JA BIH VJEROVALA MAJCI!

Kad je Mira imala petnaest godina umro joj je otac.Majka krhka i nesigurna, pobjegla je u druge svjetove.Danima nije izlazila iz  ateljea, zaboravljajući da ima kćer koja se  boji, koja pokušava dozvati oca  i  majku iz dimenzija u koje su se sklonili...Lom mlade i krhke duše zaustavila je glazba. Svirajući znala je da su uz nju, da ju slušaju.Kad se majka prizemljila, ona je odlazila na studij u drugu zemlju.Tamo je upoznala Jana, koji ju je iznenadio pozivom na ćevapčiće misleći da je to specijalitet njene zemlje.Vratila se kao mlada udata žena.

Majka je i dalje bila statua,na koju se može nasloniti. Kako su vjerovanja lijepa, ne priječe nas da se naslanjamo,a da se ne osvrćemo na mnoge znakove koji nas zovu. Spremala se za odlazak u ljetnikovac, kako je zvala staru kamenu kuću u Istri.Svake godine djeca su provodila dio ljetovanja s njom.Pomagala je Miri da  na tren prestane biti programirana žena, da  ujutro može lješkariti, da može otići s prijateljicama na kavu, a da ne mora stalno pogledavati na sat.Ovo ljeto s njima je išao i Jan.Naporan koncert bio  je iza njega.

Telefon je  zazvonio, a Mira se puna pjene jedva izvukla iz skliske kupaone.

„Mama je, zovem te već treći put, ne znam zašto se ne javljaš, što se tamo događa?“

„Ništa, što bi se događalo tuširam se!Užasno je vruće.“

„Dobro, dobro Jan je na putu kući, a ja te molim da  dođeš, moramo razgovarati.“

„Na putu kući?Kaj ste se posvađali?“

„Svakako moraš doći što prije, moramo razgovarati.“

„Dobro, dobro, o čemu se zapravo radi?“

„Ne mogu telefonom, moraš doći!“

Čula je kjučeve u  bravi.Jan je ušao.Jedva ju je zagrlio.

„Kako to da si se već vratio?.“

„Što, ne odgovara ti?“ljutito joj dobaci u lice.

„Ma ne, ne, dogovor je bio da se tamo nađemo.“

„Dolazi mi sestra na dva dana, na proputovanju su.“

„Stigla sam majko, gdje ste?Halo, ima li koga!“vikala je Mira s vrata  zamračene kuće.

„Uđi, tu sam…“tihim glasom javi se majka.

„Kaj si bolesna?Nije ti dobro?Što je? Gdje su djeca?Govori!“

„Daj sjedni, sve je u redu, djeca su na plaži…“

„A ti?Kako si ti?Jan mi nije ništa rekao, jeste li se posvađali?“Majka ju je proniciljivo promatrala.

„Pa što je to o čemu želiš sa mnom razgovarati?“nestrpljivo će Mira.

„Slušaj, razmišljala sam da li da ti kažem ili da prešutim, a onda sam ipak odlučila. Majka sam ti i to je  moja dužnost.Moram ti to reći!“

„A što to?“

„Čekaj,  nemoj odmah skočiti na noge, odvagni pa onda donesi odluku.“

„A joj koji uvod pa nisam dijete daj mi već jednom reci , čemu sva ta tajnovitost?“

„Jan ima ljubavnicu!“ ispalila je majka.

„Ma od kud ti to?“Kako?“

„Ima, ima, pa nismo djeca.Cijele noći provodio je izvan kuće.A znam i o kojoj se ženi radi.“

„O kojoj?“

„O Josinoj!“

„O Josinoj, onoj s frizurom Merlinke!“majka klimne.Nastane neugodna tišina.

„Pa kako si to otkrila?Kaj Joso nije kod kuće?“

„Je, cijele noći  ribari. Vidjela sam ju kako mu se nabacuje kad smo bili u dućanu, to bi i slijep vidio!“

„Da, a kako  to?“

„Pa daj budi  malo razumna,nisam ja od jučer.Salijetala ga je iza svake police,namigujući mu i cereći mu se u lice, a on je pognuo glavu i ispod oka gledao da li  to vidim.“

„Ne znam, ali od kud ti to da su oni ljubavnici?Jesi li ih vidjela?“

„Pa gdje bi bio cijele noći?“uzvikne majka oborenog pogleda.

