Šećući polupraznim ulicama ljetnom žegom obavijenog
grada,koji vrije kao da je uronjen u kotao,razmišljala sam kako sve
pomalo sjeda na svoje mjesto i kako mi se ostvaruju sanje, da ću se dokopati vremena u kojem ću
vidjeti sebe.Da ću moći raditi ono što
me je strpljivo čekalo,na jednom od putova.U vihoru koji me je zahvatio i
uvukao u spiralu života, gdje sile ne dopuštaju izlazak , nije mi preostalo
ništa drugo do prihvaćanja.Težina preživljavanja imala je svoj smisao u
odrastanju i sazrijevanju.Pozivala me da rastem makar sam imala osjećaj da bi
me neki drugačiji život više ispunio.Ostavio mi je iluziju da bi mi više dajući
oduzimao ili oduzimajući dao.
Stigla sam u novi dio življenja s uvjerenjem kako
mnogo toga, što nisam ni dotaknula, stoji preda mnom poput nepreglednog mora i
nudi mi se u svojim suncem obojenim
previranjima u kojima iste ljude, stvari i pojave vidim i percipiram drugačije.
Shvaćala sam kako u žurbi od života
nisam primjećivala osvjetljenja, koja su mamila osmijehe i nove spoznaje.
Plivajući poznatim komadićem mora, na stijeni koja se
izdizala,jasno sam vidjela sfingu.Kako je nisam nikad do sad uočila?Zar
sam sve ove godine bila slijepa za
čudesnu ljepotu oko sebe?Gledajući u sfingu osjetila sam moć.Razmišljala sam,
kako drugi svojom moći oblikuju moj život, a sada sam odjednom osjetila
vlastitu moć i ispunjenje.Sfinga me je i dalje očaravala, dok sam se, plivajući
prema njoj, prisjećala Gizeha i sfinge, koju je dao iz pijeska odtrpati
Tutmozis IV, a kao nagradu za to dobio egipatsko prijestolje.Moja sfinga
izdizala se iz mora i ništa za nju nisam
mogla učiniti, do diviti joj se.Darovala mi je spoznaju da sam u pravo vrijeme
na pravom mjestu i da mogu biti mirna.
Plašila sam se mira, osjećajući ga kao korak u kojem se sve stišava i pomalo gasi.Bojala
sam se da se strast u mojim venama ne utiša .Nisam znala kako se nositi s darom
od mira.Ogledavala sam ga sa svih strana, želeći ga i u isto vrijeme uzmičući.
„Mama, jel opran moj dres?Danas imam trening,“jasno
sam čula sina.
„Gdje je moja plava majica?“javila se kćerka.
„Daj ne gnjavi, zakasnit ću na trening!“
„Mira,ne mogu naći sivu kravatu, jesi li je možda ti
negdje stavila?“
„Daj pojedi taj sendvič do kraja…!A tko će prošetati
Arna?Jadan već cupka kod vrata.“vikala sam iz kupaone.
Smiješila sam se činjenici, kako se to sada ne događa,
shvaćajući kako su se misli odšetale u vrijeme u kojem sam mislila, kako moram
na sve stizati, kako moram osigurati uvjete za funkcioniranje svih oko mene, posve
zaboravljajući na sebe.Koliko se god trudila da sve stavim u ravnotežu, uvijek
sam visila s ruba, shvaćajući kako za
mene nema prostora.
„Kad si ga zapravo ne želiš uzeti,“uvjeravala me je
prijateljica,koja nije imala djece.Smiješila sam se njenom komentaru misleći na
vrijeme koje je preda mnom.Na vrijeme u kojem ću moći raditi sve ono o čemu sam
noćima budna sanjala, kad od iscrpljenosti nisam mogla spavati, osjećajući kako
mi se listovi i stopala grče, nakon cjelodnevnog trčkaranja u cipelama s visokim
petama. Muškarci prvo primjećuju, kako žena hoda.Ne primjećuju žene niskog hoda.Ako
već nisam pronašla vrijeme za sebe, pokušavala sam opstati i živjeti dan za danom.
Htjela sam taj komadić neba, tu ravnu cestu za sebe.Nisam
znala živjeti u sadašnjosti,a živjeti sutra moglo bi biti prekasno.Znala sam što
želim,bez zavaravanja da mi se želja mora ostvariti.I evo me danas na toj cesti,za koju
sam vjerovala da će doći i da sada moj život ide ravnom cestom.Još uvijek u
cipelama s visokim petama.
„Hej, što radiš po ovom pakleno vrućem vremenu u
gradu, dođi da se družimo, da se kupamo, da se zekamo!“javila mi se Vera s
mora.
