KADA ĆU KONAČNO BITI SRETNA

Nepretenciozna knjižica blagopokojne psihologinje Penelope Russianoff s kraja prošlog stoljeća i danas je svježa i aktualna.

Autorica počinje s time da su najčešće negativne emocionalne navike koje susreće u praksi depresija, osjećaj krivnje, odbačenosti, tjeskobe, nedostatak samopoštovanja, bijes, bespomoćnost, samokažnjavanje, histerija i razne fobije. Izgleda da je u modi biti ciničan i pesimist. Kao da su se optimizam i vedrina ofucali. Autorica tvrdi da je danas otmjeno biti mračan i ozbiljan.Naime, mi sami stvaramo svoju emocionalnu situaciju u obiteljskom životu, na poslu, među prijateljima, načinom na koji gledamo na stvari oko sebe. Možemo stvoriti negativnu okolinu  i u njoj se gušiti, ili pak pozitivnu okolinu u kojoj ćemo biti uspješni i sretni. Izigravati pozitivnost , a potiskivati  negativne osjećaje, s druge strane vrlo je opasan oblik samozavaravanja. Međutim postoji i drugi ekstrem kojeg autorica naziva pesimističkim štitom, a tu ima i elemenata magičnog mišljenja.

Trebali bismo biti realni i oprezni optimisti. Ljudi s negativnim emocionalnim  nav. ima na milijune. Znamo da za svoju muku nismo isključivo mi krivi. Lomimo se pod teretom kulturnih klišeja kojima su naša zajednička leđa  opterećena već stoljećima. Svakako postoje neke zajedničke crte koje se javljaju kod ljudi sklonih negativnom emocionalnom ponašanju. Ima jedna vrlo česta značajka , a psihologinja je naziva sindromom središta svijeta. Oni koji imaju znakove tog sindroma sve vide samo u odnosu na sebe same. Oni su kao sunce u središtu emocionalnog svemira, a osjećaji svih drugih kruže oko njih. I nama se može desiti  da se toliko orijentiramo na sebe same da nam više ne preostaje energije za druge, osim ako gledamo kroz iskrivljenu prizmu zaokupljenosti samim sobom. Mi smo središte svijeta. Drugi sindrom su detektori pogrešaka: i u prekrasnoj jabuci oni čekaju da nađu crva, a onda tu je još i Jobov kompleks. Ljudi s Jobovim kompleksom misle da su pijuni zle kobi koja ih neprestano vreba. Na svim svečanostima njihova života uvijek pada kiša. Oni su vječne žrtve. Međutim, sukobi, boli, pehovi ali i sreća, s vremenom se prilično ravnomjerno rasporede. No, mnogi od nas u to ne vjeruju, već misle da su pastorčad sudbine, poput Joba.

Neizliječene negativne navike ubijaju jedan dio nas. Dugotrajni periodi krivnje, depresije, opsesije i nemira mogu nepovratno uništiti dijelove naših života. Mogu nas natjerati da počinimo socijalno samoubojstvo. Šteta koju negativne emocije nanose našem duhovnom životu sasvim je očita. Depresije nam otimaju radost, osjećaj krivnje muči nam savjest, strah od odbačenosti vodi ka ubijanju vlastitog društvenog života. No ni naše fizičko zdravlje nije pošteđeno od negativnih emocionalnih navika.Odbačenost, uznemirenost i bijes su stresne situacije i one odista onemogućuju tijelu da se bori i oporavi od bolesti. Psihoneuroimunologija je nova znanost koja istražuje vezu između mozga i živčanog sustava gdje započinje obrana protiv bolesti.

Ukratko, kad dopustimo negativnim emocijama da uzmu maha, to je kao da u svoj sustav ubacujemo opasne stvari. Trujemo se. Ne bismo smjeli prepustiti negativnim emocijama i tako uništiti svoje zdravlje i sreću. Autorica kaže da nas od djetinjstva bombardiraju raznim moraš, trebao bi, ne smiješ. Kažu nam kako treba misliti, što osjećati, kako se ponašati, čak i kako izgledati. Vrlo često tu diktaturu prihvaćamo bez razmišljanja. Toleriramo krađu naše osobnosti. Ne provjeravamo da li nam kulturni klišeji odgovaraju, tko smo i što želimo od svoga života. Jednostavno prihvatimo sve: moraš, trebaš i ne smiješ, kao da su oduvijek naši, kao da svi mi možemo nositi odjeću istog broja.

Početak zrelosti našeg života je priznanje da ne postoji samo jedan, magičan put već da ima bezbroj načina da se učini jedna te ista stvar.