„Ali mama, znaš da imaju klub gdje kartaju i igraju šah, a Jan se voli družiti.Kao da ga ne poznaš?“

„Ne znam, a ti vidi što ćeš! Morala sam ti to reći,ne moraš to trpjeti!“

Mira odjuri na plažu potražiti djecu.Utroba joj se uzvrpoljila.Cijeli život s Janom odvrtjela je u trenu;kako ju je nakon samo tjedan dana zaprosio, kako je brzo naučio jezik, kako se prilagodio životu odvojenom od  obitelji. Osjećajući sve kao neki daleki san odsanjan u nekoj drugoj sferi, obloženoj providnom pregradom.Bol koja joj je tutnjila glavom, nije joj dala misliti. Praznina koju je pokušala ispuniti bilo čime, nadvladala ju je i ona padne na koljena plačući. Zarine ruke u pijesak, osjećajući ga pod noktima kako joj se uvlači u tijelo pretvarajući se u pustinjsku oluju i ne dajući joj da vidi  prst pred nosom.A ona je htjela vidjeti, htjela je ugledati poznati zaljev okupan sunčevom svjetlošću, htjela je čistinu u oku i duši.Preostala je želja da  zagrli djecu.Nešto joj je govorilo:“Pusti,pusti ono što ne možeš imati ni posjedovati ,poput zalaska sunca za horizont,čemu ga zadržavati kad će ono tako i tako zaći, otići…Da sutra opet dođe.“Ugledala je djecu u daljini i pokušala ih dozvati, a onda shvatila da joj glas ne izlazi,  da se vika poput jeke vraća u nju.

„Ne to mi Jan ne bi učinio!Ta poznam ga! A što ako je to istina?Ne, ne mogu vjerovati, a što ću ako budem morala? Pa ja sam ljubomorna! Ne, ne mogu samo tako odlučiti, preteško je .“Suze su posve lagano kliznule  niz obraze i ona ih brzo obriše, videći djecu kako trče prema njoj.Djeca ju počnu grliti i ona pod rukama osjeti meso,toplo i podatno, svoje meso.Osjeti punoću toplog i iskrenog zagrljaja, kao kad ju je Jan grlio.Osjeti svu tugu žene,majke, glazbenice, nametnutu tugu stvorenu u tempu obaveza, da  se ne istakne s  onim što je,da ne ostavi trag, da dopusti muškarcu da ju nadvisi.Iz začaranog kruga može se izvući samo da se nečeg bitnog za ženu odrekne. „Ne, ne bi me on tako grlio.Ne, ne bi to bilo takav dodir. A što ako je izverzirani prevarant?Ma, nije .Poznajem ga. Volim ga.A voli li još on mene?A što ako se promijenio, svi se mijenjamo, pa zašto se ne bi i on promijenio?“

„Mama. Pogledaj što je Vedran izronio, pogledaj te boje…“  pokazuje školjku Ines.

Nisam ju čula.Vjetar je nosio glas i stapao ga s preklapanjem valova.  Hrvala sam se s glasovima koji su me opsjedali, razarali…“Što ako?Zašto?Joj kako ću?Što da učinim?Moram razgovarati s Janom, da, da to svakako.Pa ću onda donijeti odluku.Odluku?Kakvu odluku?Što ću, ako je to istina?Otići ću k Josi i pitati ga gdje je bio, gdje su mu bile oči?Ma ne! Moram se pribrati, smiriti.“

„Kako ste djeco?Jel vam  je lijepo s bakom?A kako vam je bilo s tatom?Jel se kupao s vama?“

„Nije, po danu je spavao ili čitao, nije mu se dalo ići s nama na plažu,“otužno će Vedran.

„Kaj ni jedan dan nije išao s vama na plažu?“

„Ne, nije bio dobre volje, uvijek bi obećao da će doći, a onda nije došao,“optuživao ga je Vedran.