Hodala sam kao u snu.Po rubu,prisjećajući se
prošlogodišnjeg druženja.Ma koliko mislili kako sebe i druge nakon dugih godina poznajemo,zaboravljamo na promjene koje stižu
prije, ili kasnije, ne propuštajući nas zaobići. Vera je
vjerovala da se to njoj nikad neće dogoditi, kao i mnogi od nas.Promjene na
fizičkoj razini , kao žene znamo i možemo prikriti.Ali one iz nutra, iz naše
iskonske prirode,prihvaćamo bespogovorno, kao da se ne događaju.Ne vidimo ih,
misleći da su oduvijek takve.
Vide ih oni koji su u blizini.
Prisjećala sam se prošlogodišnjeg smješka na odlasku.
Bio je zaleđen i da sam ga htjela pomaknuti, ne bih uspjela. Nešto iznutra
pjevalo je :“Kreni,kreni i ne osvrći se…“
Odmahivala sam glavom, uvjeravajući se da odlazak na
more za mene ne bi bio dobar. .Kako mi
je bolje samoj u uzavrelom gradu, kako uvijek imam nešto za pročitati, uraditi…Uplašila
sam se da prema prošlom ljetu prosuđujem i ovo.
Vozeći se prema obećanom dašku vjetra,tamo gdje morske
kapljice ublažuju užarenu treperavost zraka,uživala sam u ljepoti razlistanih
šuma u buđenju,kad osjećamo blizinu svega onog što smo.Kad se zaista budimo.Kad
se dovodimo u ravnotežu svega što nas okružuje i kad uživamo biti dio te
cjeline.Mir je ispunio sve pore mog bića, dajući mi beskrajnu slobodu u kojoj
sam učila uživati.
Dočekalo me je još sneno gradsko jutro,kad živahna
djeca skakuću uz svoje majke s novim torbama i
idu prvi dan u školu.Miris svježe
pečenog kruha i veseli dječji glasovi uvukli su me u život grada na obali.Prisjetila
sam se svog prvog dana u školi.Sve je na meni treperilo od uzbuđenja . Nove
cipelice iz „Opatije“plesale su čudesan
ples,a bijele mašne na pletenicama su ga pratile.Čula sam školsko zvono i
prisjetila se mnogih zvona u životu, od
krsnih ,školskih do vjenčanih, pa
pogrebnih… i ponovno u krug.
Sve mi se činilo kao
daleki odsanjani san.
„Ovo je Tonči,gospodin koji me vozi na plažu, znaš,noga
mi nije u najboljem stanju,pa…“Vera mi je predstavila prosijedog
čovjeka,dobroćudnog plavog pogleda.
Smiješila sam se pružajući mu ruku.I on se
smiješio.Mnogo puta, kod upoznavanja nisam mogla zapaziti sitne
vibracije,trudeći se zapamtiti ime.Ovaj puta nisam upamtila ime, ali sam upila
iskrenost osmijeha.Djelovao je toliko opušteno i stvarno da sam pomislila na
sve one silne ljude, koje sam tokom života upoznavala, kao nestvarna bića koja
su prebrzo prolijetala kroz moj život.
Sjeli smo na kavu u obližnji restorančić na plaži.More
je udaralo o stijene,raspršujući se u stotine komadića,koji su lebdjeli
slobodni i nasmiješeni u svojem slobodnom padu, znajući se dočekati,prihvatiti
zajedništvo iz kojeg su se ponovno uzdizali bliže suncu..Gledala sam igru vode,koja
me je odvodila do mjesta posve izdvojenog od bilo kakve buke, pokušavajući
naučiti uživati u tišini.Ne pridajući pozornost djeci koja su plakala, i majci
koja se trudila uz sve potrepštine ,odvući ih do odabranog komadića obećane
zemlje i obećanog trenutka užitka.Kojeg li ludila…tek sam tada, gledajući u
mladu ženu prepoznala svoju zabludu.
„Danas se u obližnjem mjestu obilježava ribarska noć
na plaži, svirat će i „Gušti“. Hoćemo li poći?“Tonči je prekinuo moja
razmišljanja.Mjesto na kojem je sjedila Vera bilo je prazno.Osvijestila sam da
se pozdravlja s nekim znancima.Gledala sam u njega, u prvi mah ne shvaćajući
pitanje.Nisam ga očekivala od čovjeka, koji je ostavio prvi dobar dojam.
Samo sam odmahnula glavom i pokazala na Veru.
Ušutio je.
