premještajući se s noge na nogu.
„Misliš li da ne
vidim što mi cijeli život radiš?Dosta mi
je tvog podcjenjivanja!“prstom uperenim u
Lilina prsa promuklim glasom izgovori Mirna.Ona ju pogleda odmičući se ;“Ma što
ti je?“
„Ništa.Zašto si me
zvala?“
„Znam da nemaš
posao i da ga uporno tražiš na krivim mjestima, pa sam ti došla predložiti da
se uguraš kao volonterka među one , koji žicaju lovu za napuštene pse.“
„Što da i ja žicam
lovu?“
„Ma ne, da se
uguraš u njihove redove, da napraviš nešto korisno za udrugu, a onda ćemo napraviti program za dobivanje bespovratnih sredstava,pa
ću ga ja progurati .“
Mirna ju gleda i upita:“Kaj
ti opet treba lova?“
„Uh koja si
gnjavatorica, zato ni nemaš ništa, kad sve kompliciraš!“
„Da upravo tako
živim, a ti se uguraj u udrugu kojoj misliš maznuti lovu.“
„Ja, pa što je tebi, smislila sam način kako da se zaposliš! Da
vidiš gdje su slabe karike u koje se možeš ukomponirati. Joj joj, moram ti sve
nacrtati,“pjeni se Lili.Zvoni joj telefon ,a ona odlazi u žurbi vičući;“Razmisli!Tu sam.“
Mirna ostane
sjediti, gledajući u zamagljene obrise.Među krovovima ugleda Lili kako se igra
lovice,kako se poput jegulje spretno izmiče.Iza sivog dimnjaka pojavi se Niko. Smiješio
joj se. Osjeti kako polako lebdi prema
njemu.Onda ugleda Lili kako mu gura
dijete.
I uzdahne.
Niko je bio dečko
iz susjedstva.Običan.Kad joj je skrenula pažnju na njega, Lili ju je
popljuvala.
„Ta seljačina,
pogledaj mu samo jaknu i traperice, ko iz prošlog stoljeća…“
Za godinu dana Lili
je bila trudna s tom seljačinom.Poslala
je braću da se obračunaju s njim.Mirna je gledala kako se Lili zabavlja s
profesorom, dok je Niko radio dva posla.
Ona se prva udala, rodila i diplomirala.
Našla je oženjenog prijatelja koji joj
je sredio dobar posao, a ona njemu rastavu.Zavlačila ga je pričama o svom
nesretnom i nesređenom braku, dok se nije rastao, a onda pokušala srediti stvar
tako da ga je upoznala s Mirnom.Gdje god se pojavio kakav problem, ona ga je
rješavala na svoj način.A kad će ako ne sad, kad je mlada i zgodna.Niko je sve
znao. Uvjerila ga je da gleda s krive strane ogledala.Priča koju ona priča,
jedina je stvarna priča.I bila je, jer joj je vjerovao da mora na put.A svaki put je odlazila u pansion
s druge strane granice,gdje se bezgranično provodila s TV voditeljem.
Mirna se okrene prema stolu za kojim su se
nadvikivale djevojke.Previše šminke stršalo je s njihovih premladih lica. Odjevene kao da idu
na rock koncert,vikom su privlačile
pažnju.Za drugim stolom sjedili su posve nezainteresirani mladići i slali
poruke sa svojih telefona.
Mirna izađe i
duboko udahne.
Magla se lagano
povlačila i kroz krošnje obojenih stabala otvarala put sunčanim zrakama, dok su
Ana i Mirna hodale šumom u potrazi za gljivama.Malo, malo Ana je zaostajala jer
se susretala s ljudima iz udruge gljivara.Za čas bi smijeh i vedrina
popunili puteljak.Mirna je imala osjećaj
kao da su ušetali u njen svijet.Učila je o gljivarstvu u prirodi, na prirodan
način. Mnogo ih puta nije ubrala, jer se prisjećala gljivica iz slikovnica , koje su bile utočište za nejake
i izgubljene bubice.
Lili je ostala bez posla.Nije izgledala zabrinuto.Počela je
dolaziti u gljivarsku udrugu.Zdušno je pomagala na pripremi časopisa,obećavajući
da će pronaći ljude koji će pomoći da časopis izlazi svakih dva mjeseca.I
pronašla ih je.Svi su je gledali ,a ona je sve više i glasnije pričala
gestikulirajući..Mirna ju je
promatrala,bojeći se da će napraviti ono
što joj je predlagala.Znala je da ju mora zaustaviti.
Pripremala se
godišnja izložba gljiva.
Mirna se prihvatila
koordinacije.Svaki je dan imala posla s ispravljanjem Lilinih propusta. Dojurila
bi, napravila pomutnju i odjurila obećavajući da će reflektori biti doveženi i
postavljeni , da će plakati, pozivnice i
časopis biti tiskani...Kako se otvorenje približavalo, Mirna je postajala
nervoznija.Dogovorila je rezervnu opciju za reflektore,zvala tiskaru, medije...Sve
se odužilo do boli. Zakasnili su s
slanjem pozivnica, pa joj je ostala elektronska pošta.
Dobro je kad nije
bolje.
„Ma što se toliko
nerviraš?Već će biti nekako!“smijala se svojim senzualnim smijehom Lili,
zabacujući zeleno obojenu kosu.
„Da dobro si
rekla,“nekako“.To nije profesionalno, već nekako!“
„Ti ziherašice,nemoj
mi stvarati nervozu želuca!Vidiš da
radim!!!Heloo!“uzviknula je i odjurila.
Kad je časopis pred
otvorenje izložbe stigao, Mirna je
odahnula.U gužvi oko otvaranja, nije stigla pročitati da se Lilino ime našlo na
mjestu glavnog urednika.Pogledala je prema njemu u trenutku kad je otvarao
časopis i vidjela kako poput usporenog filma nestaje, tone među ljudima.
Aparati su
bljeskali, a Lili je zamahivala zelenom
kosom dajući izjavu.Ta ona je glasnogovornica udruge.
Čule su se sirene i
sve je u trenutku utihnulo.Ljudi su se razišli, a da nitko nije probao
pripravke od gljiva, ni sudjelovao na radionicama. Kao da je prah zelene
pupavke prekrio sav trud. Urednika nisu
pokosile gljive, već ludara koja je spremna
uništiti sve oko sebe,za trenutak zadovoljstva i vlastite važnosti.
Isto večer na
društvenoj mreži su uz sedam Lilinih
fotografija osvanule fotografije s
otvorenja izložbe. Nigdje spomena o
uredniku gljivarskog časopisa,koji je posvetio život istraživanju gljiva, tih čudesnih bića, raznih boja.Svako je predavanje
započinjao:“Čuvajte se onih,što se izgledom nameću! Što su više nakinđurene i
obojene, otrovnije su!“
Društvene mreže su za lijepe i „in“ stvari i
događaje.Stvorene za svijet sjena,u kojima najtamniju sjenu pretvaraju u najsjajniju zvijezdu , pokazujući bijedu duha.
A život je išao
dalje…Istinski život, upoganjen našim falš društvom.