„A na večer, jel vas vodio na sladoled?“

„Je, je i kupio mi je  čarobni svjetleći štap!“dodala je Ines.

„Da onda bi otišli do kluba i on bi mi  rekao da odvedem Ines kući, da je  mala i da mora na spavanje, a ja sam htio na flipere …“

„Pa da to je to, riješio se djece i onda provodio noći s kim je htio.Majka ima prvo!“mislila je dok su djeca veselo čavrljala.„Uh, što da radim?Da ga nazovem?Da mu sve saspem u lice i da ga pošaljem k vragu, njega i njegovu ljubavnicu?Proklet bio, kako mi je to mogao učiniti?A joj, kako ću s profesorskom plaćom,a djeca rastu?Neću im ništa moći priuštiti, ni maturalac…Zašto moram o tome brinuti, neka idu do vraga svi muškarci!Zašto oni prije nego što počnu  prijevaru o tome ne brinu?Zašto prave veći nered, nego što ga sami mogu počistiti?“ U bunilu je pokušala odgovoriti na pitanja, na koja nije bilo odgovora. Nije shvaćala, da je to proces i da će muka potrajati.Sunce je sve više tonulo, nestajalo iza oblaka,kao da joj ne želi pomoći.Pustoš i samoća...Sjetila  se kad su jednom razgovarali i kad mu je rekla:“Kad budem umirala, želim da mi kažeš jesi li me varao.“Nasmiješio  se , shvaćajući da ga tim pitanjem obavezuje, da ostanu zajedno.A muškarci ne vole planove na duge staze, jer ne znaju koji će ih puteljak odvesti sa staze.Ne vole biti ni ostavljeni, makar smrt bila uzrok.

Molila je djecu za malo odmora,htjela je biti sama bez njihovih pitanja, njihovih oštrih glasova koji su rezali  misli .Vedran ju je gledao s pitanjem u očima,ta tek je došla, a Ines se glasno bunila.  Htjela je da ju mazi, a ona je  bila paralizirana   jedinom , jedinom rečenicom:“Jan ima ljubavnicu!“Shvaćala je snagu riječi.

Ines ju je pitala što je to sreća.Ostala je zatečena  pitanjem. Vedran  ju je promatrao ispod oka, pijući sok .“Mene su uvijek učili da je čaša do pola puna i da je to sreća.Kroz život svakom od nas, prolije se nešto sadržaja.Zapravo sreća je ako uspijemo pokrenuti sebe , tako da možemo dopuniti ono što nam se tokom života prolilo...Ako to uspijemo, e onda je to sreća.“

Noć je bila ispunjena teškim pitanjima.Kad bi složila  mozaik, val bi ga zapljusnuo i on bi nestao.Kako je mrzila i valove i more.Kako je mrzila što postoji.A onda bi nada provirila iza stijene i doviknula joj:“To sve nije istina!“A ona pitala:“Što je onda istina? I gdje da ju nađem?Ne vjerujem da bi mi majka lagala!“Iz kuta sobe začula je promukli glas:“Postoji više istina; tvoja, njena i njegova istina.Svatko ima svoju istinu!“

Ustala je. Tijelo ju je boljelo. S djecom  je otišla na tržnicu.Kupila je voća, a onda za pultom s ribama ugledala Josu.Štitio je ribu od muha mašući grančicom duda.  

„Što se Jan tako naglo izgubija,oće opet doć?Eto i ona moja odjurila u Zagreb na rasprodaju, a ja sad moran i lovit i prodavat.“

„Doći će, doći,“kažem  nesigurnim, zaleđenim osmijehom i udaljim se teturajući.Vedran me zabrinuto upita :“Što ti je mama?“ „Ništa, samo mi se malo vrti.Sjednite tu , idem si namočit vrat.“Jedva dižući noge odem do toaleta i povratim.Izađem i ugledam autobus, koji je upravo stigao.Uđem u autobus i kupim kartu.Istrčim s torbom, gurnem ju  Vedranu i zagrlim ih.

„Vedrane, odnesi ovo baki i reci da sam morala hitno kući.Pazi na sestru.“ Zbunjena djeca poput siročića ostanu stajati i gledati za mnom.Nisu mi ni mahnula.

