zlatko kauzlarić atač slike
https://www.google.com/search?hs=O9j&sxsrf=ACYBGNQlp7geiV-PKOdwMLqc1ytWjBeNHg:1567648414798&q=zlatko+kauzlarić+atač+slike&tbm=isch&source=univ&client=opera&sa=X&ved=2ahUKEwj39JW3ybjkAhWEmIsKHbd2AekQsAR6BAgHEAE&biw=1880&bih=934
KAUZLARIĆ ATAČ, Zlatko, slikar i scenograf (Koprivnica, 30. VI. 1945).
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=10121
Gimnaziju završio u Koprivnici 1964, u Zagrebu diplomirao 1968. na ALU (M. Stančić). Suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića 1968–74. Na ALU od 1973. asistent, od 1978. docent, od 1985. izvanredni i od 1996. redoviti profesor. Od 1989. predaje i na Studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Obuzet ljudskim likom i njegovom sudbinom, veže se uz figurativno slikarstvo priklanjajući se angažiranoj umjetnosti i kritičkomu pristupu suvremenim temama, a istodobno ponirući u ljudsku intimu. Isprva, unoseći materičnost informela u figurativne prikaze, slika intimističke motive (Autoportret s mačkom i Rendez vous, 1968; Povratak, 1969; Badecimer, 1970; Nas dvoje, 1972), a od Hegedušića preuzima socijalno angažirane teme (Dum spiro spero, Bezimeni, Prijatelji s ugla, sve 1969). Kao član skupine Biafra 1970–78. priklanja se naturalizmu te, pristajući uz koncepciju ružnoga i jezovitoga, njegov nemiran ekspresionistički izraz prihvaća baconovski zamagljena, zgrčena tijela i grimase (Stambeni referent, 1970; Studija na temu, zidna slika na izložbi Biafre, 1971). Potom počinje slijediti opsesije i motive modernih medija, koji se koriste prizorima erotike i nasilja. Preuzima sliku s TV ekrana i novinskih stranica upozoravajući da se ona često zlorabi i da se njom manipulira (Slika koja je obišla svijet, 1975, ugljen na plahti; Lov na čovjeka, 1975, ulje). Usredotočenošću na svijet i rituale osoba iz masovnih medija(Kampanja i Knock-out, 1976), posebno političara (Nasamo, 1973; Izjava, 1977; Prijetnja, 1980) i rock-glazbenika(Nastup i Tina Turner, 1977), osvješćuje ikonografiju suvremenoga svijeta koju nameću ti mediji. Kompoziciju često dijeli na više polja, u kojima suprotstavlja velike, čiste površine i minuciozno slikane pojedinosti hvatajući ugljenom, pastelom ili kistom pokret i pomak. Potkraj 1970-ih njegov izrazit kritički ekspresionizam postupno gubi oštricu angažiranosti. Intenzivira rad na intimističkim temama, slika erotizirane ženske aktove u ugljenu i ulju, istodobno lirske i provokativne (Prije sna, 1977; Pregib, 1980; Akt u čarapama, 1983; Skraćenje, 1985; Judita, 1989; U pokretu i Pomak, 1991). Okreće se također svojemu tijelu i intimi (Slikar model sam sebi te Slikar i model, 1985), refleksivnoj i religioznoj tematici (postaje Križnoga puta za crkvu sv. Ivana Krstitelja u Zadru, 1986; Pad, Pokušaj bijega, Posljednja večera, Nebo i zemlja, sve 1989). Nakon 1990. ponovo nastaju slike angažirane, ali i refleksivne tematike (Prazor, I krik moj tone u prazninu koja nastaje između mene i svijeta, Na pragu XXI. stoljeća, sve 1991; Tijek i razmeđa III, 2000). Izradio je ciklus aktova u akvarelu (Ljeto, 1973) te cikluse crteža Tragom zbilje XX. stoljeća (1974–82) i aktova hrvatskih glumica (1985–89). — Za studija se uključio u rad Studentskoga eksperimentalnoga kazališta te debitirao 1965. u ulozi Don Quixota u Krležinoj Maskerati. Scenografijom se profesionalno bavi od 1971, inzistirajući na ravnoteži između dinamike dramske radnje i njezine likovnosti. Sadržaj i likovni oblik ambijenta i kazališne dekoracije osmišljava uglavnom slikarski, katkad doslovno slikajući po scenografiji i citirajući svoje slikarstvo (M. Krleža, Banket u Blitvi, 1981). Vjeran repertoaru bijafranskoga slikarstva, u prvim je uprizorenjima, prema P. Selemu, nastojao »scenografijom šoka« stvoriti svijet tjeskobe i