Zrelost znači preuzimanje odgovornosti za sebe i pronalaženje vlastitih rješenja. Da, mi kažemo da želimo osobnu slobodu, no sloboda znači izbor, a izabrati je teško. Nitko nam ne može dati gotov odgovor. Jedan od najsigurnijih znakova da smo se zarazili negativnim načinom razmišljanja (a pogrešno razmišljanje je okosnica većine loših emocionalnih navika) je ako se stalno pitamo:“Što će ljudi misliti?“ Umjesto da čvrsto zastupamo vlastiti osjećaj za pravo i krivo, mi smo pokleknuli pred mišljenjem grupe. Kulturna sredina nas mami u emocionalne zamke, podmećući, kao mamac, lažna očekivanja. Negdje u nama postoji vjera da, ako slijedimo pravila, ako se ponašamo na određeni način, imamo pravo na neku nagradu.

Uvjerenje da nam nešto predstoji ili da nam netko nešto duguje, siguran je put do razočaranja. Ako ne dobijemo ono na što mislimo da imamo pravo, očito je da smo prevareni. Ako mislimo da se pravo na sreću može kupiti, postavili smo zamku u koju ćemo, vjerojatno sami upasti. Iz svoje prakse, autorica tvrdi da što je pacijent manje krut glede vlastite sposobnosti da se promijeni, to ima više nade da će uspjeti. Psihologinja je otkrila da je jedan od glavnih razloga zašto ljudi odbijaju čak i pokušati nešto promijeniti taj što se osjećaju poraženima. Toliko su preplavljeni svojim problemima da nisu u stanju preuzeti kontrolu nad svojim životima. Oni su grančice koje odnosi bujica. Utapaju se u moru negativnosti i osjećaju se bespomoćnima. Živa istina je, nastavlja dalje da „jedina osoba koja nas može napustiti smo mi sami.“

Obaveze, teškoće, dužnosti. To su najbolji lijekovi protiv emocionalne paralize. Priroda nas je stvorila da budemo znatiželjni, zainteresirani za sve oko sebe i kreativni. Stanje inercije je posve neprirodno, a isprike nam upravo to omogućuju. Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama, a isprike su kamenja za popločivanje.

Emerson je rekao: „Čovjek je ono o čemu cijele dane razmišlja.“

Bez obzira ma našu dob zanimanje, spol, religiozno opredjeljenje ili primanja, moć da se promijenimo negdje je duboko u nama.

Da, možemo promijeniti jedino sebe i ne možemo očekivati da ćemo riješiti vlastite emocionalne probleme mijenjajući nekog drugog.

Bljesak spoznaje je svijest u svom najdramatičnijem obliku. Obično puno sporije postajemo svjesni svojih negativnih navika. Ipak, ta svijest je preduvjet za promjenu.

Autorica kaže da neki njezini pacijenti pate od krajnje pasivnosti. Oni su toliko popustljivi i toliko spremni ugađati drugima da ne znaju što osjećaju prema sebi. Sebe su pretvorili u psihološke otirače.

Uvijek postoje najmanje tri načina gledanja na iste činjenice. Nazivamo ih tri prozora percepcije. Svaki prozor otkriva drukčiji pogled na identičnu situaciju.

Prvi prozor: gole činjenice u vezi s događajem

Drugi prozor: naša zapažanja o onome što se desilo

Treći prozor: sva moguća objašnjenja o onome što se moglo desiti

Kada se priča o odbacivanju nije cilj da izbjegnemo odbacivanje, već da ga naučimo prihvatiti te da ono ne vrijeđa naše samopoštovanje.

Znači možemo slobodno biti ono što jesmo. Tada ćemo bar biti sami zaslužni ako nas odbace.

Autorica kaže: „ Ništa ne radite za pljesak publike već isključivo radi vlastitog zadovoljstva ili ponosa.“ Jer ipak je vrlina najveća nagrada.

PENELOPE

Autorica nadalje analizira sindrom perfekcionističke analize. Pritom je društveno samoubojstvo još jedan vrlo čest rezultat perfekcionističkog sindroma. Naime, osobe sklone savršenstvu često su motivirane lažnim ciljevima. Žele biti savršeni da bi impresionirali ili da bi se osjećali važnima ili imaju neki drugi jednako varljiv razlog. Njihova motivacija nije čista. Razlozi zbog kojih žele biti savršeni su „zagađeni“. Oni su toga svjesni i zato se radije opredjeljuju za nedjelovanje. Na kraju ovog poglavlja veli se:“ Na situacije u kojima riskiramo da budemo odbačeni trebali bismo gledati kao na lutriju života. Jednom nešto dobijemo, a drugi put izgubimo. Jedno je sigurno da nećemo ništa dobiti ako ne igramo.“

Autorica kaže: „ Budite blagi prema sebi. To je jedna od najdjelotvornijih tehnika pomoću koje se možete osloboditi negativnih navika.“

Tehnika tebi-meni omogućuje da objasnite kako vi, sa svoga stajališta, vidite situaciju, a drugoj osobi dajete mogućnost da se „čista obraza“ izvuče iz neugodne situacije.