Autobus zaturira i krene, a suze poteku.Nisam imala maramice, pa sam ih brisala dlanovima, rukama, a one su poput majčina mlijeka, što sam ih više brisala više, navirale.Čovjek koji je sjedio pored mene,  sažaljivo me gledao, a onda mi  pružio paketić maramica.Klimnem mu u znak zahvalnosti.Pogledam kroz prozor i ugledam mlade ljude kako s djecom  idu na plažu,a  suze još jače poteku.Onda se trgnem i pomislim:“Što ako ga ne zateknem  kod kuće?Ma ne, autobus će doći oko podneva, a u to vrijeme on tek ustaje.A joj, kako ću ga to pitati, a da ne urlam i što ako sve prizna? Moram se sabrati, smiriti ako želim da taj razgovor proteče na nekoj ljudskoj razini. K vragu i razina, zašto žene uvijek misle na formu?“Demoni s užarenim rukama približavali su se mojim očima,a ja sam se instinktivno počela braniti.“Pa što mi je, zar se toliko bojim istine? Neću da mi najgora laž bude bolja od istine!Vrag ga odnio! Da ga barem mogu mrziti!“

Tiho gotovo na prstima ušla sam u kuću.Prozor je bio širom otvoren i propuh  je povukao vrata, koja su se treskom zatvorila.Jan  izađe iz kuhinje i zabezeknuto me pogleda.Da sam tada imala koplje zabila bih mu ga ravno među oči.Iznenadim se svojim suludim mislima,  nasilju, za koje sam mislila da ne stanuje u meni.

„Vratila si se?“ nevinim glasom upita Jan, držeći čašu vode u ruci, a ja u ogledalu iza njega uhvatim svoj luđački pogled i izbezumljeno lice, posve iskrivljeno od boli, s natečenim očima.

„A što si ti uradio, bijedniče?!“urlala sam, a on posve mirno odloži čašu i zatvori prozor.

„Čekaj, čekaj prvo da čujem o čemu se radi!“izgovori Jan  smirujućim glasom, a ja se zaletim se k njemu, opalim ga posred lica i bubnem nogom u cjevanicu vičući:“Kako se još usuđuješ praviti tu nevinu facu?“On me zgrabi za ruke, posjedne na prvu stolicu i gurne čašu s vodom govoreći:“Daj se prvo malo smiri, pa ćemo onda razgovarati!“

„Da se smirim, da se smirim?“zadnjim snagama pokušala sam se osoviti na noge,a suze su opet krenule.Gledao me je dok  sam od  košmara u glavi   klonula na stolicu.Osjetim vrtoglavicu u kojoj se boriš za život nekom nadnaravnom snagom. Hoćeš znati tko te i zašto  potapa, tko ti oduzima dostojanstvo.

„Hoću sad i odmah da mi kažeš za ljubavnicu.“

„Koju ljubavnicu?“s nevjericom u očima i podsmijehom u kutu usana upita me Jan.

„Prestani se prenemagati, valjda zaslužujem da mi kažeš za tu naperlitanu kurvetinu!“

„Ne znam o kome govoriš, budi jasnija.“

„Znaš ti dobro o kome  govorim, i što ti je trebalo da nas u  malom mjestu, gdje svi znaju sve, sramotiš?“

„Ne znam!“

„E pa kad ne znaš, ja ću te podsjetiti, radi se o Josinoj ženi, onoj seljači i namiguši, što mrda guzicom po mjestu i zavodi majmune, kao što si ti!“

„Ma što je tebi?Od kud ti to?Pa znaš valjda kako je  Joso lud! Zatukao bi nas sve, za tu svoju ženu!Zar misliš da sam takva budala?!“

„A zašto si onda dojurio u Zagreb, nego da budeš s njom, samo mi nemoj reći da je to slučajnost,jer ništa nije slučajno…  I da znaš mama mi ne bi lagala!“

„A tako znači, ona te dovela u ovo ludilo…“

„Daj već jednom reci, što imaš za reći pa da raskrstimo.“

„Jesi li ti skroz poludjela, s tom ženom nikad nisam imao ništa i što da onda kažem? I što da to raskrstimo?“

