KAKO IZAĆI IZ GOSPODARSKE KRIZE (1)
Prijedlog jednog efikasnog i obuhvatnog rješenja za gospodarsku krizu!
PRVI DIO: ANALIZA UZROKA KRIZE
Danas je u svijetu veliki broj zemalja u GOSPODARSKOJ KRIZI a među njima i Hrvatska. Često se sadašnja gospodarska kriza naziva svjetska kriza, što nije točno, jer ima zemalja koje nisu u krizi a u kojima živi veliki dio svjetskog stanovništva: Kina, Indija, Japan, Brazil od većih zemalja a u Europi Njemačka, skandinavske zemlje i još neke. Gospodarska kriza redovito znači recesiju (pad BDP-a), nekonkurentnost vlastitih proizvoda i usluga na svjetskom tržištu, visoku nezaposlenost i stalni rast DUGA ZEMLJE (1).
SVJETSKA KRIZA bi nastupila onda kada bi cijene energenata i sirovina (metali i minerali) porasle toliko da niti uz najbolju organizaciju rada i tehnološki najracionalnije procese prerade, proizvodnje i transporta ne bi bilo moguće platiti zaposlene u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima čak niti u zemljama koje danas nisu u gospodarskoj krizi. Svjetska kriza je po PESIMISTIMA (neomaltuzijanci, npr Rimski klub) izgledna prije ili kasnije (zbog rasta cijena radi iscrpljivanja neobnovljivih resursa, prvenstveno fosilnih energenata i sirovina ali i zagađenja okoliša, iscrpljivanja plodnih tla te prenapučenosti Zemlje). Po OPTIMISTIMA (kornukopisti, npr Hudson Institute iz SAD) do svjetske krize nikad ne će ni doći (radi razvoja znanosti i tehnologije koji će ograničiti ili čak sniziti cijenu energije, dati veću energetsku učinkovitost, naći nove tehnologije dobivanja sirovina, naći nove sirovine te unaprijediti procese prerade, proizvodnje i transporta). Pesimisti i optimisti se slažu da se, jednog dana, broj stanovnika Zemlje treba ustaliti na stvarnom kapacitetu Zemlje, ali su im procjene vrlo različite. Dakako, ta brojka optimista je znatno veća nego brojka pesimista i ovisna je o stupnju znanosti i tehnologije koji će biti dostignut u budućnosti (2).
Da bi našli odgovor na pitanje „kako izaći iz ekonomske krize“ promotrit ćemo koje su osnovne razlike LJUDSKIH VRLINA između stanovnika zemalja u kojima je danas ekonomska kriza i onih u kojima nema ekonomske krize. U zemljama u kojima nema ekonomske krize, LJUDSKE VRLINE su pomaknute u smjerovima:
1. VEĆE POŠTENJE
U skandinavskim zemljama je nezamislivo davanje ili primanje mita. Također se očekuje da svatko prijavi sve porezne obveze, ako netko primijeti da mu susjed nije sve prijavio, prijavit će ga poreznoj upravi. U Kini su mita umjerena, najviše na lokalnoj razini, i zna se kome ga treba dati. Rukovodstvo Kine drži da korupcija može ugroziti razvoj Kine te ju nastoji suzbiti. Novi gradovi Kine funkcioniraju i bez državnih službi koje kasnije dolaze. Nema kriminala ni organizacijskih problema. U Japanu nitko ne dira ono što nije njegovo, ako nešto izgubite, naći ćete u nalaznom uredu. U anglosaksonskim zemljama nema prepisivanja sa šalabahtera na ispitima, djeca to nauče već od vrtića, ako netko na ispitu ipak prepisuje i drugi student to vidi, prijavit će ga jer je nemoralno da netko dobije nezasluženu ocjenu. Veće poštenje se odnosi i na poštivanje ugovora, rokova plaćanja i isporuke, kvalitete robe itd.