Pišući o krivnji , kaže se da je krivnja sivi duh naših emocija. Naime, krivnja je osjećaj koji je stvorio čovjek sam. Još jedan snažan oblik krivnje su pitanja na koja se ne može odgovoriti. Na taj način samo množimo osjećaj krivnje, ali mi možemo prestati ga stvarati i ubacivati taj otrov u organizam. Razlika između agresivca i samouvjerenog čovjeka je ta što agresivci mogu izazvati strah dok samouvjereni izazivaju poštovanje. Samouvjerenost je stanje uma, nastavlja autorica. To je držanje , ali i sama kvaliteta glasa. Ako govorimo jasno i odlučno, ljudi će nam vjerovati. Zvučit ćemo nekim autoritetom, osjetit će da znamo što govorimo. Melodija našeg glasa odaje odlučnost i samopouzdanje ili pak strah i nesigurnost. Glas nudi

veliki prazni prostor za autoritet ljudi, koji bar zvuče kao da znaju što žele reći, su oni koji ispunjavaju taj prostor.

Samopouzdanje ne mora biti napadno. Može se izraziti kroz humor i istančanost. Često ljudima upućujemo krive signale o sebi. Dopuštamo da od nas rade što žele. Kula od spužve najgori je dio skrušenosti i defenzivnog stava. Ljudi koji se oslanjaju na svoju kičmu samopouzdanja su usklađeni u svom ponašanju. Kakvi su prema sebi, takvi su i prema drugima. Ako želimo, možemo takav centar sami u sebi izgraditi. Možemo se programirati da ostanemo emocionalno uspravni , a iz takvog uspravnog položaja možemo lako otresti loše navike koje pritišću ramena. Autorica piše i o bespomoćnosti te osjećaju manje vrijednosti. Psiholog Seligman kaže da ljudi koji se osjećaju bespomoćno obično situacije shvaćaju kao stabilne, globalne i unutarnje. Zanimljivo je da mnogi inteligentni, sposobni i vrijedni ljudi žive u stalnom strahu da nisu dovoljno inteligentni, sposobni i da se dovoljno ne trude. To je tzv. sindrom varalice. Taj sindrom nije čest oblik nedostatka samopoštovanja, ali može biti vrlo sputavajući.

Može nam uskratiti zadovoljstvo uspjeha, izazvati nepotrebnu brigu i dovesti do napetosti u obitelji. Nedostatak samopoštovanja i sindrom

Varalice pogađaju i slavne i sretne ljude. Slučaj Marilyn Monroe je tragično  pogodan. Ona je uvijek bila enigma- božica seksa , koja je izgledala kao da ima sve, na kraju se ipak ubila u 36. godini života.

Ona je bila ljudska žrtva na oltaru lažnih vrijednosti.M.M. je živjela u umjetnom svijetu koji su joj nametnuli filmski moćnici i novinari.Jadna mala Norma Jean Baker , rođena u bijedi postaje objektom masovnog dodvoravanja. Mega-zvijezda ili ranjivo ljudsko biće a umrla je kao žrtva nedostižne perfekcije. Jedno jadno ljudsko biće trebalo je 24 sata non-stop izigravati neodoljivu zavodnicu.

Autorica na kraju veli da je trebalo M. Monroe pomoći da postane stvarna osoba koja bi uživala u životu, a ne „božica seksa“ koja više nije mogla podnositi život.

Psihologinja Russianoff kao umjerena feministica ističe da žene puno jasnije uočavaju da su osnovne erogene zone um, imaginacija i srce.

Znat ćemo da postajemo samouvjereni kada se počnemo ponašati na sljedeći način:- koristimo dovoljno riječi i pravi ton

-govorimo jasno, promišljeno, ali ne probijamo drugima uši te govorom pokazujmo samopouzdanje, sjedimo uspravno, gledajmo postojano i opušteno, ravno u osobu s kojom razgovaramo.

Nedostatak samopoštovanja može imati više oblika : bespomoćnost, samoponiženje, pretjerana revnost, strah od odbacivanja, pesimizam, sindrom varalice, zatočenost u braku ili vezu koja predstavlja uzajamnu zamku, pretvaranje u svoj fizički nedostatak.

Pišući o depresiji autorica kaže da je depresija emocija koja je genetski upisana kao emocija za opstanak. Međutim, depresija je nadvladala svoju prvobitnu ulogu. Ona je slijepo crijevo emocija, no ipak postoji i kao takva može izazvati ozbiljnu štetu. Kao što je filozof B. Russell rekao:“Zlovolja je beskorisna emocija.“

Klinički simptomi depresije su tuga, nesanica, rano buđenje, samoubojstveni impulsi, nemir, osjetljivost, gubitak apetita, umor, nemogućnost koncentracije, boljke koje ne reagiraju na liječenje i nedostatak interesa  za uobičajene ugodne razonode kao što je seks.