„Dokaži!“

„Kako, zar ne shvaćaš koliko je opasno upuštati se s tim neobrazovanim čovjekom u takvu diskusiju? Zar ne shvaćaš kako bi bilo glupo doći k njemu u kuću i reći:“ Hej Joso, moja žena misli da sam spavao s tvojom ženom!“

„To ti je samo izgovor, ali ja nemam razloga da ne vjerujem mami.“

„Nikad me nije voljela, nikad me nije prihvatila, ja sam  samo stranac, koji će jednog dana napustiti njenu kćer, unuke i otići  u svoju zemlju.“

„Da i zašto bi  to potencirala?“

„Ne znam, to moraš pitati nju.“

„Ne, ne mogu prihvatiti tvoje glupo opravdanje!“

„Da kćerkica ne može prihvatiti moju riječ protiv njene riječi! Pa onda vjeruj njoj! Ili još bolje neka to dokaže!“Jan se udaljio iz sobe, a ja ostala na još većoj muci.Više bih voljela da mi je sve priznao, ispričao se da je pogriješio, rekao neku utješnu riječ,rekao bilo što, nego što me je ostavio s  demonima koji su me  sve više mučili.

„Idem na aerodrom po sestru , sredi se da te ne vide takvu.“

Probudilo me nešto toplo i vlažno.Kad sam otvorila oči, ugledala sam našeg psa kako stoji pored fotelje i liže mi ruke. Pomilujem ga po glavi, a on teško udahne i opruži se po tepihu prateći  svaki moj pokret.Popijem gutljaj  pića  i sjetim se da nisam ništa jela.Slinava gorčina valjala mi se ustima.

U vrtu je sjedila i pušila njegova sestra. Zagrlile smo se  dugim zagrljajem…

„Rekao mi je, da nisi dobro.“

„A jel ti rekao zašto nisam dobro?“

„Ne, samo da nisi dobro.“

„E, pa ja ću ti reći, ima ljubavnicu i to mi je rekla moja mama.“Ona se uozbilji, nestane osmijeha s njenog lica i  hladnim tonom progovori:

„Makar mi je brat i makar ga silno volim, ja bih vjerovala  majci.Majka ti ne može željeti zlo!“

Pobjedonosno sam se nasmiješila uzdignute glave i susrela se s Janovim očima.

„Čula sam zašto ti žena nije dobro i da znaš ja bih vjerovala svojoj majci!“ dobacila mu je sestra.

„Pa kakva si mi ti to sestra?“

„Takva, koja razumije što znači dovesti dostojanstvo žene i opstojnost obitelji u pitanje.“

„Ali ja nisam ništa doveo u pitanje!“

„Kako nisi, ako je njena majka imala potrebu da joj to kaže?Majka sigurno ne bi takvo što izmislila.To je preozbiljno, da bi ti se za bilo što osvećivala.“

„Jel vi mene čujete?Ja nisam ništa imao s tom ženom!“zaurlao je nemoćno šireći ruke.

„Dokaži!“

„Već sam joj objasnio da ne mogu uzdrmati nečiji brak zbog sumnje da sam nešto imao s njegovom ženom.A uostalom mi smo tolike godine zajedno, pa me valjda makar malo poznaje.Ako mi ne  vjeruje, neka radi što god želi.Već sam dosta uzrujan i povrijeđen tom optužbom. Zamisli da tebe muž optužuje za nešto takvo, a ti znaš da nisi kriva, kako bi se osjećala?S tom ženom nisam imao ništa!Pa dajte me makar malo čujte!“Prvi put naslutim suzu u Janovom oku.

Noseći bačvicu pive Max nam dovikne:„Hoću  da i meni kažete o čemu tako žustro raspravljate!“

„Evo reći ću ti,ja sam preljubnik u glavi njene mame, a  hoće da  dokažem nešto što ni ona ne može dokazati.“Šogor se namršti, klimajući glavom.

Udaljili su se tiho.

