Odlazio je i dolazio u sva vremena.Na postavljena glasna i nijema pitanja nije odgovarao. Ponekad mi je spočitao ogrubjele ruke i zapuštenu kosu. Znala sam da je u potrazi za izazovima u kojima mladost gubi kompase i skreće s puta.Dijete, posao i kuća uzimali su svoj danak.Moji su prioriteti bili drugačije posloženi. Tijelo je od iscrpljenosti posustajalo.Nemilosrdno sam ga iskorištavala, kao da nije moje, kao da ga neću trebati. Nisam čula glasna upozorenja,ni stala.
Znala sam da me vara,tragovi su bili posvuda.
Nisam zakoračila u četvrto desetljeće, a već sam se našla u sudaru svjetova.Pred zatvorenim, sivim vratima s treskavicom tijela, u osjećaju posvemašne napuštenosti od svega što sam izgrađivala i svih koje sam voljela,borila sam se za udah.Udah života,na porušenim mladenačkim iluzijama i ruševinama stvarnosti koje su se kristalno jasno ocrtavale.
Nisam se prepustila,barem ne dragovoljno.Mislila sam na sina koji me je još trebao.
Jako svjetlo koje je otkrivalo lica mojih suparnica, nije me nimalo smetalo.Baš suprotno najjače što sam mogla gledala sam u jasne obrise mladih žena.Neke su odmicale poglede, neke obarale glavu, a neke prkosno podizale bradu…Bož' mi prosti, bilo ih je svakakvih; ljepših i ružnijih od mene, izazovnijih i prkosnijih.U pozadini se bez tijela izdizalo lice supruga.Oborenog pogleda lebdio je iznad svoga stada.Osjećala sam sućut, a nije bilo vremena da osvijestim zbog čega.Ničim ju nije zaslužio.Baš naprotiv suočena s vratima koja su se treskom zatvarala ostavljajući me u suzama, nisam mogla mrziti.Klimala sam glavom primajući na znanje sva ta lica, shvaćajući zašto sav taj uvid.Svi smo u prolazu,a u očekivanju prijelaza suočavamo se sa istinom, ogoljenom istinom,koju u drugim okolnostima ne bi mogli prihvatiti ni s njom se suočiti.Uvijek bi pronalazili opravdanja, za sebe i za njega.
Oblak me je odnio u prostranstvo rascvale livade kad sam pod zelenom krošnjom stabla ugledala dječaka.Bio je udaljen,pa mu nisam mogla vidjeti lice,koje se postepeno uvećavalo i poput sunca dolazilo mi u susret.Nevinim osmijehom donosio mi je dar u obliku daha.Znala sam da je to moj sin, a nisam ga mogla zazvati.Zaigran u dječjem svijetu,trčao je za bijelim leptirom…
Svjetlo je poprimalo zagasit ton,a ja se i dalje borila s boli udaha, drhtavicom, neizvjesnošću i pitanjima.Velika staklena vrata izronila su iz magle i širom se otvorila.Iznenada su nahrupili veseli, bijeli anđeli,mašući,pjevajući,plešući…Pokušala sam se izmaknuti da ih propustim.Smiješili su prolazeći pored mene, uz mene i kroz mene…Najsnažniji i najviši među njima raširenih krila lebdio je iznad mog tijela, koje se u velikom strahu trzalo, i mirnim, opuštajućim glasom rekao:
'Ne boj se, nećeš umrijeti…'
Treptava bjelina anđeoskih krila opkolila me sa svih strana,a ja osjećala toplinu udova i prestanak drhtavice tijela.Preuzela me tiha smirujuća glazba.Opustila.Smiješila sam se uranjajući u smiraj, u kojem se nisam trebala naprezati da udahnem. Gledala sam anđeoska lica kako odlaze mašući bijelim šalovima.
Posve probuđena u omamljenim mislima,prisjećala sam se svakog detalja.Izmicali su poput sna, kao da se nikad nisu dogodili, a ja ih pokušavala zadržati u svojoj svijesti i sačuvati kao svjedočanstvo prenesene poruke.
Preživjela sam ono što mnogi nisu.
Sin mi je snuždenog pogleda priznao da ostavlja suprugu.Nijemo sam ga gledala ne vjerujući da je preuzeo, makar ga on nije odgajao, očevo ponašanje.Slike u kojima sam mrzila i osuđivala oca, plakala i preklinjala preslikale su se na Vesnu.Znala sam kako joj je i što proživljava.Molila sam i u pomoć prizivala one koji su me spasili.Ništa se nije događalo.
To je bio njihov život.
Godinu dana kasnije na druženju kod prijateljice, poznata je slikarica imala promociju slika.U mnoštvu razigranih leptira intenzivnih boja, ugledala sam bjelkastog,boje magle, gotovo prozirnog leptira na tamnoj ljubičici koja je izdizala glavu iznad snježne bjeline.
Ispunjena toplinom i osjećajem prisutnosti, znala sam da je to on, da se moj anđeo ponovno oglasio.Prigrlila sam ga prislanjajući na prsa, dok su ostali leptiri najimpresivnijih boja izašli iz slika i oblijetali me nošeni olujnim vjetrom, pjevajući i plešući.Ostavili su mi vihor ljepote, kao pečat,kojim potvrđuju da se oglase u trenutcima kad ih najviše trebamo.
Neočekivano moj se sin vratio Vesni.Nevjerica se plela mojim mislima,a ja shvaćala da sam to mogla očekivati, da sam imala više vjere.
Anđeli su se opet oglasili…