„Hej, stigao
sam!Gdje si?“vikao je iz sveg glasa Maks.Stajala sam kraj prozora spavaće sobe
zureći u noć i nisam se htjela javiti.Prije nego je odlazio, ostavio mi je
podužu listu, što bih trebala kupiti za
kupaonu na katu kuće, koje bih majstore
trebala nazvati, što sve dogovoriti. Dva dana prije toga, bila sam na trećoj
umjetnoj oplodnji.Tijelo mi je bilo posve iscrpljeno od hormonske terapije,
toliko da sam se budila bojeći se pogledati u ogledalo.U bolnici su mi
savjetovali da mirujem, da se ne
nerviram,a ja sam dobila podužu listu što
trebam napraviti dok se ne vrati.Znao je koliko silno želim imati
dijete,naše dijete.Želja za majčinstvom miješala se s željom da usrećim svog
muškarca. Da stvorim obitelj koja će ga
vraćati u naš dom.
Kad sam išla na
prvu oplodnju,bio je zadivljen mojom odlukom.Činilo se da uživa što je s ženom, koja mu je partnerica, koja ga
zavređuje.Zajedno smo sve prolazili.Osjetila sam se voljenom.
Duboko i istinski.
Stajala sam pred
božićnim jaslicama i gledala u maleno djetešce.Osjetila sam kako se
pomaklo,kako mi se svojim tihim glasom obraća.Instinktivno sam se pogladila po
trbuhu.Irena mi je mahnula.Smiješila sam joj se.Prolazeći Trgom pored okićene
jelke uzdahnula sam.Gledala me je.
„Da nisi opet trudna?“pitala je prodorno me
gledajući u oči.
„Znaš, sve više
gubim volju da se vratim u Ameriku,“tiho sam progovorila.
„Kako, kako to
misliš?“
„Jednostavno.Jučer
sam javila agentu da odgodi sve moje
poslove, na tri mjeseca.“
„I ne ideš sa mnom
?“glasno i uzbuđeno pitala je Irena.
„Moram mirovati.Kad
prođe frka , možda,“rekla sam tiho.
„Valjda ti najbolje
znaš! Ja bih dobro razmislila!Stižu
mlađe i spretnije, koje jače grizu…“
„ Već jesam.Bit ću
iskrena; u Americi nisam napravila ono što sam mislila da ću do sad
napraviti.Znaš i sama propali brak, slabi poslovi koji su me skoro doveli do
bankrota,a čertdeseta je tu .Da rezimiram; nisam napravila karijeru kakvu sam zamišljala,ali imam
propalu američku iluziju. I možda sebe, koja pokušava uloviti posljednji vlak.“
„Moja je majka
govorila da su joj najljepše godine bile četrdesete.Zabezeknuto sam ju
gledala,vjerujući da me tješi. Ona je to ovako obrazlagala;djeca porasla, posao
i karijera ustaljeni,brak opstao,a krov
je nad glavom. To su godine u kojima čovjek počinje podvlačiti crtu , vjerovati
i cijeniti se.Nasmijala sam se, shvaćajući da ona govori o životu žene u
prošlom stoljeću,“dodala je Irena.
„Prošlo ili ovo,
žena u sebi nosi poriv da ima dom i dijete, da je voljena, da
napravi pomake u poslu.To nije prolazno.Da je, ne bismo ga potiskivale i
odgađale do trenutka u kojem ćemo biti spremne,“izgovorila sam u dahu.
„Dovoljno si zrela
da možeš donijeti pravu odluku,a ja te moram upozoriti da dobro promisliš,jer
ako sad profulaš teško ćeš se oporaviti.“
„Da ,a što da radim?Da napustim borbu, da se predam,
a volim Maksa. E pa ovaj put ću
poslušati sebe… Pa što bude.Tako neću moći kriviti nikog osim sebe!“
„Moraš biti na
čisto da je faca s karijerom, da je razveden,a time i mnogim ženama poželjan.
Dosta je ženama oženjenih, koji moraju vikendom i blagdanima biti doma.Sama
vidiš da od hormonskih terapija nisi baš u formi,a žene ne čekaju da ti
ostvariš svoje želje!“pokušavala je Irena osvijetliti trenutak stvarnosti.
„Ne , neću se
bojati i ne ustrajati.Neću pobjeći i ne dati si priliku!“
Irena me je
gledala, klimajući glavom.
Rastale smo se na
aerodromu.Vidjela sam kako pognute glave odlazi preko oceana i to me je još
više učvrstilo u odluci.
Maks je ušao u sobu
s neizvjesnosti u očima.
„Tu si?“
„A gdje bi bila?
„Zvao sam te, kaj
me nisi čula?“prišao mi je grleći me.
I dalje sam stajala
, kao da sam se zaledila.Po nogama mi je lagano tekla sukrvica, a on to nije ni
primijetio.
„Otišlo je, kao što
je i došlo, na silu.Kao da je moje tijelo silovano…“plakala sam u slušalicu.
„Nemoj plakati,
možda tijelo reagira u skladu s tvojom prirodom,“tješila me Irena.
Uglavnom sam
spavala.Da se ne sjećam,da ne budem prisutna.Ni svjesna.Htjela sam nadoknaditi
izgubljeni dio života,imati dijete više zbog njega, nego zbog sebe.U dubini
bića osjetila sam se izdano.
Kad bi Maks
navratio dugo me je gledao, kao da se boji prići.
„Pa nije zarazno,
čovječe!“prošaptala bih i okrenula se k zidu, gnjureći glavu u jastuk zadržavajući jecaj.
Kad bih se
okrenula, njega više nije bilo.
Ulazeći u
kuću,zaustavio me je radnik i objašnjavao, što su sve napravili od kad me nije
bilo.Tupo sam gledala u daljinu.Ništa nisam osjećala, kao da mi se duša
odvojila od tijela. Čula sam zvuke klavira i po prvi put bila posve ravnodušna.
Prazna.
Vidjevši me Maks
nespretno ustane, stolica se prevrne, a on s neugodom u očima krene prema
meni.Nije znao kud bi s rukama; bi li me
zagrlio ili nešto rekao.Nije učinio ništa.Samo me je gledao, ovješenih ruku.I
ja sam njega gledala.Nisam ga vidjela,bar ne onakvog kakvog sam mislila da
poznajem.
Sjela sam.
„Zašto nisi javila,
da su te otpustili?“čula sam pitanje, kao da dolazi iz druge dimenzije.
Zbunjeno sam
oborila oči plačući.
Sjeo je do mene,
grleći me i milujući mi kosu.Osjetila
sam val topline, koji je naglo prokuljao iz moje utrobe, kao da tamo još nečeg ima.Oslobodila sam se njegovog
zagrljaja, a on me je i dalje gledao , ništa ne govoreći.Gola grana magnolije
udarila je nošena vjetrom u staklo.Podignem pogled shvaćajući da sam se
oprostila s iluzijom da upravljam svojim
životom.
Maks ustane, donese
mi šalicu čaja govoreći:“Ne želim te gledati tako tužnu.Probala si i vidiš da
ne ide.Prestani se optuživati i omalovažavati.Ja, ja… imam dijete!“
Čula sam samo: „Ja
imam dijete!“koje se poput jeke odbijao od njegovih usta i zaustavljalo u mojoj
utrobi.Osjećala sam se prepolovljeno.
Ustala sam i tiho
zatvorila vrata.