2. VEĆA UZAJAMNOST
Uzajamnost je kad sposobniji pomažu manje sposobne. Takva zajednica je uspješnija nego ona s manjom uzajamnošću, iako u njoj oni uspješniji „lošije“ prolaze nego kad bi uzajamnost bila niža. Uzajamnost djeluje obrnuto od SELEKCIJE (3)(4). Švedska je ponosna na to da nitko ne gladuje, svi su smješteni makar bili nepopravljivi propalice. U Kini je jedno od osnovnih etičkih pravila da su sposobni i uspješni dužni pomoći u svojoj sredini manje uspješnima da se nauče i osposobe. Etičko načelo KAIZEN u Japanu glasi da svaki pojedinac treba nastojati unaprijediti sustav u kojem djeluje. Sustav koji se stalno unapređuje je uvijek optimalan. Svaki radnik u Japanu daje u prosjeku dva prijedloga mjesečno za unapređenje radnog procesa ili proizvoda, od čega se polovica prijedloga prihvati. Japanski proizvodi su rezultat milijardi takvih unapređenja. Indijski magistar ili doktor će od svoje plaće pomagati širu obitelj makar sam došao na rub gladi.
3. VEĆA MARLJIVOST
Marljivost u mnogim protestantskim zemljama je naslijeđe kršćanske duhovnosti predaka koji su duboko vjerovali da svatko treba, na onom poslu koji radi, biti čim bolji jer je taj posao njegov „Božji poziv“, na to ga Bog poziva. O marljivosti Kineza i Japanaca, koji mogu i 10 dana za redom raditi 12 sati a dan, ne moramo posebno govoriti. Indijci su marljivi i inventivni, međusobno se natječu tko će doći do boljeg rješenja pri projektiranju novog proizvoda. U sjevernoj Italiji, najvećoj koncentraciji industrije u Europi, radi se marljivo i poduzetno, često ne gledajući na radno vrijeme.
4. VEĆA SKROMNOST I OBJEKTIVNOST
U Skandinaviji je sramota imati veću kuću ili stan od drugih istog ranga. Tko je bogat i (ipak) neskroman, kupit će veću kuću u inozemstvu. U Kini i Japanu je sramota kada netko govori o svojim uspjesima u poslu, o tome može jedino netko drugi govoriti. Stranci koji su bili u Japanu primjećuju da se za šefove postavljaju najsposobniji te da sposobni razmjerno brzo napreduju, postignuta je „meritokracija“. Veća se objektivnost postiže među onima koji su skromni, koji se ne „guraju“. Poznato je kako Kinezi žive u skromnim stanovima sa skromnim plaćama. U Brazilu će obrazovani stručnjak napraviti kućicu od dasaka u naselju na nekadašnjem smetlištu da uštedi na stanarini i pomogne svojoj rodbini. Japanci za sebe kažu da su društvo jednakih. Često je raspon plaća u nekoj tvornici 1 : 4 (čistač – direktor) a svi jedu istu hranu u istom restoranu. Gledajući Japan u cjelini, raspon plaća je svega 1 : 17.
5. VEĆA OBRAZOVANOST
Sve manje je poslova koje mogu obavljati nisko obrazovani pa je veća obrazovanost nužna. Najviše godina obrazovanja imaju Skandinavci. Kina je po prosječnoj obrazovanosti (iako je svega 40% Kine do sada modernizirano) prešla Hrvatsku. U Japanu će nisko obrazovani muškarac teško naći ženu. Indijski obrazovni sustav (obrazovanje je na službenom, engleskom, jeziku) je poznat po visokoj kvaliteti. To omogućuje Indijcima da iz Indije rade mnoge poslove za strane firme, kao što izrada različitih studija (npr ispitivanje tržišta u SAD za prodavača u SAD), unos podataka ili davanje glasovnih usluga (npr Call centar za davanje uputa krajnjim korisnicima u SAD o proizvodima i uslugama firme iz SAD).
6. VEĆA DUHOVNOST
Duhovnost znači imati i usmjeravati svoju duhovnu energiju. U svijetu liberalnog kapitalizma razvijenih zemalja Europe i Sjeverne Amerike materijalna dobra postala su znatno pristupačnija što je povećalo mogućnosti usmjeravanja materijalne energije te je to u mnogim zemljama dovelo do pada duhovnosti od 19. stoljeća dalje. Logično je očekivati da su oni koji imaju više duhovnosti manje usmjereni na materijalna dobra, pa, ako je duhovnost ispravno usmjerena, očekuje se da imaju ljudske vrline višeg nivoa: poštenja, uzajamnosti, marljivosti, skromnosti i objektivnosti, te obrazovanosti. Zemlja koja se visoko razvila i (za sada) zadržala visoku duhovnost je Japan. Najpoznatiji oblik duhovnosti su „–do“ discipline poput ceremonije ispijanja čaja (čado) (6). Kod Japanaca je jasno vidljivo kako njihova duhovnost doprinosi svim navedenim ljudskim vrlinama, veoma važnim u izbjegavanju gospodarske krize. Slično se u Europi primjećuje za više povijesno protestantskih zemalja. U Europi se primjećuje razlika između južnih zemalja i sjevernih zemalja. Iako kršćanstvo cijeni rad, izgleda da je u južnim zemljama Europe još uvijek jak duh antičkih zemalja (Grčka i Rimsko carstvo) u kojima se nije cijenio rad (jer su radili robovi) (7).