More me je zvalo.Ustala sam i uljudno klimajući
ostavila ih same.
Val me je prekrio sa stotinu mjehurića i nosilo, dok
sam se prepuštala da me čisti, da s mene odlijepi sve one nakupine koje su se
tijekom godine skupljale poput slojeva tankog papira stvarajući nove, drugačije
obrise tijela.Usklađujući torzo, s osobnosti.Tako odvojena od same sebe
preživljavala sam u uvjerenju da se moram štititi.
Na bilo koji način.
Izlazeći iz mora pipala sam ogoljeno tijelo,iza kojeg se više
nisam mogla skrivati ni odašiljati sliku u kojoj nisam ranjiva.Bila sam
spremna, da u miru, bez bunjenja prihvatim sve izazove bez straha od povreda.
Sunce je provirivalo iza oblaka,obećavajući da će ih
gurnuti u stranu i osvijetliti uvalu.Nije mi se izlazilo iz vode, ni onda kad
mi je Vera mahala, ni onda kad sam ju ugledala kako mi se pridružuje u
vodi.Plivala je sporo, makar je izgledalo da se trudi da što prije dopliva do
mene.
„Kaj te je Tonči pozvao van?“upitala je zadihana.
„Pa ja sam mislila da se poziv odnosi na obadvije…“
„Zašto ga onda nije meni uputio?“
„Ne znam,to bi ti mogla bolje znati, poznajete se …“
„Mislim da je samo za tebe zainteresiran.“
„Ma daj, prvi me je put vidio.Možda se nije usudio
tebe pitati.“
Preko usana prešao joj je lagani osmijeh.
Poslijepodne je ponovno došao po Veru.Ovaj put se
kupao s nama,pokušavajući nam se približiti.Vera ga je promatrala ispod oka,
kad god bi mi se obratio.Kao da je štitila nešto što joj pripada.
Tonči je pričao o barci, koju je ove godine obnovio.O
tome kako je ostao bez veza,jer je pristanište privatizirano.O nepravdama koje
obični građanin prolazi.Oko usta primijetim duboku boru, koju je nekako čudno
stiskao, svaki put kad bi prestao govoriti, kao da tamo pohranjuje sve ono što
ne može promijeniti.
„Hoćeš li ti prva u kupaonu?“
„Može.“
Voda se slijevala poput slapa po mojim bedrima, kad
sam čula kako Vera s nekim razgovara.Brišući se razabrala sam Ivanin glas.Nešto
su žustro raspravljale, kao da jedna drugu
uvjeravaju.Nisam željela ništa čuti,ni miješati se.Obećala sam si da
ću više biti promatrač i slušač, nego sudionik.Nije mi se
dalo uvlačiti u uloge, koje cijelog života dobivamo, misleći kako ih moramo
prihvatiti, da ne povrijedimo druge.Pokušavala
sam biti ono što jesam,ne dozvoljavajući drugima da budu zadovoljni, onim što
zapravo nisam.
Trudila sam se osušiti kadu i plastičnu zavjesu s koje
su se slijevale kapljice vode,znajući, koliko je to Veri važno.Da se vlaga ne
zadržava u kupaoni bez prozora.Mokre kose izašla sam na terasu, i promatrala
zidine grada.Vjetrić je donosio miris pečene ribe.Iz susjedne kuće čuo se
glasovir.Netko je polagano prebirao po tipkama uživajući u
lakoći dodira, koji se čuje.
Ugledala sam uvalu,i prisjećala se odlaska u Mirine.Sjećanje
me uvuče u osjećaj ulaska u potopljen antički grad,preko kojeg se ljeskalo
plavilo mora.Svejedno sam jasno vidjela popločen pod, plavo bijelim pločicama s
dijelovima ornamenata riba.Mamilo me da
zaronim i ostanem tamo.Da potražim novi
svijet, koji me je čekao.
Sa zvonika crkve oglasilo se zvono, kao da me priziva
u stvarnost, kao da obećaje da i u njoj ima novih svijetova…
Zagledana u daljinu,prateći plovila i tragove koje su
ostavljala iza sebe, razmišljala sam o tragovima, koje ostavljamo na svojim
putovima.Dođe vrijeme, kad se preispitujemo koliko smo toga posadili i
uzgojili, a koliko isčupali i uništili.Onda se pokušavamo opravdati, kao da smo
izdvojeni iz cjeline stvarali izbore,
koji put tapšući se po ramenu, a koji put pognute glave nastavljajući dalje.Ne
znajući poraze prihvaćati kao dijelove života.Ne opraštajući si vlastite
neuspjehe.