nelagode (B. Brecht, U guštari velegrada, 1974, zagrebačko Dramsko kazalište »Gavella«, nagrada »Gavella«; C. Marowitz, Artaud luda, 1976, dubrovačko Kazalište Marina Držića). Kao potpuna suprotnost nastaju scenografije naglašenih estetizirajućih obilježja, u kojima prevladavaju čistoća i jasnoća obrisa te malobrojne pojedinosti (I. Bakmaz, Šimun Cirenac, 1977. i J. Polić Kamov, Orgije monaha, 1979, Zagrebačko kazalište mladih; A. P. Čehov, Ivanov, 1978. i M. Begović, Pustolov pred vratima, 1980, »Gavella«). Istodobno stvara scenografije u kojima arhitektura djeluje svojom strukturom (H. Ibsen, Mali Eyolf, 1979. i N. V. Gogolj, Revizor, 1981, Slovensko narodno kazalište u Ljubljani), a 1980-ih posebno se zainteresirao za »scenografiju simbola« (F. Schiller, Razbojnici, 1979, »Gavella«; W. Shakespeare, Mjera za mjeru, 1980. te F. M. Dostojevski i A. Hieng, Braća Karamazovi, 1984, Slovensko narodno kazalište u Ljubljani; M. Držić, Hekuba, 1982, Dubrovačke ljetne igre; V. Hugo, Ruy Blas, 1984, Slovensko narodno kazalište u Celju). Vrhunce je dosegnuo u uprizorenjima Krležinih djela, pridonijevši dramaturškim i estetskim vrijednostima predstave (Put u raj, 1985. i U logoru, 1987, HNK u Osijeku; Vučjak, 1986, HNK u Zagrebu; Leda, 1987, »Gavella«; Kraljevo, 1993, Windspieltheater u Berlinu). Autor je scenografija i za predstave Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«, Maloga kazališta »Trešnjevka«, Teatra &TD, Satiričkoga kazališta »Kerempuh«, Gradskoga kazališta »Žar ptica«, Glumačke družine »Histrion«, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK u Splitu, Splitskoga ljeta, Slovenskoga stalnoga kazališta u Trstu, Narodnoga pozorišta u Banjoj Luci i kazališta Manoel u Valletti. Dobitnik je nagrada Udruženja kazališnih kritičara za sezone 1977/78, 1979/ /80. i 1986/87, Nagrade hrvatskoga glumišta 1993. za Porin V. Lisinskoga i 1997. za Priče iz Bečke šume M. Belamarića (obje u zagrebačkom HNK) te Nagrade »Marul« 1997. za Kako je izdan Isus A. Nenadića (HNK u Splitu). Bavio se i kostimografijom, a 1996. režirao je Rigoletto G. Verdija u riječkom HNK. Izbor radova vezanih uza scenografiju i ciklus kazališnih portreta (E. Begović, M. Furlan kao Ofelija, Rade Šerbedžija, svi 1984; V. Drach, P. Kvrgić, G. Paro, svi 1985) u ugljenu, akrilu i pastelu darovao je Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU. Izlagao samostalno u Koprivnici (1969, 1971, 1984, 1989, 1996), Zagrebu (1970, 1974 –77, 1982–87, 1989, 1991, 1995, 1997, 2004), Dubrovniku (1971, 1993, 1996), Beogradu i Parizu (1971), Rijeci (1971, 1990, 1996, 1999), Bernu (1975), Zürichu (1975, 1978), Baselu (1978), Londonu (1981), Karlovcu (1981, 1988, 1994, 1997), Velikoj Gorici (1982), Ljubljani (1982, 1985), Hvaru (1985–86), Splitu (1988, 1998), Krku, Vrbniku i Rabu (1990), Berlinu i Opatiji (1993), Osijeku (1993, 2000), Zadru i Vinkovcima (1995), Krapini (1996), Bjelovaru (1998), Sarajevu, Pazinu i Gospiću (1999), Novom Vinodolskom (2000) te skupno s ULUH/HDLU (od 1969), na Zagrebačkom salonu (1969–74, 1978 – nagrada, 1980–81, 1983, 1986 – Velika nagrada Salona, 1989–90, 1992), sa skupinom Biafra (1970–1978), na Izložbi hrvatskih umjetnika (Firenca 1970), Zagrebačkoj izložbi crteža/Trijenale crteža (1975, 1977 – nagrada, 1981 – nagrada, 1983 – nagrada, 1985, 1993, 1996, 1999), Izložbi portreta (Tuzla 1975, 1979–80), Trijenalu likovnih umjetnosti (Beograd 1977 – nagrada), na izložbama Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Zagreb—Osijek 1977) i Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Zagrebačkoj izložbi grafike (1978 – nagrada), na izložbama Akt danas (Zagreb 1980), Lik figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Miroslav Krleža