Ne, nemoj me
buditi!Želim ostati u svojim zabludama, svom
svijetu i svojim snovima.Ne ne želim se probuditi…A i čemu?
Ne, ne dopuštam
ti da me uvučeš u svoje strahove!
Neću i gotovo!
Kad smo se sreli
znala sam da u sebi nosiš strast ljubavi.Vidjela sam ju u tvojim pokretima, tvojem
osmijehu, rukama…Osjećala sam ju na potiljku,
kad bi se naglo okrenula, a ti obarao pogled, kao da odlažeš koplje, kao da se
predaješ!Znala sam da je to odlaganje kratkog daha, dok se gorući fitilj ne primakne
mesu.
Znala sam da te
ne mogu promašiti,ne susresti te…
Gradila sam
kulu na uzvišenju s kojeg sam mislila da ću vidjeti dublje i dalje.Dopuštala
sam ti da sjenčaš moj pogled, da poljuljaš osjećaje koje sam ponijela.Da
poljuljaš najuzvišenije treptaje mojeg udaha, mene.
Još osjećam toplinu posljednjeg očevog zagrljaja kad
se opraštao odlazeći na put s kojeg se nije vratio.Mirisao je na nadu, koju nikad
nisam ugušila.Nadu, koja me je golicala i poticala da se
borim za svoje snove.Da ju osjećam u mirisu svježeg kruha, u rascvjetanom
grumenu zumbula. U svom biću.
Još čujem
njegov glas koji mi govori da izazove
prihvaćam sa svim okusima i mirisima, sa svom strašću za lijepim,
iskrenim i čulnim…
Još ga vidim kako mi
je s djedove terase pokazuje uspavanu
seosku idilu obavijenu u snježni omotač,koju pijetlovi prekidaju natječući se u
glasnom kukurikanju. Kako me uči da se nikad ne odvojim od ljepota koje se nude
ne tražeći ništa za uzvrat, a posve se dajući.U daljini sam ugledala sanjke s
upregnutim konjima prekrivenim šarenim, tkanim prekrivačima.I praporcima koji
ječe.Para iz ustiju konja oblikovala je oblike koji su se rastakali do
neslućenih , neočekivanih obrata.Praporci su ljuljuškali sliku,potičući me da
udahnem svu tu strasnu opijenost.I Vivaldi
je bio tu…
„Daj se malo
opusti!“čula sam hrapavi glas,koji me je
lomio.
„Hm…mmm.“
„Uh, kako si
kruta!“rekao je odmičući se od mene.Gledala sam ga poput krivca koji je upravo razbio njegovu iluziju,
a to nije htio.Baš naprotiv, trudila sam se da se podastrem na način koji je
očekivao.Bila sam spremna odustati od sebe, od svojih očekivanja, da mu
udovoljim nadajući se kako će sve jednom sjesti na svoje mjesto.Nadajući se
kako će osjetiti najnježnije treptaje mojih osjećaja, koji su čekali da ih
otkrije, upozna.
Zagrlio me je i
naglo poput lutke počeo okretati. I Vivaldi se trudio da me bez susprezanja
daha povede u prostranstva koja nisam poznavala.Uvodio me je u plavičastu
svjetlost u kojoj se zaboravlja na sebe i pušta da budemo oruđe u tuđim
rukama.Kad dopuštamo da nas zarobljuju, a duša se otima i pokušava izdići na
površinu loveći udah.Da pogleda u zraku sunca,tražeći potvrdan odgovor. U čudu
sam ga gledala zatvorenih očiju i osjećala kako se čamac opasno ljulja i
naginje kao da će se svaki tren preokrenuti i ugasiti žar koji je žario,
pekao.Pokušala sam mu dobaciti užarenu luč,a on se spretno izmaknuo.Grlio me je
na svoj način.Puštala sam,prisjećajući se kako je u ratu i ljubavi sve
dopušteno…Ljubio me je,mazeći me i nutkajući okusima koje nisam poznavala.Prihvaćala
sam ih s nedoumicom, uvjeravajući se kako nešto novo kuca na moja vrata…
I kucalo je.
Šutjeli
smo.Čulo se škljocanje upaljača i osjetio miris dima.Sjedio je na podu,skvrčenih nogu, a ja mu se poput
izgubljene i prestrašene djevojčice pokušala uvući u krilo.Dok sam očekivala
nježan zagrljaj naglo me je odgurnuo.Stislo me je u grlu, toliko snažno,da se
nisam mogla pobuniti. Mogla sam
progutati potrebu za zagrljajem.Za
dodirom bića koje je trebalo nekog zbog sebe, a ne zbog onog drugog.
Vjetar je
kovitlao žuto otpalo lišće poput oluje u pustinji, kad se od gustoće uzdignutog pijeska ne vidi prst
pred nosom.Stajala sam pored prozora oslanjajući se na komodu,na kojoj se
ocvalo, osušeno i ovješeno cvijeće borilo da preživi u učmaloj vodi.Miris
truleži uvlačio mi se u nosnice i ja se
odmaknem ne želeći vidjeti,ni osjećati.
„Sutra moram na
put,“ rekla sam susprežući dah.
„Put!? Pa tek
si se vratila…“uzviknuo je kao da sam ga ubola.
„Ni ja nisam
znala, da ću opet…“klimala sam ramenima i ubrzano treptala, ne vidjevši
ljubičasti zalazak sunca.
„A što ću
ja?Misliš li da ću stajati u stavu mirno, dok se ti ne udostojiš
vratiti?“govorio je ogorčenim glasom.
„Ne, ali kako
ne razumiješ da je to posao?“podizala sam glas,a on se mrgodio.
„Posao?A što
sam ja u cijeloj toj tvojoj zbrci od života?“
„Ti?Zar uvijek
i jedino misliš na sebe?“podigla sam glavu i glas.
„Ne, baš je
obrnuto, ti si ta koja to radi!“
Tresnuo je
vratima i otišao.
Ubrzo se
vratio, noseći kolače.Gledala sam u njegovo ozareno lice s kojeg je kao
prebrisano mokrom spužvom nestalo ljutnje.Kao da se neki novi čovjek vratio i
kao da mi dovikuje:“Želim te grliti…“
Grlili smo se
poput dva pomahnitala bića.Oborio me je s nogu i valjao po sagu, koji je lebdio
s dvije duše koje se pokušavaju susresti. Titraji užarenog purpurnog neba
bojali su naša pomahnitala tijela koja su se borila u najžešćoj bitci života.S
životom.Kad nismo sigurni jesmo li to mi, ili neki koje nikad nismo susreli,
upoznali. Kad se ogledamo za osobom, koju smo mislili da poznajemo, kad se
preispitujemo.
Onda je sve
utihnulo.Splasnulo.
Nijemo smo se
gledali.Primjetila sam kako mu se desna obrva lagano podiže u pitanje.Kao da
se pita što mu se dogodilo. Iz daljine je dopirao Vivaldi, mijenjajući
godišnja doba.
A onda se sag
počeo izmicati,da bi se velikom brzinom strmoglavio u mračni ponor, prosipajući
naša tijela.Lebdjela sam u potpunom mraku, sudarajući se sa oštrim sigama i
pokušavajući se uhvatiti, prizemljiti.Osjećala sam ogrebotine,koje su krvarile
i pekle.Suze su mi curile niz lice,kad me je snažno zgrabio za ruku vičući:“To
si htjela?Evo ti sad, pogledaj kud nas je to odvelo!“
Nisam se
bojala.Znala sam da je to stvaran i strastan trenutak života,kad osjećam da ga
imam.Da ga živim.