Opći dojam je da globalizacijom liberalnog kapitalizma opada duhovost također u kulturama u kojima zamjećujemo veću duhovnost a time erodiraju i navedene ljudske vrline.
(1) DUG I POTRAŽIVANJA ZEMLJE (DRŽAVE): DUG ZEMLJE je jednak sumi neto državnog duga (dugovi – potraživanja) i neto duga banaka (krediti – depoziti). Zemlje koje nisu u gospodarskoj krizi redovito nemaju dug već POTRAŽIVANJA ZEMLJE. Ako i imaju dug, on se odnosi na profitabilne investicije te se lako vraća. Gospodarska kriza može izgledati blaža ako se dug zemlje neprestano povećava. Npr SAD se godišnje dodatno zadužuje za 30% neto prihoda svih građana (plaće i mirovine). Slično je i s Hrvatskom. Razlika između SAD i Hrvatske je u tome što je USD najjača svjetska valuta pa se obveznice SAD lako prodaju a također, kroz slijedećih 10 godina SAD će vjerojatno spriječiti rast duga zemlje eksploatacijom nafte iz glinenih škriljaca koja je na tržištu SAD sada (12.07.2012) 85 USD/barelu, niže nego nafta na svjetskom tržištu (London: 100 USD, 12.07.2012). Prije se nafta iz glinenih škriljaca nije vadila jer je tek u novije doba razvijena tehnologija za uspješno vađenje ove nafte. Treba napomenuti da se u navedeno doba (12.07.2012) očekivalo da će nafta doseći cijenu od 150 USD/barelu, ali se to nije dogodilo, djelomično radi toga što SAD ne moraju više naftu kupovati na svjetskom tržištu (a djelomično jer je Saudijska Arabija povećala proizvodnju da bi pomogla Europi u gospodarskoj krizi). Za razliku od SAD, Hrvatska nema nikakvih prednosti osim sunca i mora za kratku ljetnu sezonu. POTRAŽIVANJA ZEMLJE nastaju kad građani takve zemlje imaju veće depozite (štednju) od kredita (npr Kina) ili kad zemlja sirovine prodaje po znatno višim cijenama od cijene eksploatacije (npr Saudijska Arabija koja za eksploataciju nafte troši 30 USD/barelu a prodaje ju po 97 USD/barelu (OPEC-ova „košarica“ za 12.07.2012)).
(2) KAPACITET ZEMLJE – broj stanovnika planeta Zemlje u budućnosti: Treba napomenuti da početnu maltuzijansku pretpostavku, da će se broj stanovnika Zemlje povećavati eksponencijalno a količina hrane linearno (što nužno dovodi do gladi i ratova), više nitko ne podržava. Danas UN, iz promjena trendova nataliteta, predviđa da će se svjetsko stanovništvo ustaliti na 9 milijardi ljudi dok OPTIMISTI drže da bi to moglo biti 15 milijardi a PESIMISTI predviđaju pad na 2 milijarde stanovnika (navedene brojke su srednje, najvjerojatnije, brojke; svi daju takođe svoje gornje i donje granice koje ovdje ne navodimo). Pristalice FOOTPRINT (Otisak) pristupa (koji kažu da za održivi razvoj svakom stanovniku Zemlje trebaju biti osigurani određeni resursi Zemlje, s današnjim nivoom industrijalizacije u prosjeku globalnih 2,7 hektara po stanovniku, inače će doći do kolapsa) tvrde da je Zemlja već danas prenapučena za 50% tj za faktor 1,5 (1960. taj faktor je bio 0,49 a 2001. je bio 1,21). Kad bi svi na svijetu trošili kao u Hrvatskoj, taj faktor bi bio 2,36. Uzmemo li da za pristojan život na Zemlji treba više nego što Hrvati imaju, npr faktor 3,5, izlazi da bi broj stanovnika Zemlje trebao biti današnjih 7 milijardi / 3,5 = 2 milijarde. U budućnosti, razvojem znanosti i tehnologije, vjerojatno će se smanjiti broj globalnih hektara po stanovniku (radi manje emisije CO2 kod trošenja obnovljive energije i drugih razloga) pa će i broj stanovnika Zemlje, za održivi razvoj, moći biti veći. Footprint pristup mnogi drže realnim ili umjereno pesimističnim. Ovaj pristup ne govori o budućnosti nego o sadašnjosti, koliko je danas Zemlja prenapučena. Duža prenapučenost će sigurno imati negativne posljedice u vidu povećavanja patnji znatnog dijela stanovništva planeta Zemlje i smanjenju kapaciteta Zemlje u budućnosti.