i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1982), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Kazališna scenografija (Split 1987), Nova hrvatska sakralna umjetnost (Rijeka 1991), Od Bukovca do danas (Split 1993), 20 godina ZILIK-a (Zagreb 1994), izložbama ALU (München 1994, Zagreb 1997), izložbama plakata HNK u Zagrebu (Zagreb 1995, 1998) i zbirka Kanižaj (Zagreb 1996) i Biškupić (Zagreb 2002), Quadriennalu scenografije (Prag 1995, 1999) te na izložbama Erotika u umjetnosti (Rijeka 1999) i Razmeđa (Zagreb 2000). Autor je grafičkih mapa (Naslućena mjesta, tekst R. Sanesi, Zagreb 1992), ilustracija i crteža u knjigama Jagode Truhelke (Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 107. Zagreb 1970), P. Kanižaja (Kad sam bio odrastao. Zagreb 1983; Zapisi odraslog limača. Zagreb 1994; Grebigrami. Zagreb 1997), J. Kerblera (Što je glumac bez slobode. Zagreb 1985), A. Zemljara (Hajka za mnom po otoku. Zagreb 1985), Željka Ivanjeka (Epicikli u azilu. Zagreb 1988), Višnje Stahuljak (Čarobnjak. Zagreb 1988), B. Hećimovića (Razgovori s Pometom, Desdemonom i poljskim Židovom. Zagreb 1995) i B. Mesingera (Crni lotos. Osijek 2000) te idejnoga rješenja pivnice i rekreacijskoga centra »Podravka« u Koprivnici. Nagrađen je Nagradom grada Zagreba za likovni postav izložba Sveti trag u Muzeju Mimara (1994) i Hrvatski salon 1898. u Umjetničkom paviljonu (1998).
LIT.: P. Waldberg: Kauzlarić-Atač (katalog izložbe). Paris 1971. — Zlatko Kauzlarić-Atač (katalog izložbe). Beograd 1971. — V. Ekl: Zlatko Kauzlarić-Atač. Život umjetnosti, 1972, 17, str. 142–143. — B. Đorđević: Akt je i ogoljelo drvo. Start, 1973, 109, str. 18–19. — G. Quien: O scenografiji (razgovor). Prolog, 8(1976) 27, str. 81–87. — Ž. Čorak i T. Maroević: Zlatko Kauzlarić-Atač (katalog izložbe). Zagreb 1977. — V. Gudac: Ironija jednog angažmana. Pitanja, 9(1977) 11/ /12, str. 119–131. — D. Foretić: Prokletstvo posjedovanja. Prolog, 11(1979) 39/40, str. 33–34. — P. Marjanović: Oj, Blitvini još nam živi.Ibid., 13(1981) 48/49, str. 185–189. — A. Lešić-Bralo: Od crteža do scene Zlatka Kauzlarića-Atača. Čovjek i prostor, 29(1982) 9, str. 26. — Z. Mrkonjić i G. Paro: Od crteža do scene (katalog izložbe). Velika Gorica 1982. — I. Zidić: Zlatko Kauzlarić Atač (katalog izložbe). Zagreb 1983. — Lj. Domić: Stilizirani simbol. Danas, 3(1984) 142, str. 51–52. — P. Selem: Zlatko Kauzlarić Atač. Slikar i kazalište (katalog izložbe). Zagreb 1984. — Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950 –1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. — I. Šimat Banov: Ecce homo (katalog izložbe). Zagreb 1989. — Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. — D. Vukov-Colić: Provincija je u nama (razgovor). Vijenac, 3(1995) 35, str. 4–5. — D. Jalšić: Slikarevo kazalište (katalog izložbe). Koprivnica 1996. — T. Maroević: Homines dum sumus (s potpunijom lit.). Zagreb 1996. — I. Reberski: Križni put Zlatka Kauzlarića Atača u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zadru i njegova sakralna funkcija. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1996, 36, str. 427–435. — B. Hećimović: Kazališni portreti i scenografija Zlatka Kauzlarića Atača (katalog izložbe). Zagreb 1997. — Isti: Od crteža do scene i povratak slici (katalog izložbe s potpunijim popisom scenografija i kostimografija). Rijeka 1999. — N. Stipanov: Promjena je teatralna figura. Novi list, 53(1999) 25. IV, str. 4–5. — D. Špišić: Graditelj erosa i scene (razgovor). Glas Slavonije, 80(1999) 17. IV, str. 40–41. — V. Srhoj: Grupa Biafra 1970. – 1978. Zagreb 2001. — Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997. Zagreb 2002, 342–343. — Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002.
MojaRijeka.hr - Zlatko Kauzlarić Atač u galeriji Kortil u Rijeci
https://www.youtube.com/watch?v=DTk00h3MhwY