„Nisi obrisala kadu!A joj sve si zalila i zidne
pločice, a voda je ispod lavora!“vikala je razdraženo Vera, dok sam šuteći i gutajući slinu vješala mokre ručnike,
kojima sam temeljito, bar sam tako mislila, obrisala sve mokre površine.Osjećala
sam se krivom što nisam ispunila njena očekivanja, što sam uopće došla, što si
nisam ostavila svoj mir i svoju kupaonu.
Gledala sam u knjigu i onda kad nisam čitala.
Čudila sam se da nakon tolikih godina poznanstva nemam
volje razgovarati.U pojedinim trenutcima osjećala sam se kao da nas dijeli
nepremostivi jaz promjena.Sjetila sam se
jednog crno-bijelog francuskog filma s dvoje usamljenih, ostarjelih supružnika,
koji si nisu imali više što reći.On je imao svoje novine iza kojih se skrivao i
onda, kad nije čitao i svoju mačku,koju je poput mazne žene milovao.A ona svoj bijes,
razočaranje i ljubomoru.Vjerovala sam da Vera osjeća isto.Prije bi me znala izazivati,
ne bi li me ponukala na prpošne odgovore,kad bi se neobuzdano smijale,a sad je
šutjela.Nastojala sam ne biti u njenom vidokrugu.Znala sam da to nije lijepo,
ali počela sam razmišljati o sebi i onom vremenu, u kojem sam morala biti tuđa,
a sad sam se prisjećala da sam na ravnoj cesti i da je moj put ravan.I tako sam
željela da ostane.Nisam primjećivala, koliko sam se promijenila.
Primjećivala sam samo koliko se ona promijenila.
Prerano požutjelo lišće, pričalo je kako se ljeto bliži kraju.Sunce je manje pržilo, ali je i
dalje sjenčalo uvalu.Valovi su i daje pjevali svoju pjesmu, nekad glasniju,
nekad tišu.Cvrčci su bili sve tiši.Plaža ostavljena od ljudi,uvlačila se u
svoju tišinu. Prekidao bi ju pokoji galeb u letu.Onda sam primjetila dva
gnjurca.Plivali su jedan pored drugog,uzdignutih elegantnih vratova, da bi
naglo zaronili i izranjali na sasvim drugoj strani od očekivanog, gutajući svoj
plijen, koji se još kopcao.Onda bi od veselja prhnuli krilima i veselo
trčkarali po površini mora.Igra bi potrajala dok se jedan od njih nije vinuo u
zrak i odletio na mali otočić.Gledala sam u čudesna bića, koja su se dobro
snalazila u svim uvjetima.Koja su živjela svoje trenutke, bez straha, da neće
uloviti ribu, da neće imati društvo, da će im biti hladno, da će ih netko jači
pojesti…
Odlazeći na plutajuću terasu restorana, primijetila
sam kako Vera sve teže hoda.
„Boli li te?“
„Mn, nm.“
Da bih shvatila odgovor morala sam je pogledati.Mahala
je bijelim čipkastim suncobranom,a u
njenoj pozadini ugledam zapušteni stari Austro-Ugarski hotel,koji je provirivao
iz gustiša neobuzdane vegetacije.Otme mi se uzdah, a Vera ga odmah protumači,
na svoj način.
„Što, neugodno ti je hodati uz mene ovakvu šepavu ?“
Šutjela sam i gledala u daljinu.Oblaci su se nadmetali
u svojim igrama.Poput razuzdane djece,pune nade i strasti za osvajanjima novih
izazova.
„Nadam se da ćemo dobiti mjesto uz ogradu, da možemo
hraniti ribice.“
„Sumnjam.Sad su svi na ručku.“
U utrobi sam osjećala kako više nisam gladna.Ona je
nastavila.
„Pozvala sam Tončija da dođe u restoran po mene,
nas,počastit ćemo ga pićem.“
„Može.“
Za susjednim stolom,dvije mlade žene, u društvu
starijeg čovjeka glasno su se hihotale.Stisla sam se,osjećajući kako će krenuti
bujica prijekornih riječi.Osjetila sam roj pčela oko glave.Bio mi je preblizu,
da bih se mogla zaštititi i odmaknuti tu najezdu od sebe.Ustala sam šeprtljavo se
ispričavajući i opravdavajući.
„Joj joj, nemoj tako glasno strugati s tom stolicom!“
Crvena u licu,spuštenih ramena i bez riječi polako sam
se udaljila.
„A ovi, kao da su sami u restoranu!“uspjela mi je
dobaciti.