Pogledati (uz pojam Footprint tj Otisak):
Wikipedia: Održivost http://hr.wikipedia.org/wiki/Odr%C5%BEivost
Wikipedia: Ugljični otisak http://hr.wikipedia.org/wiki/Uglji%C4%8Dni_otisak
Wikipedia: Ecological footprint http://en.wikipedia.org/wiki/Ecological_footprint
Footprint portal: http://www.footprintnetwork.org/en/index.php/GFN/
Dražen Šimleša, Institut Društvenih znanosti Ivo Pilar: Kako gazimo planet – svijet i Hrvatska:
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=footprint+faktor+za+hrvatsku&source=web&cd=10&ved=0CHQQFjAJ&url=http%3A%2F%2Fbib.irb.hr%2Fdatoteka%2F322858.Kako_gazimo_planet_-_svijet_i_Hrvatska.rtf&ei=GP79T5HaCMz14QTov8z2Bg&usg=AFQjCNFMZd_gVFwVwPtMki6erSqitHOQlQ
(3) JIN (uzajamnost) i JANG (selekcija): Voditelj Agencije za kulturu Japana psiholog Hayao Kawai je 2006 godine održao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanje o razlikama kulture Japana i Zapada (prvenstven SAD). U kulturi Japana (ali i Kine) važna je ravnoteža između načela Jin („žensko“ načelo kojem pripada uzajamnost, može se ukratko izraziti sa: „sva moja djeca su dobra“) i Jang („muško“ načelo kojem pripada selekcija, može se ukratko izraziti sa: „svi koji su dobri moja su djeca“). Po njegovom mišljenju, u Japanu bi trebalo nešto povećati selekciju a umanjiti uzajamnost dok bi Zapad trebao umanjiti selekciju a povećati uzajamnost.
(4) UZAJAMNOST I SELEKCIJA U PRIRODI: Biolozi i evolucionisti drže da bi čovjek (vrsta homo sapiens) bio uspješniji uz veću uzajamnost lokalno kao i globalno. Veća uspješnost je čovjeku potrebna jer, uz sve uspjehe znanosti i tehnologije, u Svijetu ima mnogo ljudi koji pate (iako takvih ima u postotku manje nego u prošlim stoljećima). Ove patnje se u budućnosti mogu, međutim, povećati jer se dosadašnji napredak temeljio na iskorištavanju neobnovljivih resursa Zemlje, koji će nestati pa bi i život bio teži ako, u međuvremenu, znanost i tehnologija ne nađu neko rješenje. Uzajamnost je visoka kod vrsta koje imaju mnogo nespolnih pojedinaca (mravi, pčele itd), ali obično samo unutar jednog gnijezda. Kada uzajamnost postoji također između različitih gnijezda takva vrsta postaje još uspješnija (takav slučaj su argentinski mravi koji gospodare na tisućama kilometara obale na 5 kontinenata; prenio ih je, nehotice, čovjek a međusobno se gnijezda ne napadaju jer su u relativno bliskom srodstvu pa imaju isti miris). Kod vrsta sa isključivo spolnim pojedincima, u koje spada i čovjek, značajna je selekcija. Selekcija se većinom osniva na borbi mužjaka i izboru ženke. Kod poligamnih vrsta (jedan mužjak – više ženki) mužjak u svoj „harem“ nastoji dovesti svaku ženku, tj ne radi selekciju. Pri tome se redovito bori s drugim mužjacima pa selekcija dovodi do fizički jačih mužjaka. Tako „osvojena“ ženka katkad pobjegne drugom mužjaku, koji joj se više sviđa ili ima odnos s drugim mužjakom dok je „vlasnik harema“ odsutan, dakle ženka sama radi neku selekciju. Kod monogamnih vrsta (monogamija za jednu sezonu mladunaca ili čitav život) mužjak se udvara ženkama bez selekcije a ženka odabire mužjaka. Kriterij odabira ne mora biti snaga mužjaka već njegova vještina. Kod jedne vrste ptica mužjak napravi gnijezdo a ženke obilaze ta gnijezda i odabiru mužjaka koji je napravio najčvršće gnijezdo. Kod druge vrste ptica mužjaci se redaju ispred ženke nastojeći ju zadiviti svojim pjevanjem a ona odabire onog koji najbolje pjeva. Zaključak biologa je da je vrsta s većom uzajamnošću uspešnija od vrste s manjom uzajamnošću (iako se tada sposobnije jedinke ne „nagrađuju“ ili manje „nagrađuju“), s time da selekcija također treba biti zadržana.
