Netko je ovih dana lijepo napisao kako je sve blještaviji Advent ovako potrošačko-konzumeristički realiziran i shvaćen, zapravo pojava u stilu „u se,na se i podase“ . Da, nekad je ovo bilo vrijeme Doćašća, neke smirene ali i vesele niti iščekivanja rođenja maloga Isusa. Nije da nije bilo darova, dapače, nije da se nisu kitili borovi i kuhalo sve 'u 16', ali – nije se pretjerivalo. Ovako, zaista je veliko pitanje hoće li nam Advent ukrasti Božić. Za sada ostaje to samo na pokušaju.
Najviše možda smeta ovo prerano kićenje gradova i dućana i kuća uostalom. Jer, uvijek se bor kitio dan prije Božića, na Badnjak, uz miris i okus fritula te bakalara ili neke druge ribe. Djeca bi se okupila pa dodavala ukrase za Bor, sudjelovala u izradi Beltehema – najčešće uz mahovinu koja je „ glumila“ travu, uz postavljanje ovčica od gipsa ili plastike,uz osmišljavanje jezera sa zrcalom ili vatre s crvenim papirom i sitnim drvcima, a najvažnije - s prastarim jaslicama od papira, ali krasno iscrtanima. Ti odjeci djetinjstva naravno bude nostalgiju, pa nam je uvijek lijepo ono od prije, a danas stalno imamo primjedbe. Ruku na srce, ako želimo, nitko nam ne smeta da u svojoj kući imamo svoju malu oazu neke istinske radosti što nam dolazi mali Isus. Pa se sjetimo kako smo njegovo darivanje (a ne nekih Djedova mrazeva) tajili od djece dokle god smo mogli. Tek su naknadno saznali da darove donose roditelji, samo poskrivećki. To su čari djetinjstva, čari neiskvarene vjere u lijepo, u dobro, u nešto što životu daje neki puniji i ljepši, ne samo posjedovalački, smisao. Neka mi oproste ali djedice koji se glasaju svakako veselim ha, ha u crvenom – nisu mu ni do koljena. Jer mali Isus tek rođeni uvijek ima ipak ono nešto posebno – aureolu Boga i Čovjeka koji se rodio za nas. Pa je sve u svjetlu, sve je u pjesmi, u molitvi i veselju i darivanju (umjerenom, još jednom da ponovim). U čestitanju – od srca a ne proklamatski, zato jer je to „običaj“.
Jedna nužna digresija: odmah sam krenula s temom, s asocijacijama na naš suvremeni trenutak, ma kakav on bio, a nisam napisala zašto POGLED S OTOKA. Zato što biti daleko nasred Jadrana ima neko svoje posebno značenje. Kao što se možda Zagreb bolje vidi s Medvednice nego iz samoga centra, tako se i cijela Lijepa naša bolje može shvatiti preko mora i s morem kao poveznicom ili preprekom (kako tko to doživljava). Da, staviš prst u more i povezan si s cijelim svijetom – to nitko ne poriče. Ili, daleko je Vis npr, jer se brodom moraš voziti i dulje od dva sata (a zaboravili smo da je znalo biti i četiri). Zaista: bolnica je daleko, ali noći su zvjezdanije , u malom gradu svi sve znaju i svakoga ogovaraju ali lipo je kad imaš koga pozdraviti čim izađeš iz kuće. Daleko bi me dovelo nabrajanje plusova i minusa ili pro e contra življenja na otoku, ali da je pogled s njega ponekad bistriji, a može značiti nešto vama na tarafermi (čitaj kopnu)– pokušat ću dokazati, pokazati, zainteresirati vas kroz ovaj moj pogled s otoka, kroz osvrte koji nude i kritiku i stav, ali nikad kao isključivost, a uvijek kao temu za razmišljanje. A ujedno držim da ako se čuje moj/naš glas, onda će i odjek u obrnutom smjeru biti bolje izražen. Da, očekujem/o reakciju, nadamo se djelovanju s kopna da o zakonu o otocima ni ne govorim. Samo bih rekla – čekamo da se to ostvari čim prije, uz napomenu – napokon! Jer kako naš poteštot Ivo Radica održava živim doticaj sa sugrađanima, kroz susrete pod egidom Pitajte gradonačelnika, tako i svi ti građani žele da se njihov glas čuje i malo (ili puno, zašto ne?) dalje od našega škoja. Pa da uvjeti života ovdje i danas, posebno za mlade budu bolji, perspektivniji, utemeljeniji.