Depresija je jedna od najsloženijih negativnih emocija jer joj korijeni

mogu biti i psihološki i biološki. Milijuni ljudi pate od depresije koja nije uzrokovana kemijskom neravnotežom u tijelu niti šokovima u životu, već je emocionalni stav koji se ugradio u njihove ličnosti.

Depresija je složeno stanje:obično obuhvaća čitav paket negativnog ponašanja od čega su najčešće kombinacije bespomoćnosti, pesimizma , nedostatka samopoštovanja, bijes i strah.

Za borbu protiv depresije autorica predlaže i fizičku aktivnost.

Tako zdrav umor istisne nezdravu depresiju.

Dio tretmana depresije predstavlja i samo odvraćanje od nje, skretanjem pažnje na nešto drugo. Inertnost je ruka pomoću koje nas depresija drži u svom zagrljaju. Povlačenje iz svijeta kad smo depresivni je velika pogreška. Koliko god to bilo teško, možemo posegnuti za prijateljima. Pravi prijatelj, iskren i samilostan, može imati veliku terapeutsku vrijednost, samo ako mu dopustimo da uđe u naš život. Autorica kaže da su često žene odgojene u uvjerenju da je bespomoćnost zavodnička poza koja će prisiliti muškarce da se o njima brinu.

Ingeniozno kaže psihologinja Russianoff da postoji ogromna između pojma biti sam i biti usamljen. Živa je istina da nam je svima potrebno

da smo povremeno sami. Mahnita potreba da se stalno okružujemo ljudima ukazuje na to da nismo zadovoljni osobom zvanom“ja“.

Seneka je kazao sljedeće:“Kolikogod sam puta bio među ljudima, manji sam se čovjek vratio.“

Samački život možemo uspješno uvježbavati baš kao i svaku drugu vještinu. Autorica naglašava da se žene trebaju družiti sa ženama i predlaže: budite prijateljica sa svojim sestrama!.Također neseksualno

prijateljstvo između muškarca i žene ima puno dobrih strana.

Među lošim emocionalnim navikama, bijes je ono što nas onesposobljava. Postoji i hladan bijes. To je ona vrsta kojom obično raspolažu pasivno-agresivni ljudi. Izgleda da se navika bijesa prenosi s generacije na generaciju. Na kraju, postoji i bijes uzrokovan kemijskom neravnotežom. Anatomski talamus je sjedište naših osjećaja , a veliki mozak je sjedište razuma. Osoba sklona bijesu prepušta talamusu da rješava problem, donosi odluke naprečac, a poslije se dugo kaje. Intelektualni dio mozga ignorira na račun onog dijela koji reagira bez razmišljanja i činimo greške zbog kojih poslije žalimo. Pišući o tjeskobi autorica veli da je tjeskoba naročito štetna negativna navika jer tjeskobno srce nikada mira nema. Tjeskoba nije  samo emocionalno već i fizičko stanje a nju izazivaju neke negativne emocije :odbačenost, bespomoćnost, sklonost strahu od katastrofa i osjećaj krivnje. U srcu tjeskobe je strah, bezimena i bezoblična strava.

Tjeskoba izaziva napetost i bursitis, vrlo bolno stanje.

Za borbu protiv tjeskobe psihologinja Russianoff predlaže fizičko vježbanje i vođenje bilješki, a i vježbanje tehnike  opuštanja.

U korijenu gotovo svake loše emocionalne navike leži pogrešno razmišljanje.Upravo se o tome radi kada nas neprekidno , u mislima, proganja neka osoba ili situacija. Kod opsesija, pogreška je u izobličavanju. Objekt naših opsesija preuveličavamo preko svake mjere. Prvi korak u oslobađanju od ove loše navike je da objekt opsesije vratimo na normalnu mjeru. Autorica predlaže da ograničimo opsesiju te da joj nametnemo zakonski rok. Također veli iz svoga iskustva da terapija s pacijentima može biti najuspješnija samo kada je pacijent odlučio da se promijeni.

Na kraju psihologinja Russianoff kaže da je prava poruka ove korisne knjige da imamo sposobnost da mijenjamo sebe i svoju okolinu.

Naše negativne emocije su albatrosi, čuvari nesigurnosti, gubitničke igre, no te terete ne moramo vući sa sobom cijeli život.

Ova knjiga nam pokušava pronaći put da se oslobodimo svojih loših emocionalnih navika te da se naučimo živjeti sretnije i bezbrižnije.