UZAJAMNOST I SELEKCIJA KOD ČOVJEKA: Čovjek, kao vrsta, biti će uspješniji i lakše će preživjeti krizne okolnosti, uz veću uzajamnost. Uzajamnost znači da sposobniji pomažu manje sposobne iako će tada materijalno imati manje nego kada im ne bi pomagali. Socijalna država znači da je uzajamnost propisana zakonima. Selekciju treba također zadržati. Na individualnom nivou najveća selekcija je prema doprinosu u radu (plaća) a na genetskom nivou najveća je u slobodnom odabiru partnera (za žene i muškarce).
(5) ESTONIJA – primjer zemlje bez gospodarske krize: Estonija je baltička republika prva do Finske, 1.400.000 stanovnika, vlada protestantska (luteranska) etika u kojoj je najvažniji kult rada i poštenja. Iako je Staljin pobio 1/3 Estonaca, a mnogi su izbjegli, već u SSSR-u je Estonija bila zemlja znanja. U krizi 2008 nezaposlenost se povećala sa 3% na 15% i došlo je do porasta cijena. Tada su osnovali poseban stručni tim koji je mjesec dana razrađivao strategiju rezanja troškova i izlaska iz krize. Rezultat je da plaće radnika nisu smanjivane a važni proizvodi su pojeftinili (npr mlijeko na 3 kune). Slijedio je brzi oporavak, Estonija je nazvana „europski tigar“. Uveden je besplatan Internet za sve građane, koji se maksimalno koristi u državnoj upravi, glasački popisi su on-line, glasuje se preko Interneta (prva takva zemlja u Europi) a u novije vrijeme i preko mobitela. Postali su europska „silicijska dolina“, njihov izum je i Skype. Doživili su „Cyber“ napad iz Rusije (nekoliko dana je sve bilo blokirano) pa su se odmah zatim specijalizirali u obrani od takvih napada uz podršku NATO-a. Osobna iskaznica (izgleda kao i naša) služi za: putovanje u inozemstvo, plaćanje tramvaja, odlazak kod liječnika i ljekarnika, umjesto vozačke i prometne iskaznice itd. Firma se otvara za 5 min, povrat poreza se čeka svega 24 sata. Sastanci počinju točno u zakazano vrijeme. Svoje zakone brzo prilagođavaju promjenama iz EU-a. Estonci su sramežljivi ljudi, vole svoju slobodu i individualnost. Vole pjevanje, gotovo svi pjevaju u nekom zboru. Izborili su samostalnost „pjevajućom revolucijom“ krajem 80-ih – taktika gandijevskog tipa. Pjevali su zabranjene nacionalne pjesme. Gorbačov nije dopustio vojni napad na Estonce. Prvo je Estoniju priznao Island, kasnije i Rusija. Izgrađuju državu u kojoj se odnosi temelje na pravednosti i poštenju a ne na kriminalu i korupciji. Porezni sustav je transparentan i ne može se imati ono što nije zarađeno. Korupcija je tako onemogućena a porezi se plaćaju. Euro imaju od siječnja 2011 i nemaju s njim problema. Estonci su marljivi, dobri, pošteni i iskreni ljudi. Broj službenika u državnoj administraciji, radi informatiziranosti, je malen. Mladi ljudi ne idu često u kafiće već više u informatičke centre gdje razmjenjuju iskustva i ideje te razvijaju nova informatička rješenje. Neuspjesi ih ne obeshrabruju već idu dalje s novim idejama. Oni koji dolaze u Estoniju vide da je sve dobro organizirano. Naša (hrvatska) organizacija prema njima izgleda kao kaos.