„Znam, da koliko god to bilo neugodno, da ti zapravo diže samopouzdanje, da se osjećaš bolje, jer te se gleda kao velikog zavodnika,  ljubavnika. Nije  loše ha, razmisli malo…A jesi li, ma znaš što mislim, ili nisi?“

Jan zastane na trenutak, pogleda ga u oči i pita:

„Pa što ti misliš?“

„Ja, što ja mislim,“ gladeći se po bradi šogor zastane.

„Pa da, kad već misliš, da mi to diže vrijednost!Ili još bolje jesi li bio u prilici da švrljaš, ma jesi sigurno, danas su žene otvorenije one prilaze, tako da se ne moraš previše ni truditi…“

„To je bilo davno, kad smo se tek vjenčali, kad me je jedna gadno počela obletavati…“

„I što si učinio?“

„Ja…ma ništa čovječe pobjegao glavom bez obzira. Poslije sam se smijao sam sebi, koja sam kukavica. I danas kad o tom razmišljam smijem se toj svojoj reakciji!“

„Eto vidiš, da to nije samo tako,a osim toga ona je žena najvećeg divljaka u selu. Pretukao je na smrt susjeda zbog veza,pa što bih se u to upuštao, kad samo u orkestru ima preko trideset žena? A  grad je velik, tu se puno lakše takve stvari prikriju.“

Pozvonila sam i čula glasno lajanje psa,koji se zaletio prema vratima  skližući se  s tepihom. Mira me zagrli plačući.

„Vera, Vera  oprosti što te zamaram svojim problemima!“

„Ima li pomaka?“

„Ništa, ovaj svašta,sjedni ispričat ću ti…“govori Mira, odlazeći u kuhinju iz koje se šire mirisi pečenja.Vrati se s kuhinjskom krpom u rukama, zagleda se kroz prozor sjedajući na rub stolice i kaže:„Ostat ćeš na ručku, došli su njegovi, pa da i ja imam pojačanje?“

Klimnem , a ona glasno odahne.

„Znaš što sam razmišljala?To što tvoja mama misli, okači mačku o rep!Znaš da  godinama živi u svom svijetu, da joj ne nedostaje mašte.Ne bi bila  slikarica, da nema svoj svijet u koji često zbriše.Sjećam se kad si joj došla reći da se udaješ, kako je šizila; te stranac, te kako će ona bez tebe ako odeš živjeti u njegovu zemlju. Pa sjećaš se  kako ti je rekla da joj se ne žališ, jer te ona na vrijeme upozorila.“Mira kimne brišući suze kuhinjskom krpom.„A sad ću ti reći, što mi je rekla prošle godine, na Vedranovom rođendanu; da joj je žao što ti je  to rekla, da ona vidi da ti je teško,  a da  njoj  se  nikad, ni jednom nisi požalila. Još je dodala, da se sigurno žališ meni. A što se tiče Jana, ma znaš njega, veseljak,društvenjak…Ne, ne vjerujem, da bi se upustio u takvu avanturu i to još s ribarevom ženom!“

„Što bi ti napravila da si na mom mjestu?“

„To je teško odgovoriti, ali u svakom slučaju ne bih brzala .Pusti da se sve  malo slegne, a  on će ako je kriv, pogriješiti u koracima kad se sve  stiša i  kad pomisli da je to zaboravljena prošlost.“

„Moj Bože, čemu sva ta kušnja, kad bolje promislim pa ja ga volim i kako ću bez njega?“Mira počne neutješno plakati.Zagrlim je.

„Isplači se, dobro se isplači, a onda ustani i kreni u novi dan,“rekoh joj zatvarajući vrata sobe i tiho odlazeći.Na izlazu iz dvorišta sustigne me Jan. Nemilosrdno smo se gađali pogledima.Očiju uprtih u mene, postavljao je tisuću pitanja, a ja samo jedno:“Jesi li, ili nisi?“

On ustukne. Odvažim se i kažem:“ Ako jesi i ako  nisi smiri je, pokaži joj da je voliš,  da voliš vaš život. Znam da će biti teško, ali ako je voliš učini to.“Lagano se počnem udaljavati, a on mi  dobaci:

“A što ako sam i ja povrijeđen ?“