Kazališna antropologija…....osobitost umjetnosti izraza u scenskom prostoru....
Svako scensko-umjetničko djelo, dramsko ili glazbeno-scensko, treba nositi sve atribute i epitete dramsko-umjetničkoga teksta.To znači da ima svoju dramaturšku zakonomjernost u arhitektonici odnosa protagonista i antagonista,tvoraca dramsko-scenske radnje u cjelovitom reljefu psihološke i socijalne profiliranosti likova.
Doda li se svemu i glazba, u primjerima glazbeno-scenskih vrsta, kao komponenta temeljnog izraza likova u radnji te osobite vrste, sva složenost te umjetničke vrste dolazi u puni plan pozornosti, i respekta znalaca kazališta, a osobito velikoga glazbenog kazališta.
S podrobnijim osvrtom na značajke vrijednosti supstrata koji pridonosi kreaciji umjetnika u ulozi odredjenoga djela, na scenama, pažnju s razlogom zaokuplja onaj scensko-vizualni aspekt koji nastaje scenskim kretom, opsegom i obujmom uporabe tijela u scenskom prostoru koji afirmira i pojašnjava cjelovitost uloge i slojeve značenja scenskoga lika u rasponu radnje djela.
Kao što se scenski govor, kvalitativno, a i “genezom”, razlikuje od običnoga svakodnevnoga govora time što u svakodnevici, govorom, spontano reagiramo na ideju i sadržaj koji prenosimo tj. koji “uvodimo” u komunikaciju koja neposredno dobija svoje smjerove i moguće vrijednosti smisla, te značenja kao podloge za nove, jače, buduće iskaze, u scenskoj radnji je govor već odredjen, strogo je definiran.
Scenski je govor jasno i pažljivo namijenjen situaciji iz strukture dramsko-scenske radnje, pa se glumac, dramski umjetnik, mora potruditi da kvalitetno savlada tekst i da ga, tijekom ostvarenja scenskoga djela, postupno razvija i plasira, sa svim značajkama spontanosti u reakciji, koja bi trebala biti ekvivalentnom, prirodnom svakodnevnom, običnom govoru.
Na sceni je postupak afirmacije ideje govorom nasuprotan životnoj svakodnevici. Govor je na sceni već zadan, a mora se predstaviti spontanošću neposrednog izričaja kakav nudi iskustvo svakodnevnoga govorenja. Posve je jednako i s kretom. Tijelo, svojim pokretima i izborom vrste kreta u životu čovjekove svakodnevice, odredjeno je situacijama u kojima smo, od jutra do mraka, u izazovima raznovrsnosti i različitosti dana.
Od jutra, u kojemu smo najprije članovi uže obitelji, pa smo sinovi ili kćeri majki i očeva, supruzi žena ili supruge muževa, roditelji djece, braća sestara i braće, a sve to odredjuje i vrstu tjelesne komunikacije i izbora kreta, odrednica za dodatak i iskaz vrste odnosa u kojemu smo, kroz obiteljske koordinate. Potom smo pješaci, prolaznici ulicom, u masi drugih s kojima se susrećemo i mimoilazimo, pa smo putnici u tramvaju, u robnoj kući smo potencijalni kupci, pred šalterom smo ljudi u redu koji čekaju na uredsku uslugu, onda smo za volanom, vozači osobitoga vokabulara, kao reakcije i komentar na izazove u saobraćaju, u prometu s drugim vozačima ili pješacima……u kazalištu smo slušatelji, publika……u kinu ili koncertnoj dvorani……a sve te situacije, kao iskustveni izazovi svakodnevice, odredjuju nam i nude posebnosti u vokabularu u vrsti kreta, upućuju nas na koordinate odredjenoga izbora ponašanja koji je očekivan u svakoj od spomenutih situacija….to su pojave i promjene u tijeku dana….s ponudom parametara za kakvoću pristupa i iskaza sebe u svakoj od njih koje nas dinamičnom iskustvenom akumulacijom obogaćuju i nukaju na sve bolju i bržu, sve uspješniju i raznovrsniju adaptaciju prema “pravilima” ili očekivanjima situacije u kojoj smo.
Dakako, da sve to treba promatrati, gledati i vidjeti, spoznavati i oštroumno percipirati, širinom i dubinom obuhvata sebe u situaciji, i sve koji sudjeluju ili nazoče istoj.
Tek tada će se moći iskustvene akumulacije svrstati i razvrstavati kao ”kapital” podoban za sve uspješniju primjenu u svakoj budućoj situaciji, kao izbor razine i adaptiranosti prihvatljive kakvoće.
Spoznaje o važnosti utjecaja glumčeva tijela vode obilju percepcija o složenim i osobitim oblicima uporabe toga tijela.
Nailazi se na izvodjače, scenske umjetnike, i na Zapadu, a i na Istoku, koji dominantno nose sposobnost istaknute nazočnosti kojom odmah privlače pozornost gledatelja.To se zbiva I kada ti umjetnici, posebnih vrlina, izvode tek običnu “hladnu” tehničku demonstraciju. Mnogi analitičari su skloni tumačiti da je sve to utjecajno nazočenje rezultat akumulacije iskustava i stečenih izvedbenih tehnika tijekom mnogih godina i desetljeća rada i razvitka. A tehnika upućuje na načine uporabe tijela. Način uporabe tijela u običnom svakodnevnom životu i akciji je posve različit od uporabe tijela na sceni, u predstavi.
Svakodnevici nije nužna (iako je poželjna i čak dragocjena), naša svijest o kretanju i uporabi tijela. Spontano se krećemo, sjedimo, stojimo, susrećemo se, razgovaramo, ljubimo se, slažemo se ili se ne slažemo, pokretima za koje držimo da su prirodni, iako su oni odredjeni i “usadjeni” u nas vrstom usvojene i pripadajuće culture, u kojoj se formiramo i u čijim odrednicama živimo i djelujemo. Različite kulture nose različite tehnike tijela ovisno o tome da li, primjerice, ljudi hodaju u cipelama ili se kreću bosonogi, nose li neki teret na glavi ili ga nose u rukama, ljube li se usnama ili nosom…..
Prvi korak koji ukazuje na principe koji ravnaju scenskim biosom izvodjača, scenskim životom umjetnika, je u spoznaji činjenice da je svakodenvnu tehniku tijela moguće zamijeniti nesvakidašnjom tj. tehnikama pri kojima se tijelom ne ravna na uobičajen način. Scenski umjetnici razvijaju i usavršavaju baš te nesvakidašnje, različite i raznovrsne tehnike koje im omogućavaju širok raspon uloga i kultura u kojima se likovi eksponiraju.
Dr.sc.Slobodan Elezović