Estonija je bila pod Dancima, Nijemcima, Švedskom, Rusijom, Glavni grad je Tallin (2011 europska prijestolnica kulture), dva stara dijela grada su pod zaštitom UNESCO-a. Estonija ima puno jezere (1400), otoka, nema brda. Estonci veoma vole svoj crni raženi kruh. Za državljanstvo treba znati estonski jezik i poznavati estonsku kulturu. Značajna je ruska manjina od koje 8% Rusa (stariji ljudi) nemaju estonsko državljanstvo jer ne znaju estonski jezik.
(Izvor: Hrvatski radio, prvi program: Otvorena srijeda 09.05.2012, Zagrlimo Europu 25.05.2012)
(6) JIN (uzajamnost) i JANG (selekcija): Voditelj Agencije za kulturu Japana psiholog Hayao Kawai je 2006 godine održao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanje o razlikama kulture Japana i Zapada (prvenstven SAD). U kulturi Japana (ali i Kine) važna je ravnoteža između načela Jin („žensko“ načelo kojem pripada uzajamnost, može se ukratko izraziti sa: „sva moja djeca su dobra“) i Jang („muško“ načelo kojem pripada selekcija, može se ukratko izraziti sa: „svi koji su dobri moja su djeca“). Po njegovom mišljenju, u Japanu bi trebalo nešto povećati selekciju a umanjiti uzajamnost dok bi Zapad trebao umanjiti selekciju a povećati uzajamnost.
DUHOVNOST JAPANACA: Najpoznatiji oblici duhovnosti Japanaca su „-do“ discipline: čado (ceremonija ispijanja čaja), šodo (pisanje kistom), kijudo (gađanje lukom i strijelom), kado (uzgajanje cvijeća), judo (obrana) i kendo (mačevanje). Ove discipline su prvenstveno duhovne, od kojih se svaka uči više godina da bi se dobila diploma. Kod svih ovih disciplina je važno KAKO se obavljaju (slog „do“ znači isto što i put) a nije važno postići neki cilj. Na primjer kod gađanja strijelom (kijudo) nije bitno pogoditi cilj a kod pisanja kistom (šodo) nije bitno napisati nešto što je čitljivo. Navedene discipline samo su djelić duhovnog svijeta Japanaca. Navedimo još: veliku važnost dobrog odgoja, budističku mističnost, nacionalno orjentirani šintoizam, kreposni konfucionizam, japansku udvornost, afektivna načela kimokia, gaman (strpljivo podnošenje), jiriki (samostalnost), klasičnu književnost (Kakinomotova objektivnost, Yamabeov misticizam, Bashova rezignacija), poeziju (tanka-31 slog, haiku-17 slogova), lirsku glazbu kazališta no, kazalište kabuki i mnoge druge duhovne discipline.
Ono što stranac primjećuje u Japanu su mali i skromni stanovi sa zidovima od drva i papira, kroz koje se čuje svaki šušanj. Ipak, stanari su tihi i ne smetaju onima iz susjednih stanova. Također, „privatnost“ Japanaca je jako ograničena. Stranac primjećuje i apsolutnu tišinu na koncertu prije početka izvođenja glazbe.Primjećuje također kako nema nikakve buke ni sudaranja na najprometnijem pješačkom prijelazu na svijetu, u Tokiju, iako ga neki prelaze ravno a neki dijagonalno (jer se istovremeno pali zeleno za pješake u svim smjerovima). Općenito, Japanci postižu veliku koncentarciju stanovništva bez međusobnog ometanja.
Duhovnost Japanaca posebno podržava navedene ljudske vrline, danas važne za izlazak iz gospodarske krize.
Isusovac Pedro Arrupe (kasnije General Družbe Isusove) boravio je u Japanu za vrijeme Drugog svjetskog rata u gradu Hirošimi (gdje je preživio atomski udar) te je svoje uspomene i opise japanske duhovnosti objavio u knjizi: Taj nevjerojatni Japan (Zagreb, Družba Isusova 1978). Dakle, opisuje duhovnost Japanaca prije 70 godina. Do danas je, ipak, ta duhovnost osjetno erodirala. Evo nekih primjera iz knjige Arrupea:
1) Pred početak Drugog svjetskog rata Isusovci su priredili izložbu sakralne umjetnosti Europe, tu je bilo više križeva s Kristom. Jedan gimnazijalac se raspitivao zašto Krist pati na križu i na kraju je zapisao u dnevnik izložbe: „Krist na križu najveće je čudo koje poznajem. Kad bismo se mi ljudi ljubili među sobom kao što je Krist ljubio, pa je čak i na križu umro, ne bismo trebali duha šintaise (japanska državna ideologija prije Drugog svjetskog rata i za vrijeme njega)“.