Hergešić - profesor koji nas je nadahnuo
A zašto glas s otoka, zašto baš kolumna na portalu Eho? Zato jer je došao do pete godine i do lijepih rezultata ozbiljnošću, probirljivom informacijama, riječju finim tkanjem na čelu s intelektualcem koji prije svega voli glazbu i književnost, ali i nas suradnike, koji nudi zajedništvo u pameti i trudu: da ne pametujemo nego promišljamo našu kulturu, naše korijene, naš svjetonazor zasnovan na lijepoj riječi. A taj je portal, a to je možda i najvažnije, dio projekta Collegium Hergešić, jer nas komparatiste vraća u prelijepo vrijeme kad smo studirali, onako iz čistoga nenadoknadivoga gušta, ono što smo najviše voljeli – književnost. A on je, Hergešić, bio blag, strpljiv, učio nas je kako čitati velikane svjetske književnosti (pisao i je i korisne ali pitke knjige), kako krenuti od njihove biografije, kako ih čitati s olovkom. Hvala profesoru koji nas je nadahnuo, a bilo ih je još, ali on je bio korifej svoje generacije, složili bi se sa mnom, sigurna sam, svi oni koji su došli poslije – dakle sve do Pavla Pavličića i Tomislava Brleka!
Sad se vraćam Adventu i potvrdit ću misao još jedne Viške, Ljiljane Kaliterna Lipovčan, koja je na HTV-u ustvrdila kako neki ni ne vole to blještavilo Adventa, neki ne žele biti u masi i gužvi. Da, za njih bi najbolje bilo da dođu u Vis: ulice su osvijetljene posebnim ukrasima, ali ne previše, čak možda neće biti ni dočeka za svih , onako velikoga. Važno je da su jeca su, najmlađi, na priredbama pokazala svoj talent i veselje, a sad će se i dalje na malo će se feštati u kućama, među prijateljima i obitelji. Ali će zato spontano okupljene klape a capella spontano, šetati kalama i pjevati po kantunima, naravno naše lipe dalmatinske pisme. Da, ima šušura i zimi u Visu, na Visu. Ima prekrasne mjesečine i već spomenutih zvijezda koje se bolje vide kad je rasvjeta po kolama (uličicama) indiskretna, ne prejaka. Rekla bih – po mjeri je čovjeka .
A kad već spominjem čovjeka, ono štio je nas karakteristično jest sjećanje na one kojih više nema među nama. Mi smo se tu u Visu oprostili od jednog od najstarijih ali vitalnih vinogradara i glazbenika Marka Podujeta Veloga, a napustio nas je na žalost i dosta mladi profesor glazbe i orguljaš Jakša Darlić. Što reći nego – počivali u miru na groblju Prirovo koje je poput nekog broda. Uz more, nisko, a uz velike borove koje vode prema gore, prema nebu. Ta dvostrukost ono je nešto što tom groblju daje poveznicu sa životom ali i s onim drugim – u nekom drugom svijetu. U Komiži pak stoji groblje visoko, pogled je također prekrasan. Eto, to su naši stari nekako uredili da ta mjesta imaju neki svoj šarm koji suze pretvaraju u nadu – za buduće generacije naravno ali i za sjećanje na one koji su bili tu s nama i kojih se rado sjećamo.