Stajala sam iza palme , s druge strane
terase,gledajući u daljinu i nadajući se da će ju jelo oraspoložiti.Šarene
cvijetne lijehe prostirale su se po cijelom dvorištu.Zagledala sam se u
ljubičasti cvijet pokušavajući upiti ljepotu,uvlačeći se u njegovu unutrašnjost.Hodnici
su bili uski i prozirni s tračkom ljubičaste boje, koja se razlijevala,
pokazujući mi raskoš boja,sadržanih u jednoj.Spokoj,ljepotu i ljubav.Raširenih
ruku, grlila sam sve te darove.
Kad sam se
vratila, jelo je bilo posluženo.
„Uh kako lijepo izgleda, a i miriše!“izgovorila sam u
dahu pazeći kako ću privući stolicu, da ju ne uznemirim.Mrmljala je nešto, a ja
sam protumačila, kao da mi odobrava.
Gledala sam u galeba, koji je u niskom letu kružio oko
terase, očekujući slasan zalogaj.Lagana glazba upotpunjavala je ugođaj.Učinilo
mi se kao da širi krila na višim tonovima, a spušta ih u nižim.Poput zanesenog
dirigenta.
„Uh, što je tvrdo i žilavo ovo meso!To bi trebao biti
najfiniji odrezak, a ne ovako žilav komad,“negodovala je s očima punim jada.
„Moje je baš ukusno!“rekla sam tiho.
„Kako to da ti baš uvijek dobiješ bolje od mene?“
„Ma ne, nisam to mislila…a ni jelo nije isto,“pokušala
sam se opravdati.
Primijetila sam kako sekcira svaki zalogaj.Onda joj je
pažnju odvukla madžarska vižla.Lijepa kuja zadovoljno je skakutala za svojim
vlasnikom.
U sebi sam odahnula.
Nije dugo
potrajalo, kad su se dvije žene glasno zahihotale, a ona se naglo okrenula s
prezirom u očima.Jedva sam čekala da se pojavi Tonči.Pomislila sam da nikad ni
jednog muškarca nisam očekivala s tolikom željom.
„I tako ćeš ti već sutra raditi?“
„Da, gotovo je s odmorom.Vrijeme je bilo po željama,
a prema dugoročnoj prognozi cijeli će rujan biti lijep.“
„A evo stiže Tonči!“uzviknula je previše glasno.
On se smiješio sjedajući.
Opet sam otplovila za oblacima..Gledala sam ih kako se
opušteno valjaju,kako se zadirkuju,kako se igraju i kako žive ono što jesu.I
mislila kako je zapravo sve jednostavno,samo
treba ići tim putem, ne opirući mu se; razmatrajući, kombinirajući, tražeći nešto složenije i
bolje!
Vera se raspričala.Nije je više ništa ometalo.
Tonči je pričao kako je usamljen, otkako mu je supruga
preminula i kako mu je jedan sin otišao u svećenike, a da s drugim ne može
uspostaviti komunikaciju.Gledala sam u tog dobroćudnog čovjeka,i čudila se kako
iskreno i bez ustručavanja priča o svom životu.
Na rastanku me je pitao, da li ću doći za
vikend.Odmahnula sam glavom.
„Evo ja mogu doći po Vas, ako Vam se ne da ići
busom,“rekao je toliko otvoreno, ni ne
trepćući, da sam ostala zabezeknuta.U njegovim sam očima tražila skrivene
namjere, ali ih nisam pronašla.Govorile su isto što i riječi.
Zahvalila sam i brzo se oprostila, ostavljajući ih
same.
Putem sam razmišljala o tome, kako s godinama
popuštaju kočnice.Kako je bez ustručavanja i uvijanja nudio nešto što je u“ mom
svijetu“ bilo neprimjereno.Zapravo me nije poznavao, a usudio se ponuditi nešto
što bi moglo narušiti njegov mir, gdje je sve
jednostavno posloženo.Gdje se nema puno vremena za okolišanje.Gdje se
želi postići efekat jasnoće u najmanjem vremenskom razdoblju.U
trenutku.Sadašnjem trenutku.
Mora da sam još uvijek previše zakočena,da ne živim
trenutak, kad me takvi pristupi čude.Odjednom sam se osjetila, kao da sam
providna, bez kože,koja bi me štitila.Očito je more izgrizlo sve one
nakupine,koje su stvarale drugačije vizure.Pa zar to nisam željela.Da budem ono
što jesam, a sada žalim za ogrtačem, kojeg sam usput odložila.Bojeći se biti obična i jednostavna.
Požurila sam prema kući,znajući da si moram prestati
krasti vrijeme.