Japanski gimnazijalac je u jednoj posjeti izložbi shvatio bit kršćanstva, bolje nego mnogi deklarirani kršćani, i povezao ga sa kulturom u kojoj je živio.
2) Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan tajfun je donio toliko kiše da je rijeka u predgrađu Hirošime poplavila i zaprijetila rušenju više kuća dok su na krovovima tih kuća sjedili ljudi, stariji i djeca, svi mirni kao da im ne prijeti smrt. Arrupe je na splavi došao do jedne bake na krovu, koja je odbila sići na splav jer bi joj se mogao smočiti furošiki (svežanj) koji je držala u rukama. Na veliko nagovaranje i obećanje da se furošiki ne će smočiti ipak je sišla na splav.
Starici je bilo važnije spašavanje furošikia od spašavanja vlastitog života.
3) Zanimljiv je primjer kada Arrupe jednom Japancu dokazuje da Bog postoji i time ga želi pridobiti da postane kršćanin. Koristio se dokazima svetog Tome Akvinskog, na kraju Japanac reče: „Nisam razumio ni jedne riječi. Ali već sam mnogo mjeseci promatrao Vaš život i sada vidim Vaše uvjerenje. Zaključio sam da ste savršeno biće. ... To mi je bilo dovoljno da se uvjerim u sigurnost onoga što ste mi govorili“. Arrupe zaključuje: „Na drugim se kontinentima pita zašto i što vjerujemo, dok se u Japanu gleda kako vjerujemo. Ondje se provjerava vrijednost naše nauke, ovdje pak da li naš život odgovara toj nauci, dok ih njezin kostur uopće ne zanima“.
Japanac prihvaća sve što je duhovno vrijedno. Ako postane kršćanin, ne znači da se odrekao vrijednosti budizma, konfucionizma ili šintoizma. Japan je, vjerojatno, jedina zemlja u kojoj ima više vjernika od stanovnika, jer pojedinci mogu biti članovi više vjerskih zajednica.
4) Arrupe je tijekom rata bio mjesec dana u zatvoru vojne policije pod optužbom da špijunira za neprijatelja. Pri kraju tih mjesec dana bio je od strane grupe sudaca ispitivan neprekidno 37 sati, pitanja su bila o njegovom privatnom i svećeničkom životu, krščanstvu, katoličanstvu i njegovom misonarskom radu. Glavni sudac mu je na kraju pročitao zapisnik, koji je trebao potpisati, Arrupe u knjizi piše: „Iz njegovih ustiju izašla je najljepša vjeroispovijest što ju je u moje ime napisao u prvom licu: „Ja, Pedro Arrupe...“. Taj je čovjek sišao na dno moga misionarskog i svećeničkog života. “. Rekao je da je oslobođen optužbe i ispričao se: „I sami znate kako su živci u ratu prenapeti pa nije lako učiniti sve onako kao što bi čovjek poslije želio da je učinio“. Arrupe mu je odgovorio da mu je on (sudac) bio dobročinitelj jer mu je ideal trpljenje za spasenje Japana, na što je glavni sudac odgovorio: „Propovijedajte, propovijedajte takvu vjeru! Subarašii (divno)“.
Japanski duh je sintetičan. Prvo prikupljaju sve detalje a na kraju zaključuju. Zaključak nije predodređen, tako postižu objektivnost.
Također za vrijeme boravka u zatvoru, zatvorski čuvar je Arrupeu, u vezi obaveznog jutarnjeg poklona caru pri podizanju zastave, predložio da se postavi tako da gleda prema svojoj kapelici i tako klanja svojem Bogu (a ne caru koji je službeno bio i bog, što, čuvar je znao, Arrupe ne priznaje).
Iz ovog primjera vidi se istančanost japanskog duha.