Na malo širem planu dolazimo do nekih koji su nas tu u Hrvatskoj napustili ostavivši veliki opus iza sebe, kao što su akademici Slobodan Novak i Ante Stamać. Veliki su to bili ljudi, mislioci, stvaratelji, promišljatelji i sebe i svijeta i svega što nas čini bićima koji nisu samo stvoreni za ono već spomenuto „ u se, nase...“ nego za puno, puno više. Nema tih riječi koje sam mogu za njih pametnije napisani nego li su već napisane i izrečene, ali samo ću citirati Ivu Andrića: „Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti.“ Uz navedene akademike napustili su nas urednik i pjesnik Branimir Bošnjak, te Šime Šimatović. Ovaj posljednji bio je ne samo redatelj nego u kulturni mecena. Mnogim je darovanim pijaninima obogatilo glazbeni život onih gradića koji ga do sada nisu imali, uvijek uz prekrasne koncerte talentiranih pjevača i svirača. A i Hrvatski kulturni klub u MUO-u u Zagrebu, kojeg je sjajno vodio, bio je oaza kulture i dobrote. Ljudi jakih osobnosti i velikoga srca, intelektualci ali i veliki radnici, su često ona karika koja nam njihovim odlaskom nedostaje.
Oni su onaj sine qua non naše kulture u najužem ali i najširem značenju te riječi. Upravo iz HKK-a dobili smo tu u Vis u Zbirku Memorijana zbirku Ranko Marinković donaciju – šah na kojem je igrao akademik Ranko Marinković. A zabilježeno je to na mnogim fotografijama, video snimkama. Jer, to je povijest koju nam je pamtiti, pa smo sretni da tu na našem otoku, u našem gradu, postoji i ta oaza. S darovima, sa sjećanjem, s uvažavanjem. Pa da opet citiram Andrića: „Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina.“ Na nama je da ona nikada ne propadne. Zato je i pokrenuta spomenuta Zbirka MZRM.
Lokalpatriotizam s razlogom
Ne mogu se s ovakvim naslovom kolumne kaniti lokalpatriotizma. Jer i on je sasvim legalan i legitiman, ne valja bježati od njega, jer je prisutan s razlogom. Mnogi ovaj otok i ovaj grad, uz ostale, doživljavaju samo kao mjesto za odmor, kao more i sunce, prirodu koja opaja, a oni nude i imaju puno više od toga! Pro domo sua reći ću kako ovdje u Visu upravo traje Viška kulturna zima u organizaciji OMH i trud niza entuzijasta (a Rina Repanić Katabela ili pak Ante Božanić Pepe, a i mnogi drugi, pa i mlađi, uvijek imaju novih i starih pjesama koje netko voli slušati), kako se održavaju slatke tombole, kako se igra Turnir na korte, kako se priprema manifestacija Marinković nas spaja. Iako će se održati tek u travnu već sad treba naglasiti kao će okupiti i akademike te profesore, ali i maturante iz mnogih krajeva Hrvatske, kao na primjer iz Varaždina, Zagreba, pa Splita i Hvara te Vis – jer ne smijemo zaboraviti naše učenike iz Visa i Komiže koji onda budu domaćini svojim kolegama (a ujedno i guštaju u znanstvenim ali i popularnim predavanjima i multimedijalnim sadržajima) – pa nastaje veća ljubav za čitanjem i tumačenjem i shvaćanjem klasika domaće književnosti, a to Ranko Marinković svakako jest. Ali nastaju i druženja, pa prijateljstva. Već smo ove godine organizirali (govorim u prvom licu množine jer sam i ja s kolegicama i kolegama u to uključena) istoimenu manifestaciju, ali ona jednostavno mora ići dalje. Jer spaja znanstvenike i kritičarske znalce s mladima željnima znanja. Jer produjluje sezonu tu na dalekom otoku (upravo u travnju – uz Dan grada Visa i sv. Jurja), a svojim značenjem privlači kulturnjake da posjete naš otok i naš grad. Puno je tu elemenata dobrih i za kulturu i za turizam i za Vis i za cijelu, zašto ne napustiti skromnost, ako nije potrebna, Hrvatsku.