5) Nakon eksplozije atomske bombe poginulo je 200.000 ljudi, većina je umirala više sati i dana u ogromnim mukama, o čemu Arrupe svjedoči u knjizi. Isusovci su odmah organizirali bolnicu za prihvat ranjenika, žrtava infracrvenog začenja. Vrijedno je citirati nekoliko mjesta iz knjige iz kojih se vidi koliko se Japanci mogu samosvladavati i podnositi bol:
„Rane smo morali dezinficirati bez kloroforma ili morfija jer tada nismo imali ni jednog jedinog narkotičnog sredstva. Taj posao uzrokovao je kod onih koji su imali više nego trećinu otvorene kože nepodnošljive muke tako da su se od bolova previjali, ali im nikad nije izašao nikakav povik iz usta. To je još jedan dokaz u prilog japanskog samosvladavanja i strpljivosti. Teško je naći na Zemlji još jedan narod koji može toliko trpjeti.“
Treći dan nakon eksplozije došao je najteži slučaj (muž od 23 godine), sa spaljenom kožom od bokova do glave, dovela ga je žena (20) i molila za pomoć, pred mjesec dana su se vjenčali:
„Gnoj koji se zgusnuo duboko u ranama i bio prekriven tvrdom korom, nije htio napolje. ... Latio sam se posla na način koji je trebao da mu donese ozdravljenje u budućnosti, ali i bolove u sadašnjosti. ... U agoniji onih sati, za kojih sam bio njegov mučitelj, ponavljao je, na naše čuđenje, s naprezanjem volje i s prekidanim drhtavim glasom: „Samo naprijed! Učinite sve! Izdržat ću! Samo me spasite!“. ... Osam mjeseci kasnije oboje su izašli iz naše kuće ... Išli su sretni, nasmiješeni ...“
Ogromno samosvladavanje pokazao je i dječak kojem su čitava leđa bila gnojna:
„Kako li je samo sa svojih trinaest godina podnosio boli koje mu je zadavalo liječenje! Ponašao se kao odrasli Japanac. Previjao se, brzo disao, ali nije vikao. Tek me je sve prodornije gledao, suzdržavajući suze.“
Isusovci su liječili mnogo stotina ranjenih, uz samo jedan smrtni slučaj, svi su ozdravili.
Arrupe se uvjerio u golemo samosvladavanje, strpljivost i podnošenje boli Japanaca.
6) Arrupe također piše: „Nakon Drugog svjetskog rata Amerikanci su donijeli bejzbol u Japan. Upitan od novinara što misli o bejzbolu, japanski ministar obrazovanja je odgovorio: „Mač i loptu trebalo bi u Japanu upotrebljavati s istom ozbiljnošću i s istom ljubaznom brižljivošću kao što su to samuraji činili sa svojim mačevima. Igri nedostaje pravo dostojanstvo. Prejako uzbuđuje gledaoce tako da oni dapače galame“.“.
Japanci prihvaćaju samo ono što se se uklapa u njihovu kulturu a ne ono što bi ju razaralo, tako i igranje bejzbola.
Opisani primjeri govore o duhovnosti Japanaca prije 70 godina. Danas su se i Japanci promijenili, duhovnost je erodirala. Na primjer, prosječni Japanac ne zna više da je kaizen etičko načelo (koje kaže da je svatko dužan unapređivati sustav u kojem djeluje, tako da on stalno evoluira i stalno je optimalan), već misle da je to neki oblik djelovanja radnika. Podsjetimo se da su samuraji sami predložili (koncem 19. stoljeća) da se Japan, za vlastito dobro, treba modernizirati iako je ta modernizacija ukinula same samuraje.
(7) RIMSKA CESTA U BELGIJI – GRANICA SJEVERA I JUGA EUROPE: Stara rimska cesta u Belgiji nekad je razdvajala Rimsko carstvo (na jugu) od germanskih plemena (na sjeveru) a sada razdvaja Valonce (južno) i Flamance (sjeverno od ceste). Flamanci imaju više a Valonci manje vrlina stanovnika zemalja u kojima nema krize. Flamanci postaju sve bogatiji od Valonaca, dok su istovremeno od njih skromniji, marljiviji itd, pa dolazi do sve veće razlike između flamanskog (sve bogatijeg) i valonskog (siromašnijeg) dijela Belgije. Nekad te razlike nije bilo, Valonci su bili direktori a Flamanci su na nižim radnim mjestima marljivo radili te se razlika između flamanskog i valonskog dijela Belgije nije previše primjećivala. Flamanci su porijeklom germani izvan Rimskog carstva a Valonci porijeklom Gali u Rimskom carstvu i to porijeklo očito utječe na njihove sadašnje vrline.