Evo jedne konkretne pozitivne usporedbe: ovih dana govori se puno o tome kako slabovidnim osobama treba omogućiti bolje paćenje HRT programa, pa se rade izložbe za njih na visokoj umjetničkoj ali i tehnološkoj razini. A mi u Memorijalnoj zbirci Ranko Marinković već godinama imamo, zahvaljujući donaciji Hrvatske knjižnice za slijepe iz Zagreba, i posebno trudu Ljerke Dinjar, vrijednu donaciju koja slabovidnima omogućava slušanje Ruku posredstvom CD-a, te čitanje istih novela na braici. Zato još jednom zahvaljujemo navedenoj knjižnici, koja je ove godine proglašena najboljom u Hrvatskoj – pa im čestitamo i tu nagradu,na donaciji koja nam puno znači. I potiče da i mi svi, ako i dobro vidimo, poslušamo te uratke u sjajnoj interpretaciji umjetnika kakvi su primjerice Mira Kohn i mnogi drugi. A potakla nas je ta donacija i na to da nabavimo audio uratke, uz video uradaka koji imamo također puno, pa tako imao snimke s Radio Splita i Radio Zagreba tj eseje (uz ostale tu je i onaj Ante Stamaća, a i njegova pjesma je u fundusu Zbirke!) ili pak snimljeni gas šjor Ranka Marinkovića. Pa imamo i sjajnu radio dramu Never more u kojoj opet glumi i jedan Komižanin – Ivica Vidović, koji na žalost također počiva dosta blizu Ranku u groblju podno Mustera – u Komiži. Eto, ljudi odlaze, njihova djela ostaju. I o nama živima ovisi koliko ćemo ih se sjećati, koliko ćemo ih čitati, slušati, gledati na snimkama. Da, na nama je red da im se odužimo. A sve za naše dobro – jer neće nas prejaka riječ ubiti, kako je pisao Maljković (jer je to drugi kontekst), ona će nas osnažiti, ona će našem životu dati smisao i tumačenje i snagu.
Još je nešto, da se vratim Adventu, jako važno kad su blagdani u pitanju. Oni imaju svoja imena. Zašto to pišem? Jer se kaže Sretni blagdani, a bolje bi bilo Sretan i blagoslovljen i čestit Božić i Sve nabolje za Novu godinu. Jednako razmišljam i o nekoj vrsti populizma kad se Blaćane pohvaljuje kako su ulicama dali brojeve umjesto imena uglednika. Pa nemaju brige kome dati/posvetiti (ili ne) neku ulicu. Ima nešto u tome, manje možda boli glava. Ali ipak – oduvijek je bila navada da uglednici dobiju poneki trg, ulicu, ustanovu prema svojoj slici i prilici. Pa tako čak postoji nepravda u Zagrebu npr. da se mnogi književnici smještaju negdje daleko na Borongaju ili se razmatra o promjenama naziva. Ali, sve je to legitimno, pa bi trebali svi mi biti pametni te donositi prave odluke. Jer, ostavljamo u(o)tisak i o sebi – koliko poštujemo ono što nam je netko dao – svojim trudom, talentom, značenjem, veličinom.
Advent je uskoro je gotov. Nije nam na sreću Božić nitko ukrao, uživajmo u njemu. A Nova: veselimo joj se, ali kao svaka nova, uskoro će biti stara. Život teče dalje pa – to je i njemu jedna mala kap. A ipak, ni vode nema bez te kapi, ni sjećanja bez čovjeka. Da, karoca gre, kako lijepo piše Jakša Fiamengo (kojemu kao akademiku i našijencu opet lokalpatriotski radosno čestitam 70 godina života i 50 godina rada) a pjeva Toma Bebić – pa neka gre.
A ja ću pisati dok me budete čitali.